Više od 5.000 osoba je nestalo u Balochistanu
Počeo sam prosvjedovati nakon što je moj otac, dr. Deen Mohammed Baloch, otet iz svoje bolnice u Khuzdaru, Balochistan, 28. lipnja 2009. Postao sam aktivist, dižući svoj glas protiv gnusnog zločina prisilnih nestanaka: više od 5000 ljudi je nestalo u Balochistanu.
U 13 godina otkako mi je otac otet, većinu vremena proveo sam na cestama, ispred novinarskih klubova diljem Pakistana – s fotografijom u ruci, postavljajući jednostavno pitanje: 'Gdje je moj otac? Što je njegov zločin?'
Prisilni nestanci u mojoj rodnoj pokrajini pitanje je staro desetljećima, od kada je počeo nacionalistički pokret u Balochistanu ranih 2000-ih.
Godine 2014., zajedno s drugim rođacima nestalih ljudi, marširao sam 2000 km tijekom 116 dana od Quette do glavnog grada Islamabada. Kao 15-godišnjak, s natečenim nogama, mislio sam da ću odlaskom u glavni grad natjerati vlastodršce da se smiluju. Bio sam u krivu.
Moja majka ne zna je li udovica ili je još u braku. Zaslužujemo znati istinu – je li moj otac živ ili mrtav.
Ako je moj otac živ, treba ga pustiti ili privesti sudu. Ako je ubijen, treba nam dati dokaz.
Proveo sam 13 godina u ovoj borbi da saznam istinu, ali nikada nisam bio toliko ponižen, maltretiran, tučen i verbalno zlostavljan kao na našem nedavnom mirnom prosvjedu u Karachiju.
Jedan me policajac snažno uhvatio za ruku, a drugi me držao za vrat. Osjećao sam se kao da će mi kosti biti slomljene.
Moja sestra, Mehlab Baloch, dobila je tri šamara. Bakhtawar, kolegici aktivistici koja je snimala, policija je otela telefon. Vukla se po cesti. Sve je to snimljeno kamerom, a video je široko podijeljen.
Policija nam se rugala nakon što su nas ubacili u svoj kombi. Upozoreni smo da se ne bunimo jer će nas inače još više “vući i tući”.
Policija mi je rekla: “Misliš da si vođa i da si u prvim redovima. Naučit ćemo te lekciju.”
Skinuli su nam marame. Policajci su nam prijetili govoreći jedni drugima: “Kad im skinu šalvare [hlače], onda će prestati protestirati.”
Nazivali su nas osramoćenim ženama, optužujući nas da protestiramo kako bismo stekli slavu i pojavili se u medijima.
Prosvjed zbog ubojstva Karime Baloch, vodeće pakistanske aktivistice za ljudska prava koja je boravila u egzilu u Kanadi, a koja je pronađena mrtva 2020. Foto: Rahat Dar/EPA
Pušteni smo oko 2 sata ujutro.
Država i njezine sigurnosne agencije odgovorile su na separatistički pokret politikom “ubij i baci” i nasilno nestaju studenti, odvjetnici, liječnici, politički aktivisti i njihovi simpatizeri.
Prošle sam godine, zajedno s drugim predstavnicima obitelji nestalih osoba, susreo bivšeg premijera Imrana Khana, koji je bio kritičan glas po tom pitanju prije dolaska na vlast. Khan sada izgleda kao krezubi tigar.
Njegova ministrica za ljudska prava, Shireen Mazari, predstavila je zakon protiv prisilnih nestanaka. Ironija je bila da je sama novčanica nestala.
Sada, nakon gubitka vlasti, Khanova stranka ponovno osuđuje prisilne nestanke.
Na isti način, Maryam Nawaz, [potpredsjednica Pakistanske muslimanske lige-Nawaz, tada glavne oporbene stranke], posjetila nas je prošle godine i kritizirala Imrana Khana zbog njegovih lažnih obećanja. Uvjeravala nas je da će se nešto poduzeti ako njena stranka dođe na vlast.
Nawazov ujak, Shehbaz Nawaz, sada je premijer, ali izgledaju bespomoćni pred sigurnosnim agencijama.
Ženske organizacije u Pakistanu ne dižu svoj glas za žene Balochistana i protiv nasilja nad nama. Ovo je tužno.
Dolazimo iz uglednih obitelji i nije nam drago demonstrirati na ulicama. Naši muškarci su nestali - zato žene Balochistana, iz konzervativne pokrajine, izlaze iz svojih domova na prosvjed.
Radije bih se usredotočila na svoju karijeru kao i druge mlade žene. Ali kako ako je tvoj otac, muž ili brat nestao?
U travnju je bila žena bombaš samoubojica, Shari Baloch. Od tada se država obračunala s aktivistima, studentima i ženama, govoreći da smo svi teroristi.
Mi nemamo ništa s takvim nasilnim aktivnostima. Ne podržavamo nasilje.
Ne zahtijevam ništa protuzakonito – prisilni nestanak je protuzakonit. Samo želim svog oca natrag.
Tražim li nešto protuzakonito? Država nas može prikazati kao teroriste nakon Sharije napada, ali mi to nismo. Mi smo mirni prosvjednici. Patimo svaki trenutak svakoga dana.
federalna.ba/The Guardian