Ulaz u prazninu – Melida Travančić

Dobro je čitati ... čitati ne žureći, posvećeno iščitavati riječi dozvoljavajući im da se trajno nastane u nama oplemenjujući nam i dušu i život

**

Melida Travančić piše poeziju, prozu, eseje, književnu kritiku i naučne radove. Objavila je tri knjige poezije Ritual, Svilene plahte i Sjenka u sjenci, a autorica je i knjige kratkih priča Smrt u ogledalu. Za poeziju Melida Travančić dobila je tri nagrade Nagradu “Mak Dizdar”, Nagradu “Anka Topić” i nagradu Federalne fondacije za izdavaštvo. Njene pjesme i priče objavljene su u zbornicima i antologijama u BiH i regionu. Melida Travančić priredila je i dvije značajne knjige - Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti i Haiku grad: Tešanj u pjesmi. Objavila je naučnu studiju Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata; aktivno sudjelovala na mnogobrojnim književnim festivalima i međunarodnim naučnim skupovima. Melida Travančić autorica je više od dvadeset naučnih i stručnih studija i radova iz oblasti književne kritike; članica je PEN Centra BiH i suosnivačica Udruženja za kulturu Kontrast.

**

Iz recenzije – Knjigom “Ulaz u prazninu” Melida Travančić kroz metafizički percipirane i poetizirane prostore praznine ispisuje pohvalu pjesništvu promišljajući pitanja njegove ontologije. Oponiranjem dviju svijesti, ženskog i muškog glasa, autorica pristupa pojmu liminalnosti u stvaralačkom procesu, koji se u ovoj knjizi na simboličkoj ravni konstituira kao refleksija ljudske egzistencije. Ona to čini posredstvom dijaloga, koji shvaćen u bahtinovskom smislu, i sam podrazumijeva diskurzivni liminalni prostor. Dijalog se ovdje javlja kao dominantni modus književnog oblikovanja. Temeljno poetičko načelo ove knjige počiva na njemu i pojmu liminalnosti. Zahvaljujući tome, književni iskaz ostvaruje se na granici poetskog, proznog i dramskog ... Autorica u “Ulazu u prazninu” kroz povjerljiv i koketnošću zaigran ton uzajamne ispovijesti te zamršen ljubavnički interes između ženskog i muškog lika gradi intimnu atmosferu s ciljem intenziviranja jaza između njih. Pojmovi ljubavi i umjetnosti u ovoj knjizi suptilno se sjedinjuju u tački gdje postaju slivenica kojom se označava život. Sadržajni aspekt “Ulaza u prazninu” počiva na premisi da je stvaranje, odnosno pisanje, modus egzistencije. Zbog toga se odnos koji autorica stavlja u prvi plan opire simplificiranoj polarizaciji te se ne može determinirati odnosom između žene i muškarca ili, pak, romantiziranim odnosom između dvoje ljubavnika. Svraćajući čitateljsku pažnju na ludičku i poetsku funkciju jezika u diskursu koji manifestno želi funkcionirati kao ljubavni, Melida Travančić poseže za poetizacijom zbilje kroz kontemplacije, introspekcije, autointerpretacije i verbalne “igre zavođenja”, autoreferencijalno se baveći prirodom književnog diskursa. To joj omogućuje ispisivanje procesa nastanka jednog književnog djela, iz čega se razotkriva ključni metatekstualni postupak pomoću kojeg dijalog postaje kaleidoskopom kroz koji se umnožavaju, zrcale i u raznorodnim odnosima pomaljaju teme ljubavi, umjetnosti i života. Svaki pojedinačni segment ove knjige moguće je percipirati kao zasebnu dijalošku pjesmu. – književna kritičarka Amina Bulić u tekstu naslovaOblikotvorna moć naše praznine“.

 

**

 

Iz recenzije - Roman “Ulaz u prazninu” književnice Melide Travančić je sastavljen od devedeset devet dijaloških cjelina. Već duže vrijeme, prateći književni rad Melide Travančić, nije teško zaključiti da svojim književnim izazovima dodaje novu snagu u vidu raznovrsnosti žanrovskih preokupacija. Poslije tri knjige poezije, knjiga priča i književnih kritika, studije, te više naučnih i stručnih radova, sada se oglasila poetsko-proznim romanom “Ulaz u prazninu” (Lijepa riječ: Tuzla, 2021), pisanim u dijaloškoj formi. Bez obzira na to što je riječ o romanu, ne napušta dosadašnju tematsku oblast, niti interesovanje za razne životne izazove i okolnosti čiji je i sama sudionik, preispitujući iskušenje sopstva u vremenu bez strogih mjerila i odrednica.

