“Svezak sjećanja”: Hafiz mesnevihan Halid efendija Hadžimulić – Ljubavlju Voljenog obasjan gajb qalba…

“Svezak sjećanja” Radija Federacije BiH oslikala Aida Hadžiabdić…

"Čovjeku se dvaput u životu otvaraju oči: prvi put – kada se rodi, i drugi put – kad sazna istinu…”

U Džininom sokaku u Sarajevu, pred svojim ocem efendijom Hadžimulićem, čekao ga je mekteb, a potom i hifz. Godina 1963. bilježi njegovo časno zvanje hafiza nakon hafiska dove koja je proučena u aprilu mjesecu te 1963. godine u Carevoj džamiji u Sarajevu. Čekala ga je Šerijatska sudačka škola u Sarajevu, Filološki fakulteti u Zagrebu i Sarajevu. U Zagrebu je priglio diplomu na Odsjeku romanistike 1942. a u Sarajevu na Odsjeku anglistike 1955. godine. Izgovarao je svoje misli na arapskom, perzijskom, turskom, francuskom, njemačkom, engleskom i latinskom. Časni imam džamija,  Sarač Ismailove, Ferhadije, a potom niz od 27 godina Careve džamije u Sarajevu. I Vakufska direkcija u Sarajevu pamti njegovo plodno djelovanje, ali i Gazi Husrev-begova knjižnica u Sarajevu. Kazat će historičari kako je u posljednjih stotinu godina bio je jedan od pet mesnevihana u Sarajevu, uz Mehmeda Džemaluddina ef. Čauševića, Mujagu ef. Merhemića i šejha Fejzulaha ef. Hadžibajrića, te hafiza Mehmeda ef. Karahodžića. Halid ef. Hadžimulić “Mesneviju” je tumačio od 1988. do 2011. godine. Živio je u samoći, prepuštajući se tek povremeno snu, ispisujući svoj "Prvi i posljednji ders".

Kad umrem, pitat će se ljudi: Ko je bio Halid HadžimuIić? Neka pitaju, ko mi je mati?! Evo im odgovora na to pitanje: Pričao mi Varatan. Došli mi pred vrata. Mati opremljena. Nosimo je iz Curka. Nismo još pošli niz Pehlivanušu, a on, hafiz Smail nosi dženazu pa đah s jedne, đah s druge strane. Što to ti hadži Hafize, ne popuštaš, upitah ga, a on mi odgovara: Eh, da znaš! Nikad ti neće pasti šaka da ovakvu dženazu poneseš. Svi su joj hafizi i s jedne i s druge strane: hafiska šći, hafiska sestra, hafiska mati i hodžinska žena. Eto, pamti hoće li ti ikad više pasti šaka ovakvu ženu ponijeti. Hafiska šći: otac joj hafiz, hafiska sestra: dva brata joj hafizi, hafiska nevjesta, djever joj hafiz, hafiska mati: dva sina hafizi, hodžinska žena: čovjek joj mualim!

Hafiz mesnevihan Halid efendija Hadžimulić – nurom obasjana čehra…Njegov sufijska škola njegovala je svijet šerijata i tariqata, ljubav prema odabranoj porodici poslanika Muhameda, s.a.v.s. kao posljednji čuvar tradicionalne škole tumačenja “Mesnevije” Mevlane Dželaludina Rumija. Sarajevo pamti njegove korake srca koje je nosilo dovu za njegov grad u godinama zla, njegove besjede o sufizmu u kome su svoje harfove oslikavali spisima Sa'adi, Hafiz i Mevlana Rumi za čiju će “Mesneviju” kazati:

“Najveća vrijednost Mesnevije leži u tome, što nam ona, svojim nasihatima, pomaže da uvidimo svoje pogreške i da se popravimo. Onima, koji su zalutali, ona otkriva Istinu, otvara im oči i oni onda jasno vide gdje je pravi put. A onim mu'minima, kod kojih je iman oslabio, ona uspijeva, uz Allahovu pomoć, da ojača iman, i da ih učini mirnim i spokojnim u očekivanju vlastite budućnosti – starosti, bolesti i smrti. Na taj način Mesnevija nas priprema za veliki put koji nas očekuje…”

Priča se, kazat će hafiz Mensur efendija Malkić, da bi rahmetli, hafiz Halid efendija Hadžimulić, dok je učio hifz u svojoj kući, napravio pauzu i odmor od svog učenja, i izašao bi napolje da se odmori. Kako je počela kiša da sipi, sklonio se pod strehu u svojoj avliji. Razmišljajući o svom hifzu, zabrinu se kako će moći i uspjeti zapamtiti svih šest stotina i nešto stranica. Potom mu dođe na um, kako će sve to da sačuva, da u glavi ostane, pa se još više zabrinu. A kad se sjeti da valja sve to što je naučio i u životu primijeniti, hladan znoj ga obli. U tom trenutku, opazi jedan kamen ispod strehe sa primjetnim udubljenjem. Udubljenje, koje je majušna kapljica napravila kapajući sa strehe iznad kamena. Nasmija se i sam sebi reče: "Kada je ovako mala i ništavna kapljica vode napravila udubinu u ovako jakom kamenu, pa ko si ti, Halide, da ne uspiješ i ne ostvariš svoj san?"

Pitali su ga: ''Hafize, jesi li ikada bio zaljubljen?"

A on bi odgovorio: ''Jesam i lijepo je čuti kada se ljudi vole. Ljubav ima jedna vrata samo, pa ih ili otvori ili ih zatvori." 

"A kada se poželim društva, uzmem hladan kamen i stavim na grudi pa slušam njegov tespih i osjetim da mi je čak taj studeni kamen bliži srcu od većine onih što mi sa osmijehom selam nazivaju, moj sinko!'' 

"Čemu da pribjegne čovjek, osuđen da preživi na Zemlji? Gdje da traži utjehe? Da li kod bližnjih? Ljudi su ravnodušni, ako nisu neprijatelji. Da li u ljubavi? Ljubav je varljivi mamac, zamka koju neka svirepa i ironična sila pruža najboljima od nas koristeći se našom urođenom potrebom da budemo voljeni; jedna prilika više za patnju. Obratimo se onda prirodi, majci hraniteljici! Zar da nas utješe ovi studeni visovi što streme nebu, tamne šume što tajanstveno huje iznad naših glava, ili duboka mora na čijem dnu leže naše potonule lađe? Svuda, gdje god se krene, čovjek osjeća neumoljivu i prezrivu ravnodušnost vječne prirode prema prolaznim ljudima...”

“Veliki ljudi iz skromnosti ne cijene sebe, a drugi, običan avam, ne zna im cijenu. Tek kada ih nestane, onda im se vidi vrijednost. A veliki ljudi živjeli su za druge, sebe nisu gledali; nisu ni mislili na sebe…”

Hafiz mesnevihân hadži Halid efendija Hadžimulić, r.a.

16.10.1915. - 08.01.2011.