Ukrajina suočena sa neviđenom humanitarnom katastrofom

Ukrajina preživljava 16. dan ruske agresije. Milioni su napustili svoje domove, a isto toliko će ih to učiniti jer posljednje akcije ruske vojske, uključujući i stalne prekide humanitarnih koridora, upućuju na dugotrajan rat. Iako je u ratu svaki dan kao godina, jer se život svodi na preživljavanje od jutra do večeri, od sumraka do zore, smrt je prisutna u svakoj sekundi, na svakom mjestu.

“Ne znam kako da popravim ovo. Nikome nije smetalo. Zvuk je bio strašan, kada su počele padati granate, pobjegla sam u kut. Ne mogu da vjerujem da je sve ovo stvarnost u 21. vijeku. Ne znam.", kaže Larisa Kravcova, stanovnica Sopina, nedaleko od Mariupolja.

Volodimir Bikovski, socijalni radnik iz MAriupolja kaže: “Jedino što želim je da se ovo završi. Ne zanima me ko je kriv, ko je u pravu, ko je sve započeo. Neka su prokleti oni koji su počeli sve ovo. Kako se osjećam? Moram nastaviti živjeti.’’

“Iskreno, ne znam kako mogu nekome pomoći. Kada sam počela svirati, pokušavala sam pružiti podršku prijateljima, mojoj novoj velikoj porodici – svi ovi ljudi u podrumu sada su moja braća i sestre. Pokušala sam da im skrenem misli, dok sviram da ne razmišljaju o ratu već o nečemu drugom. I kada sam postavila video klipove na internet, prijatelji su mi poslali poruke i vidjela sam njihove ‘lajkove’ na mom Facebooku. Tako sam saznala da su živi", kazala je Vera Litovčenko, violinistkinja iz Harkova.

Nažalost, nama tako dobro poznat osjećaj bespomoćnosti…, dok osluškuješ grmljavinu topova, tenkova, helikoptera i aviona i u sebi se tiho moliš da ne pogode baš tvoje sklonište. A, onda kada prestane ta đavolja buka, onda uslijedi žestoka puščana paljba, a, kada utihne, i ako si preblizu linije fronta, strepiš koji će vojnici sada ući u tvoje sklonište. Kakvu krpicu imaju na desnoj mišici – našu ili njihovu. Kada se ništa od toga ne desi, znaš da ćeš nekako dočekati kraj dana koji će smijeniti duga, smrtno neizvjesna noć. Pokušavaš srediti misli, ali ti se stalno vraćaju slike masovne grobnice, mlaz krvi iz vratne žile i hroptaj umirućeg komšije, preplašene djece koja su prestala da plaču…

Natalija Šernina, snaha bake Alevtine koja je preživjela opsadu Lenjingrada ističe: 
“Osjećam strašan bijes zbog toga što je Alevtina počela svoj život u Lenjingradu pod opsadom kao djevojčica, gladna, smrznuta, izmučena. I okončava svoj život u sličnim okolnostima. Tada su došli fašisti i sada su došli fašisti da bombarduju naše zgrade, naše domove, isključili su nam grijanje. Koga su oni došli da brane i na koji način?’’

I doista, sudbina bake Alevtine nas uvijek iznova tjera da razmišljamo o sudbini, o ironiji života. Da potomci onih koji su branili herojski Lenjingrad od nacista, sada vrše zločin poput nacističkih. I da svoje suludo zlo pravdaju tako što one koji se brane, nazivaju nacistima.

“Danas smo uglavnom razgovarali o inicijativi naših turskih prijatelja u vezi sa humanitarnim pitanjima i objasnili smo kakve mjere naša vojska poduzima na terenu da bi se izbjegle smrti civila koji su u velikoj mjeri taoci. Koriste ih kao živi štit takozvani dobrovoljački bataljoni i snage takozvane teritorijalne odbrane", istakao je Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Rusije.

