"Trinidad"- novi roman Branislava Mikulića

Nakon pola godine iz književne riznice IK "Dobra knjiga" Sarajevo, stiže novo, dopunjeno izdanje romana "Trinidad"-trostruka svjetla djetinjstva, autora Branislava Mikulića.

Knjiga ima skoro dvjesto stranica a, kako mnogi kažu, čita se u jednom dahu.

Roman govori o autorovom djetinjstvu, ali istovremeno i o vremenu u kojem se ono zbiva, o godinama prošlim, ljudima odavno nestalim, o Sarajevu negdašnjem, o ulicama zaboravljenim, dvorištima i trgovima već decenijama nepostojećim. Knjiga nas vodi kroz godine pedesete i šezdesete, i slikovito, baš kao neki film, opisuje život tadašnji.

Prema  riječima recenzenta, odnedavno pokojnog Željka Grahovca, kratke priče od kojih je roman satkan, podsjećaju na filmske sekvence kroz koje Mikulić dočarava sferu rodnog grada i život u kvartovima njegovim. To čini dok iznosi zgode svoga djetinjstva, pri čemu nenametljivo, a vjerodostojno oslikava igre kojim su se djeca zabavljala, nedjeljne izlete gradskih porodica do Ilidže i Vrela Bosne, putovanja ćirom do Pala i Korana, prve odlaske na more, proslave državnih i obiteljskih svetkovina, drugovanja s komšijama i rodbinom. Govori o skromnim ručkovima i velikom srcu koje ih je dijelilo sa svakim ko bi zakucao na vrata. Kazuje o oskudici sveprisutnoj u kojoj je prebivalo obilje dobrote, susretljivosti i radosti i o ljudima koji su dobrotom zračili, nju darivali. I naknadno, s vremenske distance od pola stoljeća prepoznaje svjetla koja su nad njegovim djetinjstvom sjala.

Ovo je neobično pisana autobiografija gdje se autor često javlja kao posmatrač, a ne kao akter. Umjesto sebe, on radije u fokus priča stavlja osobe s kojima živi i sredinu u kojoj odrasta, čime njegov roman postaje vrijedan zapis o jednom vremenu, autorov osobni prilog socijalnoj istoriji Grada. Kako on sam veli, ‘grada u kojem se nekoć s nadom na počinak odlazilo, da bi se izjutra ona, ta ista nada, na ulici sretala, razdraganim očima gledala i … živjela.’

Već na samom početku romana navode se razlozi zbog kojih ga je autor pisao, kome ga je posvetio, i zašto. ”Ova knjiga svojevrstan je spomenar djetinjstva, pisan naknadno i u zrelim godinama. Govori o meni, ali je za sebe nisam pisao. Namijenio sam je onima koji su svoje djetinje dane u zaborav potisnuli, baš kako i sâm donedavno činih. Pisao sam je sa željom da bar neki od njih, čitajući knjigu o odrastanju mom, dio sopstvenog djetinjstva u njoj prepoznaju, da ga se prisjete, u sebi nađu i ožive. Pa da svoje sadašnje dane iskrom djetinjstva osvijetle, i da ih u tom novom svjetlu vide i razumiju. A onda da sve dobro i korisno što im iz tog prisjećanja dođe, u sutrašnji dan sa sobom ponesu. Za sebe i za još koga.’’

Prvi čitaoci su knjigu prigrlili. Recenzenti je pohvališe. Ovdje navodimo nekoliko
pasusa iz njihovih osvrta i kritika.

"Riječi Branislava Antova Mikulića odmah bude snažne osjećaje, rečenice mu tako spontano teku kao da drugačijeg redoslijeda riječi i misli i nije moglo biti. Čitatelj mu vjeruje jer osjeća da piše dušom. Čak i one nesklone vraćanju u prošlost on je u ovoj knjizi svojim perom nagnao da se vrate djetinjstvu, da zagrebu i po vlastitim uspomenama. Isprepliću se njegova i sjećanja čitatelja i to zajedničko putovanje učini nas sretnijima i boljima"-kaže Jasna Grubješić Rodić, književnica.

"S oduševljenjem sam pročitao ovaj autobiografski roman Branislava Mikulića zato što živim u Sarajevu gdje su se događale zgode autorova djetinjstva i mladosti, i što autor, uz ljubav prema roditeljima i sestri, zorno ali nenametljivo dočarava svoje traganje za dubljim smislom života"-istakao je prof. Mato Zovkić, teolog.

"Uživao sam čitati ove priče. One su same za sebe tople, dirljive i simpatične, ali mora se sve pročitati, cijela knjiga. To bi bila moja preporuka budućem čitaocu. Tek onda se dobije pravi utisak i tek onda se može shvatiti samospoznaja jednog cijelog života i poruka koju ona nosi"- mišljenja je Novo Plakalović, naučni radnik i publicista.

"Kad čovjek spozna život u pravom obličju, tek tad, s velikim iskustvom, može o njemu uvjerljivo i odgovorno kazivati. A Branislav to vrlo uspješno radi. Njegova rečenica je jasna i jezgrovita. A svaka njegova konkluzija prava je mudrost"- kazao je povodom objavljivanja knjige Vjekoslav Vukadin, pjesnik.

"Svako djetinjstvo je posebno, jedinstveno, i priča za sebe. Tu nema razlike između mog i bilo čijeg. Sve su to romani originalni, a bezbroj ih je. Ono što nas razlikuje je da jedni svoju knjigu djetinjstva povremeno otvore pa se u njoj, baš kao u ogledalu, potraže i pogledaju. Tako radeći, uvijek otkriju neki novi detalj na sebi, nešto što im pomaže da svoj sadašnji lik potpunijeg vide, bolje razumiju, i (lakše) prihvate.

Drugi to ne čine. Trčeći kroz život, oni svoje djetinje dane zaboravljaju, potiskuju ili bježe od njih - pa se tako odmiču od sebe samih. Njima sam knjigu namijenio. Pisao sam je sa željom da bar neki od njih, čitajući knjigu o odrastanju mom, dio sopstvenog djetinjstva u njoj prepoznaju, da ga se prisjete, u sebi nađu i ožive. Pa da svoje sadašnje dane iskrom djetinjstva osvijetle, i da ih u tom novom svjetlu vide i razumiju. A onda da sve dobro i korisno što im iz tog prisjećanja dođe, u sutrašnji dan sa sobom ponesu. Za sebe i za još koga"-kazao je o svojoj novoj knjizi njen autor Branislav Antov Mikulić.

federalna.ba/PEN Centar BiH