Roman je sastavljen od devedeset devet dijaloških cjelina. Postavlja se pitanje zašto baš devedeset i devet dijaloga čini unutrašnjost filozofsko opoetizovanog govora, osvrćući se na maksimu da “Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo” (Ivo Andrić). Zato i nije zaokružen broj, što se moglo očekivati, jer broj (99) je otvoren za još mnoga pitanja koja će doći kao uzročno-posljedična veza misaono-filozofskih preokupacija romana. Sam roman dotiče mnoge tematske oblasti, ali se ne upušta u njihovu arhitekturu, nego tek toliko ih “načinje” da kod čitaoca podstiče svijest o ljubavi, umjetnosti, književnosti, životu, strahu, idejama, doživljajima ... Već na početku romana, dok još nisu otkriveni inicijali dvoga, koji vode dijalog, autorka nagovještava “ulazak” u sopstveno JA, radi oslobađanja unutrašnjeg Ega i pročišćenja bića od nagomilanih i suvišnih ožiljaka u tijelu. Dijalog je zgusnut, nerasplinut, kompoziciono utemeljen sa specifičnim oživotvorenim izazovima. Dakle, u iščekivanju smo rezultata dijaloške forme postavljenih koliko čitalačkoj populaciji, toliko (vlastitom) egu, jer istraživanje je započeto kao odgovor vremena u kome živimo. Rekla bih čak njegovoj brzini življenja i posebnosti novoga doba; izvan mogućih stvaralačkih kapaciteta, kojima se uvijek može vraćati i popunjavati “zaostalu” prazninu. “Umjetnost je pitanje života i smrti”, kaže Travančićeva u četvrtom dijalogu. Pitanje umjetnosti će se provlačiti od početka do kraja dijaloških formi u knjizi sa osvrtom na njegove refleksije unutar razgovora dvoga, jer “umjetnost ne bira vrijeme” (dijalozi: 4, 70, 71).

Emocije su izvan dijaloške geometrije, izvan situacije ... Zato joj pruža ruku umjetnost koja u svakom trenutku mora biti odgovorna svom zadatku, kako bi se na najbolji mogući način iskazalo stvaralačko umijeće unutar književnosti i savladala samoća, koja je česti pratilac praznine. Sticajem okolnosti dijalog se upotpunjava vezom: umjetnost - samoća - sreća, koja će ovaplotiti ljubav - svijest - iskustvo. Sreća nikad nije nezavisna, bezuslovna, neograničena, potpuna ni savršena... Uvijek je vezana dobrim razlozima za opstanak u željnoj mjeri. Ona opstaje i u praznini ukoliko se istražuje njen strukturalni karakter, jer on je tada izvan cjelovitosti, ali nije izvan “posebnosti”, koja izaziva promjene u prostoru (praznini). Sreća je odgovor unutrašnje ljepote. Ona se dešava doživljajem. Nije materija koja se može opipati. Sreća je u nasluti, sa vidnim poljem u svakoj umjetnosti, jer je u uskoj vezi sa umjetnošću. Zato može promijeniti čovjeka u umjetnosti, da ga umnoži u sebi, sopstvenoj sreći, da osjeti svoju volumenoznost. E, to je onda popunjavanje praznine o kojoj je u romanu riječ. Otuda dolaze i refleksije; kao odraz iz dubine proživljenog. Da bi unutrašnja borba u umjetnosti, biću umjetnosti, imala svoj puni kapacitet, autorka uključuje “svjesnost sebe u svijetu i svijeta u sebi” ne isključujući i mogućnost zablude, jer je i ona trenutak slabosti i nepriznavanja (dijalog 7, 23, 34, 44, 81).

Kako bismo o(p)stali u krugu realnosti, ako sreći ne bismo priključili njen antipod; nesreću?!, Travančićeva zapaža da u “nesreći nastaje najbolja i najveća umjetnost” (dijalog 23). To je pravi primjer borbe za opstanak, oslobađanje unutrašnjih mjesta u čovjeku od raznih oblika pritisaka izvana koji mu ne pripadaju. Koliko god da je nesreće u čovjeku, uvijek postoji to očekivano “zrnce sreće”, koje može da bljesne, makar i nakratko, bilo ona “duhovna, fizička ili spiritualna, putena”, nije ni važno (dijalog 81). Važno je osjetiti je i prepoznati u datom trenutku. Sreća dolazi iz raznih pobuda i situacija koje joj prethode, a najčešće iz “refleksija stvarnosti” i poimanja svijeta. Najbolja ilustracija je alhemija, sinteza ili transformacija vremena koja ima cilj duhovnog preobražaja: “Jednog dana umrijet ću od sreće” (dijalog 8), ostvarujući se magijom u svemoćno biće. Naravno, umiranje je iskazano asocijativno, bez obzira na to da li se mislilo na “hemijske” reakcije vezom muškarca i žene ili nekog drugog životnog eliksira. Punopravno mjesto uz sreću nedvojbeno mogu imati i neki drugi subjekti koji određuju unutrašnji tok sreće, kao naprimjer: sloboda (dijalog 9). Sloboda ne trpi granice, kako u “sebi”, tako i izvan sebe. – Jovanka Stojčinović Nikolić

