“Svezak sjećanja”: Antun Branko Šimić uz kose ljubljene Tatjane Marinić – “Kose moje drage duboko šumore kao more…”

“Svezak sjećanja” Radija Federacije BiH oslikala Aida Hadžiabdić

Ljubav

Zgasnuli smo žutu lampu,

Plavi plašt je pao oko tvoga tijela.

Vani šume oblaci i stabla,

vani lete teška bijela krila.

Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu.

Moje ruke svijaju se, žude, mole.

Draga, neka tvoje teške kose

Kroz noć zavijore, zavijore

kroz noć

Kose moje drage duboko šumore

kao more.

Grude, na rubovima plodnoga Imotsko-bekijskog polja, kolorit uz snagu i  posebnost ljepote Biokova na jugu, te planinskim masivima Vrana i Čvrsnice na sjeveru u općini Posušje. Jezero Krenica, rijeka Vrlika,.. Nadomak Ravlića pećine koja se nalazi u Drinovcima, pronađeni su tragovi života koji datiraju iz razdoblja kasnijeg neolitika. U kasnijim, već povijesnim vremenima, navode općinski spisi, na ovom je tlu bila vrlo živa nazočnost Rimljana, čija je trgovačka cesta koja je povezivala dva velika antička trgovačka središta – Salonu i Naronu – prolazila kroz ove krajeve. Arheološka iskapanja u Gorici potvrđuju da je na ovom tlu u antičkom vremenu postojala značajna antička naseobina.

Srednji vijek je vrijeme stećaka – stećke u grudskoj općini pronalazimo na svakoj stopi, što dokazuje da je u to vrijeme život nesebično bujao. Nedvojbeno, to je zasluga povoljnog geografskog položaja ovoga kraja, kao i blagodat klime koja se prepliće osebujnom prirodom. Rijetko se gdje može sresti to neobično zrcaljenje surovosti i pitomosti prirode koju promatramo na prostorima Imotsko-Bekijskoga polja – plodna zemlja ovjenčana vodom u kontrastu sa divljim i okrutnim kamenjarom koji je okružuje.

1964. godina je zlatnim slovima upisana u kulturno prosvjetnu povijest općine Grude, Zapadne Hercegovine i njene povijesne dimenzije srednjovjekovne župe Imota. Te godine, uz 39. obljetnicu smrti A.B. Šimića, započinju svoj polustoljetni kulturni hod Šimićevi susreti, a otvaraju se kapije i grudske gimnazije. Od tog vremena do današnjeg, skladno žive i surađuju promičući kulturno-odgojno i umjetničko-poetske vrijednosti ovoga kraja i naroda, a koje je zapravo tačno prije jednog stoljeća 1913. godine najavio četrnaestogodišnji učenik Franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu Antun Branko Šimić. Početkom te godine u zagrebačkom listu "Luč" objavljuje svoju prvu pjesmu...

Antun Branko Šimić uz kose ljubljene Tatjane Marinić – “Kose moje drage duboko šumore kao more…”

“Poslije smrti svog zaručnika Tatjana Marinić, kako sama kaže, bacila se ‘svim svojim bićem i energijom na partijski rad’”, napisao je Ivan Očak. U sljedećih dvadeset godina, od zanesene će komunističke intelektualke, koja živi s pjesnikom i druguje s piscima, stasati u očvrslu, iskusnu ilegalku koja će izdržati jeziva mučenja, a potom i u prekaljenu ratnu veteranku, da poslije rata, sa žarom koji je znao počiniti nepotrebne štete, i bez trunke sumnje u motive i sposobnosti vlastitoga naraštaja, sudjeluje u izgradnji boljeg svijeta – što on i jest bio…”

Zimska pjesma

Uvenuše davno ruže i mirisni jorgovani,

uvenuše karanfili.

Umukli su davno zvuci pjesme cvatnog pramaljeća,

zvuci zvonki, zvuci mili,

što pjesničku nježnu dušu i mlađanu dižu gore

do zvjezdica čarnih, sjajnih,

k carstvu sreće i užitka i do onih do dalekih

vilinskijeh dvora bajnih.

Zima došla – sve šapuće, a nebom se tmurnim, sjetnim

oblačići meki viju.

I tišina svuda vlada. Nekoć cvjetni i veseli

naši gaji mirno sniju.

Samo blagi lahor zuji okolicom svelom, nujnom

kraj uvelog crnog granja

pričajući tiho, sjetno tugaljive priče meke,

meke priče umiranja.

Uvenuše davno ruže i mirisni jorgovani,

uvenuše karanfili,

umukli su davno zvuci pjesme cvatnog pramaljeća,

zvuci zvonki, zvuci mili.

Antun Branko Šimić

1898.– 1925.