Udruženje Radost druženja svako ljeto mora zatvoriti svoja vrata
Svake godine tokom ljeta Udruženje Radost druženja u Bihaću mora da zatvori svoja vrata zbog nedostatka finansijskih sredstava, te je djeci i mladima sa posebnim potrebama uskraćena kontinuirana edukacija i radionice.
Veći dio godine Udruženje Radost druženja se finansira kroz projekte i donacije. Međutim, tokom ljeta Udruženje ne radi. To znači da djeca ostaju uskraćena za društvo i socijalizaciju.
„Mi nismo na budžetu, nemamo stalne donatore – znači, pišemo projekte. Koji od projekata prođe, tako i radimo. Nažalost, ti su svi projekti kratkoročni, od 4 ili 6 mjeseci, i onda nas zadesi da od juna do septembra nemamo sredstava za rad“, objašnjava Mirsada Hodžić, predsjednica Udruženja Radost druženja.
Tri mjeseca pauze je veliki problem, smatraju i roditelji, koji kažu da bi se i nadležne institucije trebale uključiti u rješavanje finansija za ovakva udruženja.
„Najviše su to problemi institucionalne prirode. Naša zajednica, društvo, država, kanton nema riješen status udruženja ovoga tipa - način financiranja, način kako će održati. U RS-u je to jako kvalitetno riješeno“, kaže Edhem Midžić, jedan od roditelja.
Vernesa Hrnjica dodaje kako njeno dijete nema prijatelja van udruženja: „Najveći prijatelj smo mi roditelji i ta grupica koja ide u Radost druženja“.
Pored projekata, Udruženje opstaje zahvaljujući donacijama. Upravo jučer je u posjeti Udruženju boravila njemačka humanitarna organizacija Stelp. Članovi Stelpa su oduševljeni atmosferom i toplinom dobrodošlice te su obećali pomoć od narednog mjeseca.
„Danas smo saznali da je potrebno najmanje 2.000 maraka mjesečno za rad Udruženja. To je ono što minimalno možemo obećati za cijelu godinu, a sve ostalo što je preko tog iznosa - moramo razgovarati sa našim partnerima“, ističe Serkan Eren, član Stelpa.
Za 30-ero djece i mladih s posebnim potrebama čak i male donacije mnogo znače za njihove kontinuirane edukacije i radionice sa stručnjacima tokom cijele godine. A ako išta zaslužuju, to je život kakav dolikuje čovjeku i zbog toga im je neophodna pomoć svih nivoa vlasti. Naše malo njima je sve, a to najbolje opisuje Emina Imamović, štićenica udruženja: „Meni udruženje puno znači zato što se volim družiti, volim puno svoje prijatelje i drago mi je što su gosti došli“.
I na kraju - kako je moguće da se ovako nešto dešava u 21. stoljeću najranjivijoj kategoriji našeg društva?
federalna.ba