“Svezak sjećanja”: Zulfikar Zuko Džumhur – hodoljub koji je slovom i osmijehom oslikavao lukove svog Starog mosta u Konjicu
“Svezak sjećanja” Radija FBiH pripremila Aida Hadžiabdić
Zulfikar Zuko Džumhur napustio je ovozemaljske staze na današnji dan 1989. godine. Ostao je njegov Konjic, njegova Neretva, osnovna škola, niža gimnazija, viša… Ostala je njegova Likovna akademija, njegovi crteži, 10.000 karikatura. Ostali su njegovi kratki filmovi, tri igrana filma, 35 scenografija za pozorište, emisije “Hodoljublja” koje su emitirane u programu TV SA.
Zuko Džumhur je znan i kao jedini pisac kome je nobelovac Ivo Andrić napisao predgovor za knjigu „Nekrolog jednoj čaršiji“ u kojem je između ostalog Andrić zapisao:
„On je rodom iz Konjica, mjesta iznad kojeg se bosanskohercegovačka zemlja naglo prelama u svoju drugu, mediteransku, kako mnogi misle, bolju polovinu; dakle Hercegovac, a za Hercegovce je riječ veliko iskušenje kojem oni teško mogu da odole. U svakom od njih živi potencijalni pisac ili bar usmeni pripovjedač. Tome iskušenju podlegao je vjerovatno i Zuko Džumhur kada je osjetio potrebu da od majstorskog crtačkog prikazanja pređe na pismeno kazivanje. A, time je, htio, ne htio, primio i sve teškoće koje pisana riječ neminovno nosi sa sobom i sve rizike spisateljskog posla.“
Danas je rodna kuća Zuke Džumhura u Konjicu izmaštani kutak u kome se prepliću književni susreti, izložbe, likovno-edukativne radionice, te “Dani otvorenih vrata” koji bilježe godišnjice rođenja i smrti Zulfikara Zuke Džumhura.
Zulfikar Zuko Džumhur
- − 1989.
“Džamijska dvorišta, avlije oko tekija, trgovi i sokaci puni su prosjaka. U prvi mah učini su putniku da ovdje ima više prosjaka nego vode, povrća, ptica i zraka. Bogorade starci, žene, djeca, mladići i devojke. Većina je veoma pobožna i svojim molitvima i zapjevavanjem glasno i na svakom mjestu podsjeća prolaznike na prolaznost svijeta, bogatstva i zdravlja. Kao da između blagostanja i bijede, smrti i života, zdravlja i bolesti nema ni jedan korak. Sve je odjednom tu, na sokaku: i sakat i čitav, i ubog i bogat, i bolestan i zdrav. Sve je prisutno sve je izmiješano. Bogati ovdje kao da nisu uspjeli da svoje blagostanje i udobnost zaštite i ograde debelim i neprobojnim zidovima od očiju siromaha, ni zdravi i veseli da otjeraju kljaste i bolesne iza bedema dobro čuvanih lazareta, rezervata i karantina. Neupućen čistunac koji ovamo zaluta sa zapadnih strana svijeta, uvjeren da je u njegovom vilajetu sve sređeno, izračunato, prebrojano i predviđeno, on će ostati do kraja svoga puta i isprepadan i uspaničen. Nikada neće razumjeti da je i prosjačenje filozofija i nastrana mudrost Istoka. Neće shvatiti da su ovi ubogi siroti svuda prisutni, da na svakom koraku opominju srećne na puku slučajnost njihovog blagostanja i zdravlja, da ih urazume i pruže im priliku da darivaju i pomognu, da ublaže i priteknu. Imućni i zdravi svakog časa mogu biti i dobri i darežljivi, i svakoga dana ponovo iskupljivati svoju slučajnu srećnu sudbinu. To je prilika da pokažu svoj merhamet, jednu od najljepših ljudskih vrlina, da suzbiju taštinu i shvate prolaznost svih ljudskih poduhvata, namjera i stremljenja.
Imati, ili nemati, primati ili davati, sve se okreće u jednom beskrajnom krugu velikog besmisla ljudskog bitisanja i beznađu svih živih stvorova na ovome svijetu. Samo dobročinstvo, i to neposredno, može ozariti čovjeka i donijeti mu mir, spokojstvo i blaženstvo. Nikakvi veliki programi, ustanove, ministarstva, ni zavodi ne mogu ovome čovjeku sa Istoka zamijeniti radost darivanja i potrebu sadake, kao da ovdje i nema vidljive i određene granice između lica i naličja života i kao da svaki živi čovjek ima pravo i dužnost da prelazi tu nevidljivu među svakog dana u na svakom koraku...
Sjetih se odjednom Van Goga i kao sumanut čitavog dana ponavljam njegove riječi: ’Ljudskoj bijedi nikada neće biti kraja…'”
Zuko Džumhur, "Pisma iz Azije"