Svezak sjećanja: Derviš Sušić – Jesmo li Kadijini ili Kajimijini?!

Svezak sjećanja Radija FBiH ispisuje Aida Hadžiabdić

Ovozemaljski nebeski svod iznad svoje Vlasenice, Derviš Sušić ugledao je na treći dan mjeseca juna 1925. godine. Majka – domaćica, kazat će, znala je pričati ljepše neko što ja danas umijem pisati. Njene priče nisu bile tanana tkanja bajki, nego uzbudljivi vezovi činjeničkih rijeka što ih je zapamtila od starijih, a ovi od svojih prethodnika… Družio se sa svojim drugarima u Učiteljskoj školi u Sarajevu, sa drugarima partizanima za vrijeme Drugog svjetskog rata. To njegovo drugarstvo ostavit će snažan dašak sjećanja u njegovom književnom stvaranju. Bio je časni učitelj u Srebrenici i Tuzli, novinar "Oslobođenja", "Zadrugara", upravnik Narodne biblioteke u Tuzli, član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Pratile su ga njegove "Uhode", njegov "Tale", "Ja, Danilo", "Veliki vezir". Derviš Sušić čuvao je i svoju Dvadeset-sedmojulsku nagradu, ali i nagrade ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a. Biblioteka u Tuzli, u kojoj je bio upravnik, darovana je njegovim imenom: Javna ustanova i narodna biblioteka „Derviš Sušić“.

“A to šta mislim o životu… O njemu u meni, o meni u njemu. Pa, treba malo pogledati u one vode, pa upitati njih. Jer one pronose vrijeme, a vrijeme ljude i gradove. Pa sve to skupa oni natalože na onim svojim ušćima povijesti i zaborava. Tamo se sliježu ljudske sudbine. Iza čovjeka ostane neka krpica dobrog djela, stih neki, most, podvig obraza, milosrđa, hrabrosti, pa i to na kraju prekrije vrijeme i odnesu te iste vode ka velikim ušćima. A čovjeku, nekim grdnim slučajem bačenom u vasionu na ovu zemljicu, ne preostaje ništa drugo, nego da se i tom vremenu i tim vodama, tim maticama uprkos bori za bolje, živi za ljepše i da taj svoj ljudski barjak pronosi sa što više ponosa, jer po mom mišljenju, nade ima samo uzvodno od datog…” – izgovorio je ove riječi šezdesetih godina Derviš Sušić.

“Liječim ja tako rod svoj nesrećni, zaboravim se, kad jednom, dok sam dahtao od umora na podu, ne iskrsnu račun: stotinu izliječio, hiljadu nisam, deset hiljada ih čeka na red, a trideset puta deset hiljada i ne znaju za me. Tako razmišlja Hasan Kaimija, učen čovjek, filozof, liječnik, iscjelitelj, pjesnik i mistik – našao se sred zla vremena... A onda, odjednom i neočekivano, dogodi mu se ljubav – ljubav prema ženi, mladoj udovici, kadijinoj pastorki, ali se budi i dugo zapretena želja da sudjeluje u pobuni, da zbaci mrske vlastodršce…O tim nenadanim pobudama, strastima i nemirima odavno prisutnim ali pomno skrivanim i prigušenim, a sada razbuktalim, govori predstava „Posljednja ljubav Hasana Kaimije“ temeljena na pripovijetci gdje je on glavni lik ali i na drami iz nje proizašloj velikog romanopisca, pripovijedača i dramatičara Derviša Sušića, klasik bosanskohercegovačke književnosti, pisao je dosta za djecu, okušao se i u znanstveno – fantastičnoj literaturi, no romansijerska proza, uz dramu, ono je po čemu ga najviše pamtimo. Nezaboravan je njegov roman “Ja, Danilo…” - oštar i beskompromisan satirično – humoreskni obračun sa devijacijama u zemlji izgradnje socijalizma kroz prizmu malog čovjeka, povijesni romani “Pobune”, “Uhode”, “Hodža Strah”, drame “Veliki vezir”, “Jesenji cvat“… 
“Posljednja ljubav Hasana Kaimije...”, nastala prema liku Hasana Kaimije, glavnog junaka istoimene pripovjetke iz zbirke “Pobune”. Gdje je ljubav, tu su i prepreke, sukobi – pred Kaimijom je uskomešan svijet pobunjene mase koja ga hoće za vođu, njegovi protivnici sarajevski kadija i okrutni sultanov egzekutor, Frenk Hasanaga, a uz njega jedino vjerni pratilac Budalina Tale… - ispisuje slovo  Mladen Bićanić. Sušić je izvanredan pripovijedač, uronjen je u svijet Bosne pod Turskom Carevinom s kraja XVII stoljeća u potpunosti, donosi nam taj svijet živo i plastično kao  da se sada odvija pred nama – njegova proza i drama ništa ne gube od aktualnosti i suvremenosti, pitanja kojima se on bavi – podlost i grabežljivost moćnih spram siromaštva i napaćenosti bijednih i siromašnih – pitanja su vječna i susrećemo ih i danas, samo su se uloge i imena ponešto promijenila. Pita se dramaturg Kemal Bašić: “Ko su današnje Kadije, ko su Frenk Hasanage?” Još važnije od toga je pitanje ko su naši Hasani Kaimije? Imamo li ih? U tom smislu, ovaj dramski tekst, čiji djelić prenosi Jasmin Hodžić, od nas traži, onako kako se u njemu traži od Kaimije, da se jasno opredijelimo prema njima i da odredimo stranu. Dakle, jesmo li Kadijini ili Kajimijini?