Za FR Naser Balić o teretu traumatizacije bivših zatočenika u BiH

Iako je prošlo gotovo trideset godina od početka rata u Bosni i Hercegovini, tranzicijski period i brojne teške situacije koje su prošli stanovnici BiH, uključujući i boravak u logorima kao i trpljenja različitih oblika nasilja, ostavile su dugotrajne posljedice koje su i danas prisutne.

Gospodin Naser Balić pruža psihološku podršku u određenim dijelovima Krajine, tačnije stanovnicima Prijedora i Kozarca koji su pretrpjeli teške gubitke. Koliko su ljudi zainteresirani i svjesni psiholoških problema sa kojima se suočavaju?

„Doživljavaju teret koji sa sobom nosi traumatizacija. Doživljavaju psihosomatske posljedice, poremećaje funkcija svog tijela, bolove u tijelu, pate od nesanice. Pri svakom sjećanju ponovo sve proživljavaju. Sve su to posljedice posttraumatskog sindroma i zapravo nisu svjesni svog izlječenja.“

Koliko su zainteresirani za ovu vrstu pomoći i na koji način im Vi pomažete? Jesu li to terapije u vidu razgovora ili neki drugi vidovi podrške?

„Naravno da su zainteresirani, ali zbog nedostatka informacija i zbog stigmatizacije ljudi koji pate od nekog poremećaja imamo probleme da oni sami ne žele pomoć. Primjer je jedan čovjek koji je teško traumatiziran i koji, nažalost, ne želi terapiju. On kaže da bi bilo bolje da su ga ubili. I samim tim, ponovno suočavanje sa onim što su doživjeli odvraća ih od terapije. S druge strane, prošlo je mnogo godina i većina ljudi nije uspjela da se izliječi od posttraumatskog problema, tako da ti ljudi rezigniraju. Ti simptomi su postali dio identiteta tih osoba i oni sebe tako i vide. I mi svi imamo vrstu inercije pri promjenama. Potreba za terapijom stvarno je ogromna. Težina tih trauma je ogromna. Ljudi pate od najvećih posttraumatskih poremaćaja. To je komplikovana posttraumatska posljedica ili sindrom koji sa sobom nosi ne samo napetost i nerado prisjećanje stvari koje su se desile nego i promjenu identiteta. U tom smislu imaju osjećaj manje vrijednosti, pate od osjećaja stida i imaju osjećaj suodgovornosti za ono što im se desilo.“

U posljednje vrijeme govori se i o transgeneracijskoj traumi. Koliko je prisutna i imate li priliku da razgovarate sa roditeljima koji su pretrpjeli teške traume ili srodnicima?

„Naravno, ako imate jednu traumatiziranu osobu, a na području Prijedora i Kozarca često su to dvije ili više, ako su djeca tad rođena, onda je iz moje perspektive neminovno da se posljedice odraze i na djecu. Na koji način i u kojem obimu, to je otvoreno pitanje. Traumatiziran roditelj će prenijeti posljedice traume na sljedeću generaciju, čak i kada se trudi da na djecu ne prenese, jer to je nažalost nemoguće izbjeći.“

Koliko Centri za socijalni rad i psihološka savjetovališta, ukoliko ih uopće ima, mogu pomoći ljudima i koliko ljudi imaju interesovanja, s obzirom na to da to nosi jednu vrstu stigmatizacije?

„Svakodnevni problemi nose sa sobom i opterećenja i poremećaje. Mi, kao i ti centri za socijalni rad i psihološki centri, nemamo samo posla sa ljudima koji imaju ratne traume, već smo tu da svakom pomognemo ko ima određene probleme. Ako bi se u jednom danu desilo da svi ti ljudi koji su traumatizirani dođu pred ta vrata, to bi bila masa ljudi, odnosno ogroman procenat tog mjesta. Oni su definitivno preopterećeni i rad sa traumama je specifičan rad.“

Koja je poruka za sve one koji eventualno i tri decenije nakon početka rata u Bosni i Hercegovini nisu smogli snage da javno ispričaju neku od trauma koju su doživljeli?

„To je delikatno pitanje. Ja sam svim srcem za to da se sve kaže, da se ispriča ono što im se desilo, da ostane trag istine. Međutim, radeći s ljudima, svjestan sam da je prisjećanje teško. Imao sam situaciju da je žena, prilikom razgovora o traumi, završila u hitnoj pomoći. Imala je sreću da je preživjela. Zato molim da se ne insistira na pričanju, to njima ne pomaže. Ispričati ne znači olakšati se, znači otvoriti rane i čekati da se same zaliječe. Trebamo to imati u vidu kada se govori o traumama i prisjećanju.“