Traume jednog od najvećih u Hollywoodu: Svjedočenja kćerke Cary Granta

Tokom procesa kastinga za Archie – predstojeću seriju za ITVX – o životu Caryja Granta, kćerka pokojnog glumca, Jennifer, imala je nekoliko, isključivih kriterija. Glumac koji glumi njenog oca morao je da bude uglađen, naravno, prema Caryjevoj javnoj personi. Morao je biti inteligentan – njen otac je bio strastven po pitanju samousavršavanja. I morao ju je oduševiti na način koji je odražavao intenzitet njene veze sa muškarcem koji je u 62. godini odustao od ogromne karijere da bi se posvetio isključivo njenom odgoju. Čak i po standardima Hollywooda, ovaj posljednji detalj bio je ekscentričan.

Prošlo je više od 35 godina otkako je Cary umro i u razgovoru sa njegovom kćerkom, tuga je još gotovo odmah, vidljiva. Jennifer Grant je bila beba kada su joj se roditelji razveli – njena majka je glumica, Dyan Cannon – a Jennifer je uglavnom živila sa ocem, sve do njegove smrti, kada je imala 20 godina. „Kada će prestati da mi nedostaje?“ napisala je Grant u svojim memoarima 2011. i iako, je naravno, odgovor nikad, rad na TV emisiji joj je pomogao da zatvori krug između oca kojeg je poznavala i nesklada njegovog skrivenog porijekla – teškog odgoja u Engleskoj. „Mislim da je to priča koja zaslužuje da bude ispričana“, kaže Jennifer (57) govoreći u svojoj kući u Los Angelesu, gdje živi sa dvoje dece i radi kao glumica – posljednji put u filmu Brada Pitta, Babilon. “To čini da tatu cijenim mnogo više. Toliko je toga potisnuo – to je bila pomalo tajna, a nije morala biti. Nije bilo ništa sramotno u tome što je kao šestogodišnji dječak učinio.”

Nijedan aspekt njegovog porijekla nije se primjećivao u njegovoj ličnosti kao zvijezde klasika kao što su The Philadelphia Story i An Affair to Remember. Teško je sada zamisliti koliko je Cary bio poznat i šta je predstavljao: ideja sofisticiranog Engleza koja ga je učinila najvećom holivudskom filmskom zvijezdom predratnog perioda, s Clarkom Gableom i Jamesom Stewartom. Pitanje je koliko je to precizno izveo i u showu, koji je napisao Jeff Pope, koji je i ko-scenarist filma Philomena, nominovanog za Oskara. Priča se kreće između djetinjstva Archibalda Alexandra Leacha, kako se tada zvao i zrelog Caryja, kojeg uz odobrenje njegove kćeri, igra Jason Isaacs. „Bilo je jasno od samog početka“, kaže ona, „da je on pravi glumac za tu ulogu“.

Priče o ponovnom pronalaženju toliko su uobičajene da su u Hollywoodu gotovo banalizirane, ali Caryjeva je posebno divlja: rođen u ekstremnom siromaštvu u Bristolu, gdje je njegov otac Elias radio u fabrici odjeće, a majka Elsie bila krojačica, imao je starijeg brata koji je umro od bolesti prije nego što se Archibald rodio. Kao odgovor na tugu svoje žene, Elias je dao Elsie u instituciju na liječenje i rekao svom preživjelom sinu – ovdje stvari postaju veoma mračne – da je umrla. Zatim je mladog Archieja dao njegovoj majci da ga podigne i osnovao drugu porodicu. Cary će tek kada je postao punoljetan u potpunosti shvatiti šta se dogodilo, kao i to mu je majka još živa. "Ove vrste tajni se manifestuju na razne načine kasnije u životu", kaže Jennifer, a njena želja da sarađuje s Popeom u seriji bila je dijelom motivirana potrebom da se jasno sagledaju stvari koje joj otac nikada nije rekao i na taj način istjeraju njegovi posljednji demoni.