**

Ulaz u prazninu

 - Pisanje je donosilo utjehu i nadu.

 - Koliko puta sam ovo mogao čuti.

 - Mene pitaš?

 - Samo konstatiram.

 - O čemu više da pišem?!

 - O bilo čemu.

 - Pa da bilo šta pokazujem Svijetu? Na to me nagovaraš.

 - Ne mora to niko pročitati. Spali to na kraju, ali se

   oslobodi.

 - To znači ubiti i dio sebe. Ili sebe cijelu.

 - Ako nemaš drugog izbora.

 - Mogu li to?

 - Bilo bi poželjno.

 

** 

 

    - Kako da kažemo sve što mislimo?

    - Lako.

    - Na primjer?

    - Dijalozima.

  **

  - Ti vodiš ljubav zatvorenih očiju. Bez glasa i uzdaha.

   - Ne mogu više govoriti. Ne pred tobom. Besmisleno je.

   - Ti ionako ne odgovaraš.

   - Riječi kradu dušu.

   - Iz tijela, iz srca, iz usta izlaze riječi.

   - Tim riječima svijet koji nas okružuje nepovratno biva  

uništen.

 

**

 

  • Jesi li napisala?
  • Šta?
  • Pa priču.
  • Nisam stigla. Borim se sa unutrašnjim nemirima. Ponekad i s ljudima.
  • Ne daj da se uvlače u tebe.
  • Pokušavam ih izvući iz sebe.
  • Nemire ili ljude?
  • Priče.

**

  • Moje misli su kao nijanse obrisa i sunčevih zraka.
  • Isprekidane? Prepliću se?
  • Nikad ne znaš gdje počinju i gdje se završavaju.
  • Pa sjajno!
  • Šta je sjajno?
  • Od tvojih misli oblikovat ću priču.
  • Znao sam da će one jednog dana naći odgovarajuće mjesto.

**

  • Bog je bio vrlo ponosan kad je stvorio svijet. Nakon toga je došao sebi i kazao da je trebalo da bude možda malo skromniji. Ali svijet je već nastao. I on tu nije mogao ništa više.
  • Dekonstruiraš velike stvari.
  • Sviđa ti se?
  • Šta?
  • Ideja o nastanku svijeta?
  • Sviđa mi se dekonstrukcija ideje o nastanku svijeta.

 

**

  • Provociraš me da pišem pjesme.
  • Znaš li šta to znači?
  • To su samo ideje. Zapisane u stihove.
  • Sad bi trebala uslijediti viša faza?
  • Sve što ti ne mogu kazati zapišem.
  • Ostajem pri tome da je poezija najsavršeniji način komunikacije.
  • Potvrđuje se da poezija spašava, rješava i, evo, savršeno komunicira.
  • Svašta bih na ovo imala kazati.
  • Šta te sprečava?
  • Obzir prema tebi.

 

**

  • Piši mi o pjesnikinjinoj historiji ljubavi. Voljela si? Bila voljena?
  • Misliš da je to zanimljivo?
  • Nikada, ama baš nikada ne zaboravljam da si pjesnikinja.
  • A to znači?
  • Da me to izdvaja od drugih. Ili bih volio da je tako.
  • Opasan govor.
  • Za tebe. Za mene je to jezik ljubavi.
  • A ljubav nije opasna?
  • Opasno je biti bez nje.

 

 

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Senad Ćesko

Izvor / foto – Selma Dizdar

 

Melida Travančić Čitamo knjige Federalni radio
Vijesti u 12 Federalni radio
0 02.06.2024 12:59
Federalni radio sport
0 01.06.2024 23:45
Vijesti u 22 Federalni radio
0 01.06.2024 22:02
sport Federalni radio
0 01.06.2024 17:45
Vijesti u 17 Federalni radio
0 01.06.2024 17:43
sport Federalni radio
0 30.05.2024 22:57