Tragedija pothranjene djece Afganistana

Svakih nekoliko sekundi bolesno dijete dovodi se u hitnu pomoć glavne bolnice u Lashkar Gahu u utrci s vremenom za spašavanje najmlađih žrtava afganistanske krize gladi.

Usred srceparajućeg zvuka plakanja desetaka gladnih beba i očajničkih molbi njihovih majki za pomoć, medicinske sestre se bore da daju prednost djeci koja trebaju hitnu skrb. Mnogo je takvih beba.

Lashkar Gah je grad u Helmandu, jednoj od ratom najrazorenijih provincija Afganistana i nalazi se otprilike 644 km jugozapadno od Kabula.

Jalil Ahmed je doveden teško dišući. Ruke i noge su mu hladne. Hitno je odveden u sobu za reanimaciju. Njegova majka Markah kaže da ima dvije i pol godine, ali izgleda puno sitnije. Jako je pothranjen i ima tuberkulozu. Liječnici brzo rade kako bi ga oživjeli.

Markah u suzama sve to gleda.

"Bespomoćna sam dok on pati. Cijelu sam noć provela u strahu da će svakog trenutka prestati disati", kaže ona.

Mora se napraviti prostor u već punoj jedinici intenzivne njege za malog Jalila. Doktor ga tamo nosi na rukama, dok ih medicinska sestra prati držeći boce s tekućinom i lijekovima koji se ubrizgavaju u njegovo tijelo kroz više cjevčica.

Nema vremena za predah. Moraju brzo staviti još jednu bebu, petomjesečnu Aqalah, nazad na kisik. Treći put je u bolnici. Liječnici kažu da su nekoliko sati ranije mislili da neće uspjeti, ali trenutno se samo drži.

Svako peto dijete primljeno na hitnu njegu umire, a stanje u bolnici posljednjih je sedmica pogoršano širenjem vrlo zarazne bolesti ospica koja oštećuje imunološki sistem tijela, što je smrtonosni udarac za bebe koje već pate od pothranjenosti.

Bolnica, koju vodi dobrotvorna organizacija Liječnici bez granica, jedna je od nekolicine potpuno funkcionalnih ustanova u pokrajini u kojoj živi oko 1,5 miliona ljudi. Potpuno je preplavljena. Ima 300 kreveta, ali dnevno prima oko 800 pacijenata, većinom djece.

Ljudi se gotovo nemaju kome drugo obratiti. Obustavljajne dotoka stranog novca kojim je upravljao Afganistan zadalo je dvostruki udarac. Pokrenuo je privrednu krizu koja je ionako siromašno stanovništvo dovela na rub gladi, a dovela je i do skorog kolapsa javnog zdravstvenog sistema koji je gotovo u cijelosti finansirao prije talibanskog preuzimanja.

Pothranjenost djece dugo je predstavljala problem u Afganistanu, ali podaci koje je prikupio UNICEF pokazuju ogroman porast broja djece s teškom akutnom pothranjenošću, s 2.407 u augustu 2021. na 4.214 u decembru 2021.Ovo je samo broj one djece koja su primljena u bolnicu.

Povećanje se dijelom može pripisati tome što je sigurnije putovati u bolnice sada kada su bojišnice nestale, ali također nedostaje veliki broj pothranjene djece koja nisu odvedena u bolnicu jer si njihove porodice ne mogu priuštiti putovanje. Čak i da mogu, morali bi satima putovati po ruševnim cestama i bilo bi teško pronaći medicinsku ustanovu koja nije nefunkcionalna.

Okružne bolnice Musa Qala i Gereshk preplavljene su pothranjenom djecom, ali nijedna bolnica nema operativnu intenzivnu njegu. Nema doktorica. Bolničke zgrade su oronule, hladne i mračne. Struje čas ima, čas nema. Noćne temperature padaju do 4C.

U Gereshku mala grijalica spojena na plinsku bocu koja se nalazi u sredini prostorije pruža jedva ikakvu toplinu. Majke i bebe sjede skupljene pod dekama. U zraku se osjeti miris bolesti.