“Iskreno, osjećam se kao da sam vratila ud.” Bila je to izvanredna transformacija: od dječaka bez novca sa naglaskom na West Country-u do jedne od najplaćenijih filmskih zvijezda 1930-ih i 40-ih (i 50-ih, što se toga tiče; Caryjev glavni nastup u filmu North By Northwest 1959. predstavljao je nešto poput povratka). Jenniferino djetinjstvo bilo je prepuno legendi: Frank Sinatra i Gregory Peck i njihove supruge dolazili su na božićne večere. Kuća u kojoj je odrasla bila je "na vrhu brda u kanjonu Benedict, gdje ako izađete iz kuće, vjerovatno bi naišli na obožavatelje koji su čekali da dobiju autogram." Njen otac, kao što svaki obožavatelj njegovih filmova zna, bio je holivudski ideal engleskog džentlmena: elegantan, sofisticiran, pomalo ironičnog pogleda i sa akcentom koji nikada ne biste mogli u potpunosti uočiti. Možete eho idioma njenog oca čuti i kada Jennifer nešto opisuje. Cary nije razgovarao sa svojom kćerkom – ili, koliko ona zna, ni sa kim – o dislokaciji svog porijekla.

Nakon što je završio školu, pridružio se vodviljskoj grupi koja je putovala po SAD-u i odatle se probijao kroz pozorište do Hollywooda, mijenjajući ime, po savjetu producenta, kada je bio u kasnim dvadesetim i počeo da se pojavljuje u filmovima. Da bi to izveo, kaže Jennifer, njen otac je morao da potisne svoje porijeklo. “Rijetko mi je pričao o svojoj mami i tati, posebno o ocu. Povremeno bi rekao nešto lijepo o načinu na koji ga je naučio da se oblači. I on je s vremena na vrijeme govorio o Elsie, mojoj baki. S obzirom na bol njegovog odrastanja, koji ga je primorao da dosta toga potisne, mogao je da se samospali, zar ne? Ali to ga je motivisalo. I mislim da je želio biti siguran da neće ponoviti obrazac. Tako se klatno zaljuljalo u drugu stranu. Svo zanemarivanje koje je pretrpio značilo je da se pobrine da moj život ne bude takav.” Značajno je, kaže Jennifer, da je, uprkos činjenici da se njen otac ženio pet puta, ona njegovo jedino dijete i da ju je dobio kada je imao 60 godina. Kada su joj se roditelji razveli, njena majka, koja je bila više od 30 godina mlađa od oca i nominovana za Oskara 1969. za ulogu u komediji Bob & Carol & Ted & Alice, i ponovo 1978. za ulogu u Heaven Can Wait , bila je odsutna radeći veći dio godine.

Cary se zapravo povukao kako bi odgajao svoju kćer, nešto za što vjeruje da je povezano s njegovim porijeklom. Roditeljstvo je shvatao veoma ozbiljno i ona misli da se on opirao da ima porodicu veći dio svog života „iz straha da će sve otići dođavola. Da ne bi mogao da održi vezu. Da ne bi bio dobar roditelj. Mislim da da moja mama nije došla i pokrenula to pitanje, on to možda nikada ne bi učinio.” U drugoj polovini njegovog života postojale su glasine o Caryjevoj seksualnosti, kojim se bave i u pomenutoj seriji i za koje je njegova kćerka uporna da su pogrešne. Kada se suprotstavila tračevima u svojim memoarima, rekla je: „Dobila sam mail pun mržnje u kojem je pisalo da sam anti-gay, što ne može biti dalje od istine.

Smatra da je stil njenog oca, koji opisuje kao "elegantna muškost", odbacio ljude. „Ako ste često u blizini svojih roditelja, vidite ih na način na koji ih gotovo niko drugi ne vidi. I nikad nisam vidjela nagovještaj toga. Mislim da bih to shvatila – nije da bi me bilo briga. Ali moram da kažem istinu: tata je bio šarmantan i imao je sjajna prijateljstva, ali nije flertovao sa muškarcima. Moj prijatelj mi je prije neki dan poslao sliku Gregoryja Pecka, mog oca i Mervyna LeRoya i oni su dobri drugovi. Ali nikad nisam dobila taj nagovještaj. Možda je ranije u životu imao aferu sa muškarcem. Nikad neću saznati, ali ako jeste, fantastično. Nadam se da je uživao.”

Ironija svega ovoga je da je Caryjev stil sam kreirao. Veći dio svog odraslog života igrao je ulogu uglađenog engleskog džentlmena koji nije ličio na njegovu pozadinu – dio reinvencije što je, naravno, suštinski američki gest. „Tata se transformisao na veoma američki način“, kaže Jennifer. “Čovjek koji je sve sam napravio i sve to. Ali on je u duši bio Britanac, vrlo rafiniran i uglađen. Čak i u načinu na koji je jeo. Obožavao je svoju posoljenu govedinu i kupus. I jufke. Cornflakes!”