“Ovaj sastanak, ovaj razgovor je bio istovremeno i lak i težak. Lak zbog toga što je ministar Lavrov slijedio svoje tradicionalne narative kada je riječ o Rusiji. Težak jer sam učinio sve što je bilo u mojoj moći da bih pronašao diplomatsko rješenje za humanitarnu tragediju koja se odigrava na bojnom polju i gradovima koji su pod opsadom. Najtragičnija je situacija trenutno u Mariupolju, na Azovskom moru. Grad bombarduju iz zraka, a pod stalnom je artiljerijskom vatrom. Došao sam ovdje sa humanitarnom namjerom, nadao sam se da ću sa sastanka otići sa odlukom da se uspostavi humanitarni koridor za Mariupolj.", rekao je ministar vanjskih poslova Ukrajine Dmitro Kuleba.

Kako stvari stoje, sudbina Mariupolja će uskoro zadesiti i druge ukrajinske gradove, što ne znači da će to zadovoljiti hazjajina iz Kremlja u provođenju njegove zločinačke specijalne operacije. Bombardovanje dječije bolnice u Mariupolju već je označeno ratnim zločinom, no za krvnika je to prvo bila legitimna meta, a sada poriče taj napad tvrdnjom da su to učinili Ukrajinci – nacisti! Svaki zločinački um je uvijek isti.

Volodimir Zelenskij, predsjednik Ukrajine, kaže: “Zračni napad na porodilište je dokaz da ono što se dešava u Ukrajini je genocid. Evropljani! Nećete moći da kažete da niste vidjeli šta se dešavalo Ukrajincima u Mariupolju. Vidjeli ste. Znali ste. Zbog toga morate pojačati sankcije protiv Rusije, da ne bi imali priliku da nastave ovaj genocid. Morate izvršiti pritisak na Rusiju, da sjednu za pregovarački sto i okončaju ovaj barbarski rat.’’

No, Evropljani su iz Versaja već poručili da su učinili onoliko koliko su mogli – da su njihove sankcije na maksimumu, dok top američki političari obilaze Evropu i naročito istočnoevropske zemlje ponavljajući kako Zapad nikada nije bio ujedinjeniji.

“Otkako je završen Hladni rat, spustili smo gard. Sada smo opet ujedinjeni i gard se više nikada ne smije spustiti. Odlučni smo da nastavimo jačati NATO i pozivamo sve saveznice da povećaju ulaganje. Trebamo da ubrzamo modernizaciju NATO-a i produbimo saradnju kada je riječ o tehnologiji i sajber oblastima. Prekinućemo stratešku ovisnost o autoritarnim režimima kada je riječ o energiji i drugim resursima od vitalnog značaja", rekla je Liz Truss, ministrica vanjskih poslova Velike Britanije.

Antony Blinken, državni sekretar SAD-a ističe: “Moramo da se pobrinemo i za to da se ovaj rat ne proširi. Cilj nam je okončanje rata, a ne njegovo širenje, uključujući moguće širenje na NATO teritorije. Moramo učiniti sve što je u našoj moći da se rat ne bi proširio - u suprotnom, biće još smrtonosnije, uključiće se više ljudi i mislim da bi to moglo otežati rješavanje stvari u samoj Ukrajini.’’

“Rat u Ukrajini je borba za budućnost slobode i samoodređenja. Ne smijemo imati mira dok Putin ne bude poražen u Ukrajini i dok ta zemlja ne povrati svoj suverenitet", dodaje Truss.

Međutim, Evropljani, prije svega Francuska i Nizozemska, za sada Ukrajini, odnosno Moldaviji i Gruziji samo daju signal da pripadaju evropskoj porodici uz konstataciju da ne postoji procedura ubrzanog prijema u Evropsku uniju, dok istovremeno, Makron i Šolc bojažljivo pozivaju Putina da obustavi vatru u Ukrajini. Jer rat se, ipak vodi tamo negdje, na periferiji Evrope. Važno je da se ima nafte, a i gasa, sigurno do kraja zime. Koliko god da košta!

Ovo je prilog iz magazina Svijet. Kompletnu emisiju pogledajte OVDJE.

federalna.ba