U Musa Qali, kada je disanje još jedne bebe, jednoipolgodišnjeg Walida, postalo nepravilno, morali su ga odnijeti kroz uličice i ulaze u oronulu zgradu u susjedstvu koja je imala jedinu bocu s kisikom koju smo vidjeli u bolnici.

Otac Zakiullaha koji je rođen prije samo deset dana, poslan je da na tržnici pronađe fiziološku otopinu, jer bolnica nije imala zalihe.

Dr Aziz Ahmed koji je radio u bolnici Gereshk više od desetljeća kaže da imaju malo lijekova i jedva da ima osoblja, a opet stotine pacijenata dolaze svaki dan. Moraju odbiti teško bolesnu djecu jer nemaju mogućnosti da im pomognu, a dr. Ahmed kaže da su neka djeca umrla prije nego što su stigla u bolnicu koja je u potpunosti funkcionalna.

On i ostalo osoblje nisu primili plate od augusta do oktobra. Od novembra oni i neke druge bolnice u regiji primaju neke uplate putem humanitarnih organizacija poput UNICEF-a, Svjetske zdravstvene organizacije i lokalne dobrotvorne organizacije Baran (Bu Ali Rehabilitation and Aid Network).

"Humanitarna porodica samo pokušava osigurati most za preživljavanje ove djece dok svijet smišlja politiku, ali ne možemo u potpunosti finansirati zdravstveni sistem", kaže Salam Janabi iz UNICEF-a.

"Ne miješajte djecu u politiku. Trenutak ovdje u Afganistanu je ključan za djecu i svaka odluka koju svijet donese, političari, utjecati će na njih."

Kada putujete pokrajinom Helmand, razaranja uzrokovana ratom mogu se vidjeti u gotovo svakom području. Posebno su šokantni razmjeri razaranja u Sanginu.

Tu su dijelovi zemlje prekriveni krhotinama i blatom, gdje su nekada stajale kuće i trgovine. Ova područja su mjesta gdje su se strane i afganistanske trupe susrele u nekim od svojih najžešćih bitaka i gdje su bili smješteni britanski vojnici.

Abdul Raziq je iz zajednice koja je desetljećima živjela na prvoj liniji. "Sretni smo što je sada mir, ali nemamo hrane, posla i novca. Pšenica i gorivo su postali preskupi", kaže.

"Stotine djece u mom selu su neuhranjene. U svakoj kući naći ćete dvoje, troje. Nemamo im s čime prehraniti majke, zato se i rađaju ovakvi."

U obližnjoj kući od blata živi Hameed Gul. Dvije njegove kćeri, Farzana i Nazdana, su pothranjene. Nazdana je toliko bolesna da ju je poslao baki i djedu jer je ne može prehraniti. Njegov desetogodišnji sin Naseebullah već je počeo raditi u poljima kako bi pomogao.

Beskrajna patnja njegove porodive nasljeđe je stranih akcija, sadašnjih i prošlih. Hameedov dom bombardiran je u američkim zračnim napadima prije pet godina. Ubijeno je deset članova njegove porodice, uključujući njegove roditelje, šestero braće i sestara.

"Nismo imali nikakve veze s talibanima. Moja kuća je nepravedno bombardirana. Ni Amerikanci, ni prethodna vlada ni nova mi nisu ponudili pomoć", kaže Hameed.

"Jedemo samo suhi hljeb. Otprilike dvije do tri noći sedmično, idemo spavati gladni."

Gdje god smo išli, pitali smo što su ljudi jeli tog dana. Većina je opisala dijeljenje nekoliko komada suhog hljeba među cijelim porodicama.

Djeca su najranjivija u ovoj krizi gladi. Najmlađa generacija Afganistana ostavljena je da umre.

U mnogim područjima koja smo posjetili, smrtni slučajevi zbog pothranjenosti možda neće biti ni zabilježeni ili prebrojani. Svijet možda nikada neće saznati razmjere tragedije koja se odvija u Afganistanu.

federalna.ba/BBC