Gdje je skrivao traumu tih ranih godina? Kao dijete, Jennifer je otac nekoliko puta vodio u Bristol i upoznala je njegovu majku Elsie – koju u seriji glumi Harriet Walter. U tim posjetama, kaže, nikada nije primjetila ništa loše. „To je uvijek bila sretna veza. Elsie je bila oduševljena što me vidi.” Sada se pita kako je to iskustvo bilo za njenog oca; šta su mu ti susreti predstavljali. Ona vjeruje da je nakon preseljenja u SAD uložio višedecenijski napor da se oporavi. “Dosta je radio na sebi. Prvo je čitao. Bio je samouk i to je imalo veliki uticaj na njega. I LSD! Govorio mi je 'znaš kako stari brodovi ili kitovi imaju školjke na sebi? Rekao je da mu je uzimanje LSD-a 'pomoglo da ukloni školjke'.”

Ipak, ovih dana se osvrće na svoje djetinjstvo sa radoznalošću koju u to vrijeme nije imala. Njen otac je bio pun ljubavi, ali i, možda, previše uključen u njen život, i posvećen redu na način koji joj, gledano kroz sočivo njegovog porijekla, sada djeluje kao ukor njegovom ranom iskustvu haosa. Ona vidi njegov uticaj na nju. Prije neki dan, kaže Jennifer, „otišla sam na sprat i na putu gore zatekla sam sebe kako skupljam mrve sa stepenica; Nasmijala sam se i pomislila da je ovo tatino! Nije moglo biti ni trunčice prljavštine. Nije to bio opsesivno kompulsivni poremećaj, više da je bio pedantan. Sa svim.” U svojim memoarima, Jennifer piše kako je njen otac za nju izrezao članke iz novina, uključujući i mnogo feminističkih tekstova o ženama koje su napredovale u svijetu. Pisao joj je beskrajne smiješne bilješke. Ova mala, promišljena djela ljubavi su još dirljivija s obzirom na to da nije imao uzor na kojem bi ih mogao zasnovati.

Jenniferina vlastita djeca, 14-godišnji sin kojeg je nazvala Cary, i njena kćerka, Davian, koja ima 11 godina, rođeni su dugo nakon Caryjeve smrti. On bi bio oduševljen njima, kaže ona. „Voljela bih da ih je mogao upoznati.” Imaju li njena djeca ikakvog osjećaja koliko je njihov djed bio slavan? Jennifer se smije. "Povremeno će učitelj reći mom sinu: 'O, Cary Grant, tvoja majka je sigurno voljela tog glumca!' A on bi joj odgovorio da je to bio njegov deda." Vidjeli bi ga u starim filmovima na TV-u, ali skala njegove slave nije ih doticala sve do ranije ove godine „kada sam bila pozvana da predstavim Bringing Up Baby na Akademiji. To je tako divan, zabavan film, a nakon toga, mislim da je Cary dobio novi osjećaj o tome ko je njegov djed ustvari! Vidjevši ga na tom ogromnom ekranu.”

Učešće u TV seriji bilo je čudno iskustvo, kaže Jennifer, koja je bila nervozna zbog otkrivanja tajni koje je njen otac čuvao cijeli svoj život. Ali boravak u Bristolu na izviđačkom putovanju to je promijenio. Jednog dana, Grant i Pope su pokucali na vrata dvokrevetne sobe u kojoj je odrastao njen otac i na kojoj je na zidu plava ploča s njegovim imenom. Javila se starija žena i pustila ih da uđu. „Bio je to prvi trenutak na putovanju kada sam zaista morala da obuzdam svoje emocije“, kaže Jennifer. “Stala sam i dodirnula zid i pogledala kroz prozor kroz koji je on kao dječak gledao.” Tada je shvatila da ga pričanje očevih tajni nije nimalo umanjilo. Upravo suprotno. “Pričati Archiejevu priču samo doprinosi Caryjevoj priči.” To takođe doprinosi njenoj priči. “To je pomalo skoro kao zatvoren krug. Još nemam riječi za to, ali to me je promijenilo, ovaj proces. Bio je to divan – prilično izazovan proces, ali” – i skoro 40 godina nakon njegove smrti, naslijeđeni engleski naglasak njenog oca odjekuje u njenom, “divan”.

federalna.ba/The Guardian