Ukrajinski Hirošima i Nagasaki: stvarnost ili iluzija?

U augustu 1945., 600 metara iznad japanskog grada Hirošime, nakratko se pojavilo malo sunce. Rijetki se sjećaju zvuka, ali bljesak se oslikavao na kopnu i rušio zgrade. Eksplozija koja je 2000 puta veća od one od bilo koje bombe koja je ikada korištena – najavila je ne samo novo oružje već i novu eru. Ono što se dogodilo u Hirošimi, i tri dana kasnije u Nagasakiju, moglo se dogoditi bilo gdje.

Uprkos nadi naučnika da će nuklearno oružje biti povučeno, u narednim stoljećima nuklearno oružje se još više razvijalo, a države su moćno oružje testirale na pacifičkim atolima, alžirskoj pustinji i kazahstanskoj stepi.

Opasnost od nuklearnog rata, nije nestala, cijeli svijet na to podsjeća. Dovoljno je samo reći - Vladimir Putin.

Rusija je prikupila najveću kolekciju nuklearnog oružja na svijetu, a Putin je zaprijetio da će ga "upotrijebiti, ako budemo morali". Izgledi za neki novi nuklearni rat stalno se povećavaju, uglavnom recipročno onome kako se zemlje NATO-a približavaju izravnom sukobu s Rusijom. Zemlje članice sada Ukrajini šalju tenkove i projektile, skupljaju vojnike u istočnoj Evropi i pružaju obavještajne podatke koji su Ukrajincima omogućili da gađaju i ubijaju ruske generale i potapaju ruski ratni brod. Ako se tako nastavi, rizik od nuklearnog rata bit će "značajan", upozorio je ruski ministar vanjskih poslova.

Čini se da mnogi Putinovi protivnici nisu uvjereni ili ne smatraju njegove prijetnje nuklearnim ratom, stvarnim.

Boris Johnson je odbacio ideju da bi Rusija mogla upotrijebiti nuklearno oružje. Vrhovni saveznici NATO-a predložili su zonu zabrane letova iznad Ukrajine. To bi gotovo sigurno za sobom povlačilo izravan vojni sukob između NATO-a i Rusije, a možda i potaknulo prvi sveopšti rat u svijetu između nuklearnih država.

Nuklearne norme se krše i u drugim zemljama.

Mnogi svjetski lideri su i prije govorili o upotrebi nuklearnog oružja. Sada se njihov govor čini manje vezan za stvarnost. Ovo je prvo stoljeće kada se niti jedan čelnik nuklearne države ne može ni sjetiti Hirošime.

Najstariji od 30 čelnika NATO-a, Joe Biden, imao je dvije godine u augustu 1945. Najmlađi, premijer Crne Gore Dritan Abazović, možda se ni ne sjeća hladnog rata, jer mu je bilo pet godina kada se Sovjetski Savez raspao.

Ulazimo u doba s nuklearnim oružjem, ali bez sjećanja na razmjere njegove razorne moći.

Foto: AA

Svjetska vlada koja će kontrolisati nuklearno oružje

Nuklearno doba počelo je u 8 sati i 15 minuta ujutru, 6. augusta 1945., ispuštanjem bombe od 4.400 kg iz B-29 iznad Hirošime. Četrdeset i tri sekunde kasnije, ogromna eksplozija razbila je grad. Da se toliko razaranja moglo napraviti tako brzo bila je šokantna vijest, koju je do tada znao samo mali niz naučnika.

Šta je bomba značila? Atomski naučnici su objasnili. To da atomske bombe mogu spaliti gradove, nije novost - konvencionalno oružje je to već postiglo. Ono što je odlikovalo atomsko oružje je to koliko se lako ono pravi, istaknuo je J. Robert Oppenheimer, koji je pomogao u nadgledanju razvoja atomske bombe.

Posljedice su bile, priznali su naučnici, zastrašujuće.

Albert Einstein je 1939. predložio da američka vlada razvije nuklearno oružje, kako bi se osiguralo da ga Adolf Hitler ne nabavi prvi.

Odmah nakon rata, zabrinuo se hoće li bilo koja druga zemlja posjedovati takvu moć. Zajedno sa svojim kolegama, zaključio je da je jedino rješenje svjetska vlada, suverena iznad postojećih zemalja, koja će držati svjetski nuklearni arsenal, provoditi zakone i sprječavati nuklearne ratove.

Svjetska vlada: sada se čini kao divlja utopija. Veliki broj odabranih ljudi – zvaničnika, intelektualaca smatrao je to jedinim načinom da se spriječi još Hirošima u budućnosti. Winston Churchill i Clement Attlee podržali su tu ideju. U Francuskoj su to zagovarali Jean-Paul Sartre i Albert Camus. Isto tako i Italija je podržavala ovakvu ideju.

