Taksi priče – Amer Tikveša

Dobro je čitati ...

**

„Taksi priče“ Amera Tikveše objavljene su 2017. godine u izdanju Izdavačke kuće Buybook. Do danas su Taksi priče imale dva izdanja. I, kako je to zapisala urednica Kristina Ljevak - U nedostatku profesionalnih hroničara grada i objektivnog medijskog izvještavanja, taksisti postaju relevantni izvori informacija o tome gdje i kako živimo.

**

Riječ kritike - Ako se može govoriti o duhu bilo kojeg grada, pa i Sarajeva, onda treba reći da sarajeva koja pamtimo ima najmanje tri – prijeratno, ratno i ovo poslijeratno. Svako od njih ima neki svoj „duh“ kao amalgam najrazličitijih pojavnosti života u tom gradu u nekom od tih vremena. Jedno od mjesta gdje ste u ozračju duha poslijeratnog Sarajeva jest taksi i autor ove zbirke je to dobro registrirao i literarno uobličio. Ovu knjigu ne treba shvatiti kao destrukciju jednog mita već svođenje priče o njemu na pravu mjeru. Izvrsno štivo, jedno od rijetkih a još rjeđe dobrih koje pokušava literarno apsorbirati raznolikost i smisao života u poslijeratnom Sarajevu. – Napisao je prof.Enver Kazaz

**

Riječ kritike - Dugo putovanje kroz grad - Ljudi se najbolje upoznaju na putovanjima. Vožnja taksijem kroz Sarajevo nerijetko može postati putovanje, posebno kad ne radi gradski saobraćaj, preciznije kad je Gradsko saobraćajno preduzeće u štrajku. Ili kako Amer Tikveša piše: ”Kad ne radi gradski saobraćaj, u Sarajevu svako koristi auto za gradsku vožnju. Mi koji nemamo auto, koristimo taksi. Tad je u taksiju posebno zanimljivo.” Priče koje sarajevski taksisti ispričaju nerijetko su zanimljivije od filma ili predstave koju ste gledali prije nego što ste ušli u taksi vozilo.
O sarajevskim taksistima, toj posebnoj vrsti ljudi, ispričane su ali ne i ispisane brojne anegdote. Urbane legende ili stvarne događaje s taksistima u glavnoj ulozi s radošću prepričavamo i onda kad nam ne ide baš u prilog činjenica da je ”neko od nas” u vrijeme Olimpijade, Kirka Daglasa uzduž i poprijeko gradom provozao po cijeni za koju je sarajevski gost mogao i do Dubrovnika stići. U nedostatku profesionalnih hroničara grada i objektivnog medijskog izvještavanja, taksisti postaju relevantni izvori informacija o tome gdje i kako živimo. I kad nam se ne uklapa u stil života ili vlastiti budžet, taksijem se svi ponekad vozimo. Barem onda kad ne radi gradski saobraćaj. I zato mislimo da sve priče iz taksija znamo. I da ih znamo prepričati. I zato je taksi okvir za priču o poslijeratnom Sarajevu, tu važnu temu kojom se malo ko bavi na savremenoj bh. književnoj sceni, mogao biti zamka za manje vještog pripovjedača. Kod Amera Tikveše to na svu sreću nije slučaj. Ako nismo imali sreću da tranzicijski čemer posmatramo iz pozicije komfora već smo aktivni protagonisti u pokušaju preživljavanja, onda nas taksisti Amera Tikveše stavljaju u poziciju navijača i navijačica, najčešće na ”strani” oba junaka svake priče, taksiste i pripovjedač koji nam se obraća u prvom licu. Portrete heroja preživljavanja vješto je Tikveša ispisao; na taksi kormilu zateći ćemo ozlojeđene komuniste, one što ne dozvoljavaju da im Djeda Mraza još ukradu, novopečene vjernike, nevješte ljubavnike, poznavaoce novog svjetskog poretka, gender zakona, rada nevladinog sektora, umorne skrbnike o unučetu kog su roditelji napustili. I tek ponekog veseljaka koji će prepričati vlastitu šemu u rebusu opstanka koja podrazumijeva taksiranje u site sate oko objekata koje posjećuju obožavatelji novokomponovanih zvukova. Iako ne daje precizne opise pripovjedača, jasno nam je da je on umoran i da je taksi, uprkos primanjima, dio navike. Umoran je od jednog lošeg posla, privremenosti onog boljeg koji je uslijedio, i na posljetku umoran od traženja novog posla nakon što je ugovor na privremenom, boljem, okončan. I možda na prvi pogled djeluje kako mu taksisti samo služe kao inspiracija za vlastite prozne tekstove, ponešto od vlastite nevolje podijeli s njima, pa tako vožnja bude na obostranu korist. Možda Amer Tikveša ništa od svega onoga što piše nije ni čuo u taksiju. Možda se taksijem uopšte ne vozi? Možda su to priče kasirki, medicinskih radnica u stomatološkim ordinacijama ili daktilografkinja u bivšim redakcijama? Kad je to uostalom za književnost bilo važno. Tim više ova izuzetna zbirka postiže na kvalitetu. Nevažno je gdje smo i kako nešto čuli. Ili smo sve izmislili. Važno je da čitaocu stvori potrebu da se smjesti s pripovjedačem i taksistom u automobil  u trenutku dok pokušava svog kućnog ljubimca prevesti od tačke A do tačke B, nakon što mu prethodnih deset taksista nije stalo. Važno je da postoji književnost koja stvara potrebu da budete aktivni protagonista radnje i pisanje koje ostavlja prostor da vjerujemo kako sve ipak može biti drugačije i bolje. - Kristina Ljevak

**

Amer Tikveša o svojoj knjizi – Taksi definitivno nije samo prevozno sredstvo, osim naravno za onoga kome se žuri. Meni se nikad nije žurilo, bar ne toliko da ne promišljam u kontekstu unutar kojeg se nalazim. Unutar taksija postajete svjesniji cijelog svog grada, političke situacije, cijele te kulturne, sportske, akademske, društvene generalno scene. Naravno, ako želite to tražiti, to ćete i naći na način koji nije autoritativan. Taksista nije autoritet ni za jednu od tih oblasti. Ali, s obzirom da se susreće sa svim tim vrstama ljudi i sa svakom od njih se susreo više puta, uglavnom dovoljno puta da bi formirao neki svoj stav prenoseći njihov. Taksist onda dođe kao neki amalgam svih tih svjetova unutar grada i njegove riječi o bilo kojoj od tih tema imaju poseban šarm, poseban prizvuk i jednu na svoj način interpretiranu istinu. Ta istina nas nekad malo zaboli, nekad je duhovita, a nekad nas učini sjetnim ili tužnim. U svemu tome i mi imamo svoje stavove koji su manje-više formalizovani. Kad govorimo o nekoj situaciji trudimo se da svom mišljenju damo autoritet eksperata bez obzir o čemu govorili. Kod taksiste tog truda nema. On je izravan.

**

Urednica – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – Selma Dizdar

**

Emisija „Čitamo knjige – Libris legere“ emitira se u programu Radija Federacije BiH svakog petka, od 16 sati

**