U osijedjeloj Italiji stari prkose predrasudama koje je pandemija ogoljela

Iz svog kioska na uglu ispod dviju strmih ulica u Rimu Armando Alviti gotovo svakodnevno već više od pola vijeka snabdijeva komšiluk novinama, časopisima i dobrom voljom od prije zore do večeri.

"Ćao, Armando!", pozdravljaju ga svakodnevno komšije. "Ćao, ljubavi!", uzvraća im on. Alviti se sjeća kako su ga, dok je bio dječak, dostavljači novina vozili motociklima pošto pakete novina istovare u kiosku njegovih roditelja.

Od svoje 18. godine Alviti u kiosku radi svakodnevno, s vunenom kapom koja ga štiti od zimske vlage i sa stonim ventilatorom koji ga hladi tokom vrelih ljeta.

Silna bitka je nastala kada je koronavirus stigao do Italije i njegova dva odrasla sina su insistirala da Alviti, koji ima 71 godinu i dijabetičar je, ostane kod kuće, a da oni naizmjenično rade u kiosku da se ne bi zatvorio, istovremeno radeći i svoje poslove.

"Bojali su se da ću umrijeti. Znam da me vole", rekao je Alviti.

foto: AP/Andrew Medichini

Tokom pandemije zdravstvene vlasti širom svijeta naglašavale su potrebu zaštite ljudi koji su u najvećem riziku od komplikacija od COVIDA-19, grupe za koju su podaci o infekcijama i mortalitetu brzo otkrili da uključuje starije.

Sa 23 posto stanovništva od 65 ili više godina, Italija ima drugo najstarije stanovništvo na svijetu, poslije Japana, gdje ih je 28 posto.

Prosječna starost umrlih od COVIDA-19 u Italiji je bila oko 80 godina, od kojih su mnogi imali dijabetes ili bolesti srca ili druge slabosti. Neki političari zalagali su se za ograničavanje vremena koje stari provode van svojih domova da bi se izbjegla blokada kretanja čitavog stanovništva što je skupo za ekonomiju.

Među njima je bio i guverner italijanske sjeverozapadne priobalne regije Ligurije, gdje 28,5 posto stanovništva ima 65 godina ili više. Guverner Giovanni Toti, koji ima 52 godine, založio se za zatvaranje starijih o kućama kada je drugi nalet zaraze pogodio Italiju tokom jeseni.

Stariji ljudi su "uglavnom u penziji, nisu neophodni za proizvodnju", rekao je Toti.

Prodavcu novina u Rimu to je bilo uvredljivo. Alviti je rekao da su mu se Totijeve primjedbe "zgadile. Jako me je naljutio".

foto: AP/Luca Bruno

"Starije osobe su život ove zemlje. Oni su memorija ove zemlje", rekao je on. Naročito samozaposleni stariji poput njega "ne mogu da se drže ispod zvona", rekao je on.

Veliki danak pandemije za starije ljude, posebno one u staračkim domovima, mogao je poslužiti za jačanje segregcije prema starijima - "ejdžizma" ili predrasuda prema dijelu stanovništva koji se obično naziva "starima".

Riječ "star" znači "40-50 godina života strpano u jednu kategoriju", rekla je Nancy Morrow-Howell, profesorica socijalnog rada na Vašingtonovom univerzitetu u St. Louisu, u SAD-u, koja se specijalizovala za gerontologiju. Primijetila je da se ovih dana mnogo ljudi u 60-im godinama brinu o roditeljima koji su u 90-im.

"Ejdžizam je toliko prihvaćen... da se ne dovodi u pitanje", rekla je Morrow-Howell za AP. Jedan od njegovih oblika je "saosjećajni ejdžizam", rekla je ona i objasnila da je to "ideja da moramo zaštititi starije. Moramo se odnositi prema njima kao prema djeci".

Alvitijeva porodica je pobijedila u prvom krugu, držeći ga do maja dalje od posla. Njegovi sinovi su ga preklinjali da ponovo ostane kod kuće kada je jesenas ponovo ojačao koronavirus.

Ali on je uspio da postigne kompromis: jedan od njegovih sinova otvara kiosk u 6:00 h ujutro, a Alviti ga preuzima dva sata kasnije, time tokom jutarnje gužve ograničavajući svoju izloženost mogućnosti zaraze.

Fausto Alviti rekao je da se plaši za oca, "ali također shvatam da bi mu, psihološki, ostanak kod kuće bio još gori. On mora da bude s ljudima".

foto: AP/Alessandra Tarantino

Na pijaci u rimskom kvartu Trullo prodavac Domenico Zoccoli (80) također se podsmijava uvjerenju da ljudi koji prelaze starosnu granicu za penziju "ne proizvode (i) moraju biti zaštićeni".

Prije no što je prije neki dan svanulo kišno jutro, Zoccoli je svoju tezgu pretvori u veselu lepezu boja: kutije crvenog i zelenog kupusa, radič, ljubičasta šargarepa, lisnati vrhovi repe i karfiol u nijansama bijele, ljubičaste i narandžaste boje, svi ubrani s njegovog imanja 30 kilometara od Rima.

"Stari moraju da rade ono što osjećaju. Ako ne mogu da hodaju, onda i ne hodaju. A ja, ako mi se trči, ja mogu i da potrčim", ​​rekao je Zoccoli. Pošto je spakovaoo tezgu u 13:30, rekao je da će preskočiti ručak i raditi još nekoliko sati na svom imanju.

foto: AP/Alessandra Tarantino

Marco Trabucchi, psihijatar u sjevernoitalijanskom gradu Bresci, koji se specijalizovao za ponašanje starih, smatra da je pandemija navela ljude da poboljšaju svoj stav prema njima.

"Malo pažnje se poklanjalo individualnosti svakog starog. Bili su poput nejasne kategorije, svi jednaki, svi s istim problemima, svi u istim patnjama", rekao je Trabucchi.

U Italiji gdje je hroničan manjak obdaništa, čitava armija starih, neki i decenijama poslije penzionisanja, praktično svakodnevno rade brinući se o svojim unucima.

Po Eurostatu, zavodu za statistiku Evropske unije, 35 posto Italijana starijih od 65 godina čuva unuke nekoliko puta sedmično.

Felice Santini (79) i njegova supruga Rita Cintio (76) su takav par. Više puta sedmično brinu o dvoje najmlađih od četvero unučadi.

foto: AP/Alessandra Tarantino

"Da ih mi ne čuvamo, njihovi roditelji ne bi mogli da rade", rekao je Santini. "Pomažemo im (sinu i snahi) da mogu raditi".

Santini i dalje radi, pola dana kao mehaničar u autoservisu. Potom, kada se vrati kući, zauzet je u kuhinji: pravi domaće kanelone s kobasicama, pravi i sos od mesa i peče kolače "Bunt", s okusom narandže - za svoje unuke.

Njegova supruga kaže da je bolno što ne može da grli i ljubi unuke. Ali zagrlila ju je devetogodišnja Gaia Santini kada je radosno potrčala prema njoj pošto je baka uskim rimskim ulicama došla po nju u školi. Odvest će Gaiju kući na odmor, a poslije na čas klizanja.

Zabrinut zbog drugog naleta COVID-19, sin tog para Cristiano Santini rekao je da je pokušao da smanji viđanje svoje djece i njegovih roditelja, ali bez uspjeha.

foto: AP/Alessandra Tarantino

"Plaše se (infekcije), ali se više od toga plaše da neće još mnogo živjeti" ako ne budu mogli da se druže s unucima, rekao je on.

federalna.ba/Beta-AP