Čak, i u SAD-u, koji je izgubio svoj nuklearni monopol i globalnu nadmoć, data je podrška svjetskoj vladi za kontrolu nuklearnog oružja.

No, rastuće napetosti između Washingtona i Moskve izbrisale su mogućnost svjetske vlade.

Za Alberta Einsteina svjetska država bila je “jedini izlaz”: bilo je to ili uništenje. Ipak, do svjetske vlasti nikada nije došlo.

Jedna od najvažnijih činjenica moderne historije je tiha: u 76 godina nakon Hirošime i Nagasakija, niti jedno nuklearno oružje nije detonirano.

Otrovni plin je jedan od rijetkih, vojnih tehnologija, koji se izbjegavao koristiti. Prvi svjetski rat je bio plinski rat, ali Drugi svjetski rat uglavnom nije. Hemijsko oružje koristilo se povremeno, kao u Iraku 1980-ih ili u Siriji 2013. Nasuprot tome, broj nuklearnog oružja korištenog od 1945. je nula.

Zašto? Konvencionalno objašnjenje je odvraćanje. Upravo ono što je Oppenheimera užasavalo u vezi s nuklearnim oružjem – što je napad učinilo lakim, a odbranu gotovo nemogućom.

Sukobi su zaista postali manji od 1945. i premda je bilo graničnih okršaja između nuklearnih država – Kine i SSSR-a 1969., Indije i Pakistana u posljednje vrijeme – nije bilo punih ratova.

Središnje mjesto Waltzove teorije odvraćanja bilo je da je "katastrofalne ishode" nuklearnog rata "lako zamisliti". Za Waltza, koji je služio u Japanu neposredno nakon Drugog svjetskog rata, mašta nije bila potrebna. Drugima je bila potrebna pomoć.

Protesti protiv testiranja nuklearnog oružja

Do 1980. nuklearne sile su izvršile 528 atmosferskih testova, podižući nuklearne oblake posvuda od pacifičkog atola Kiritimati do kineske pustinje.

Nije iznenađujuće da su nuklearni testovi potaknuli otpor. Godine 1954. detonacija od strane SAD-a na atolu Bikini u Pacifiku izmakla je kontroli, ozračivši naseljeni atol Rongelap i nesretni japanski brod za pecanje tune. Kad se razboljela posada čamca vratila u Japan, izbili su neredi. Peticije u kojima se Japan opisuje kao "trostruka žrtva nuklearnih bombi" i u kojima se poziva na zabranu prikupile su desetke miliona potpisa.

Kako se antinuklearni pokret širio, "Hirošima" je postala manje nesretan događaj u prošlosti Japana, a više polusveti događaj u svjetskoj historiji, koji će obilježavati svi ljudi.

Tanimoto je promovirao "Dan Hirošime" i početkom 1960-ih na taj je dan održani protesti i obilježavanja širom svijeta. Samo je Danska održala demonstracije zbog nuklearnog oružja u 45 gradova 1963. godine.

Foto: cninc

Nuklearna elektrana u Černobilu

Čini se da opreza u današnje vrijeme nema. Napadajući Ukrajinu, Rusija je Černobil pretvorila u bojno polje i bezobzirno granatirala najveću evropsku nuklearnu elektranu u Zaporožju. Napad. Bio je to "prvi put u historiji" da je nuklearna elektrana napadnuta, istaknuo je tada ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelensky. “Ako dođe do eksplozije, to je kraj svega.”

Rusija je mnogo uložila u svoj nuklearni arsenal nakon hladnog rata, a sada je on najveći na svijetu.

Što je rat u Ukrajini gori, to je Putin više u iskušenju da posegne za taktičkim nuklearnim oružjem kako bi signalizirao svoju odlučnost. Rusija je već više puta prijetila nuklearnim ratom, a ipak zemlje NATO-a povećavaju svoju pomoć Ukrajini. "Trenutna generacija NATO političara", požalio se ruski ambasador u Washingtonu, "ne shvaća nuklearnu prijetnju ozbiljno".

Ovdje vidimo kako Hirošima leži izvan njihovog kolektivnog pamćenja.

Ne možemo dovesti nuklearni rat do izumiranja time što ćemo ga zanemariti. Umjesto toga, moramo demontirati arsenale, ojačati ugovore i ojačati antinuklearne norme. Trenutno radimo suprotno. I to radimo upravo u vrijeme kada oni koji su najučinkovitije svjedočili o strahotama nuklearnog rata, preživjeli, ušli u svoje 90-e godine.

Naša nuklearna svijest je jako atrofirana. Ostao nam je svijet pun nuklearnog oružja, ali i ljudi koji ne razumiju njegove učinke.

federalna.ba/ the Guardian