The Walking Dead i zabrinjavajuća istorija zombija u SAD
Obožavatelji „nemrtvih“ su oduševljeni jer je The Walking Dead: The Ones Who Live – najnoviji spin-off postapokaliptičke TV serije – upravo premijerno prikazan u SAD-u. Šesta spin-off i sedma televizijska serija u franšizi, smještena je nakon završetka originalne serije, a Andrew Lincoln i Danai Gurira se vraćaju kao Rick i Michonne.
Uprkos tome što neki kritičari tvrde da to "nije baš veliki povratak kojem smo se nadali", drugi kažu da je najnoviji Walking Dead "velika izložba" za Linkolna i Guriru i poslastica za dugogodišnje obožavatelje. Originalna serija je trajala od 2010. do 2022., postavši jedna od najvećih serija kablovske televizije ikada, i od tada je mnogo puta oživljavana. Jer jedna stvar koju znamo o zombijima je da imaju naviku da se uvijek vraćaju. Izgleda da još nismo završili sa ovim stvorenjem, piše BBC.
Odakle svo to interesovanje za zombije? Kada se o tome govori, svi putevi vode do savremenog zombija Georgea Romera iz 1968., Night of the Living Dead (Noć živih mrtvaca). Međutim, taj film nikada ne koristi riječ zombi i ustvari je vrlo labava adaptacija romana Richarda Mathesona, I Am Legend (Ja sam legenda), gdje posljednji živi čovjek pokušava pronaći lijek za vampirski virus. Istorija filma o zombijima sugeriše početak u djelu White Zombie (Bijeli zombi) Victora Halperina, koji se prvi put pojavio 1932. godine, nekoliko mjeseci nakon čuvenih Unversal Studio adaptacija Frankenštajna i Drakule. U filmu Bijeli zombi mnogo je mukotrpnih objašnjenja šta je zombi ustvari, kojima se američkoj publici prenosi skup vjerovanja sa Haitija i francuskih Antila na Karibima.
Postoje spekulacije da riječ "zombi" potiče iz zapadnoafričkih jezika - ndzumbi što znači "leš" na jeziku Mitsogo u Gabonu, a nzambi znači "duh mrtve osobe" na jeziku Konga. To su bila područja u koja su evropski robovlasnici silom prevozili ogroman broj stanovništva preko Atlantika na rad na plantažama šećerne trske u Zapadnoj Indiji, čiji je ogroman profit pokrenuo uspon Francuske i Engleske do svjetskih sila. Afrikanci su sa sobom ponijeli svoju religiju. Međutim, francuski zakon je zahtijevao od robova da pređu u katoličanstvo. Ono što se pojavilo bio je niz razrađenih sintetičkih religija, kreativno miješanih elemenata različitih tradicija: Vodou ili Voodoo na Haitiju, Obeah na Jamajci, Santeria na Kubi.
Šta je onda zombi? Na Martiniku i Haitiju, to bi mogao biti opći izraz za duha, svako uznemirujuće prisustvo noću koje bi moglo poprimiti bezbroj oblika. Ali postepeno se sjedinilo oko vjerovanja da bokor ili vračar može svoju žrtvu učiniti naizgled mrtvom – bilo putem magije, moćne hipnotičke sugestije, ili možda tajnog napitka – a zatim ih oživjeti kao svoje lične robove, budući da je njihova duša ili volja zarobljena. U stvari, zombi je logičan ishod roba: bez volje, bez imena i zarobljen u živoj smrti beskrajnog rada.
Imperijalne nacije sjevera postale su opsjednute vuduom na Haitiju iz jednog vrlo dobrog razloga. Uslovi u francuskoj koloniji bili su toliko užasni, stopa smrtnosti među robovima tako visoka, da je pobuna robova na kraju zbacila njihove gospodare 1791. Haiti koji je preimenovan od francuskog Saint-Domingue, nacija je koja je postala prva nezavisna crna republika nakon dugog revolucionarnog rata 1804. Od tada je dosljedno demoniziran kao mjesto nasilja, praznovjerja i smrti jer je samo njegovo postojanje predstavljalo uvredu za evropska carstva. Tokom 19. vijeka, izvještaji o kanibalizmu, ljudskim žrtvama i opasnim mističnim obredima na Haitiju bili su stalni. Tek u 20. vijeku, nakon što su SAD okupirale Haiti 1915. godine, ove priče i glasine su počele da se vežu za "zombije". Američke snage pokušale su sistematsko uništavanje izvorne religije vudua, što je naravno samo pojačalo njenu moć. Značajno je da se film Bijeli zombi pojavio 1932. godine, neposredno pred kraj američke okupacije Haitija (trupe su otišle 1934.). Amerika je okupirala Haiti očekujući da će da „modernizuje“ zemlju koju su smatrali zaostalom – ali se umjesto toga vratila kući noseći nazad ovo „primitivno“ praznovjerje. Američki pulp časopisi iz 1920-ih i 1930-ih bili su sve puniji priča o osvetoljubivim „nemrtvim“, koji su izlazili iz grobova i jurili svoje ubice. Nekada su to bili nematerijalne sablasti, a onda su poprimili fizički oblik trulih leševa za koje se govorilo da lelujaju s haićanskih groblja.
Međutim, nije pulp fiction ono što je stvarno dovelo zombija u panteon američkog natprirodnog. Dva ključna pisca krajem 20-ih ne samo da su putovala na Haiti već su i – senzacionalno – tvrdila da su naišla na stvarne zombije. Ovo nije bilo samo zamišljeno gotičko uzbuđenje: zombiji su, tvrdili su, zaista postojali.
Putopisac, novinar, okultista i - alkoholičar William Seabrook otišao je na Haiti 1927. godine i o svom putovanju napisao „Magično ostrvo“. Seabrook je plesao s dervišima koji se vrte u Arabiji i pokušao se pridružiti kanibalskom kultu u zapadnoj Africi. Na Haitiju je ubrzo bio iniciran u vudu ceremonije i tvrdio da su ga opsjeli bogovi. Zatim, u jednom poglavlju pod nazivom „Mrtvaci koji rade na poljima trske“, pri spominjanju zombija navodi lokalnog stanovnika od kojeg je tražio da ga odvede na plantažu Haitian-American Sugar Corporation i upozna sa "zombijima" koji noću rade na poljima. "Oči su bile najgore. Bile su u stvari kao oči mrtvaca, ne slijepe, već oči koje bulje, nefokusirane, nevidljive." Seabrook se na trenutak uspaničio da su sva praznovjerja koja je čuo istinita, prije nego što je pronašao racionalno objašnjenje: to su bili "ništa drugo do jadna obična dementna ljudska bića, primorana da se rade u poljima". Ovo poglavlje je postalo osnova za film Bijeli zombi, a Seabrook je često tvrdio da je odgovoran za uvođenje te riječi u američki jezik.
Drugi autor bila je cijenjena crna spisateljica Zora Neale Hurston. Mnogi pisci renesanse Harlema iz 1920-ih i 1930-ih bili su zainteresirani za Haiti kao model crnačke nezavisnosti i vodili su kampanju protiv američke okupacije. Hurston je bila konzervativnija i mislila je da je to zanimanje dobra stvar. Što je još zanimljivije, Hurston se školovala za profesionalnog antropologa i prvo je bila poslana da proučava "Hoodoo" u New Orleansu (afroamerička verzija Voodooa u zalivu), a zatim je provela nekoliko mjeseci na Haitiju, obučavajući se za vudu svećenika. Postajala je sve više uplašena svojim iskustvima, iako su njeni antropološki izvještaji o tim trenucima surovi.
Zatim, u svojoj neformalnoj putopisnoj knjizi o Haitiju, Tell My Horse (Reci mom konju) iz 1937., Hurstonova ne samo da nas informiše da zombiji postoje, već i da je „imala rijetku priliku da vidi i dodirne autentično stvorenje. „Slušala sam slomljene zvukove u njegovom grlu, a onda sam uradila ono što niko drugi nije uradio, fotografisala sam." Slika Felicije Feliks-Mentor, zombija iz "stvarnog života", zaista je proganjajuća. Ubrzo nakon ovog susreta, Hurston je u žurbi napustila Haiti, vjerujući da tajna vudu društva namjeravaju da je otruju. Da li je Hurston na Haitiju naišla na zombija? Jadna žena koju je snimila svojom kamerom možda nije bila toliko nemrtvo stvorenje koliko osoba koja je pretrpjela društvenu smrt, protjerana od strane njene zajednice i možda je patila od teške mentalne bolesti (Hurston je upoznala u jednoj od mentalnih bolnica na Haitiju). Ipak, historijska trauma ropstva podupire ovo užasno stanje ispraznosti, žene bez igdje ikoga, pstavljene da se kreće kroz živu smrt.
The Walking Dead, takođe, nosi eho ove istorije. Serija je rijetko činila veliki dio okruženja, ali razni čvorovi preživjelih prošli su kroz Džordžiju, kroz napuštene pejzaže u kojima su se nekada nalazile ogromne plantaže robova. Razumjeti istoriju zombija znači razumjeti nelagodu koja ova figura predstavlja u savremenoj američkoj kulturi, pri čemu rasa ostaje pitanje smrtno ozbiljne važnosti.
federalna.ba/BBC