Suze i posljednji aplauz za Halida

Dostojanstveno i veličanstveno Sarajevo ispratilo Halida Bešlića. Uz prisustvo velikog broja građana, članova Bešlićeve porodice i prijatelja, kao i javnih ličnosti iz cijelog region na groblju "Bare“ ukopan velikan bh. muzičke scene i humanista.

Legendarni bosanskohercegovački pjevač Halid Bešlić, čiji je glas decenijama bio simbol emocije, tradicije i zajedništva na prostoru bivše Jugoslavije, ukopan je danas na groblju "Bare“ u Sarajevu uz prisustvo velikog broja građana, članova Bešlićeve porodice i prijatelja, kao i javnih ličnosti iz cijelog regiona. Bešliću, koji je preminuo u 72. godini, dženaza je klanjana u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu. Prethodno je u Narodnom pozorištu održana komemoracija u čast ovog velikana bosanskohercegovačke muzičke scene i humaniste, a dan ranije građani su u brojnim gradovima pjesmom odali počast Bešliću. O impresivnom oproštaju od Halida u prilogu Irene Antić

Jedan glas je utihnuo, hiljade su zapjevale njegove pjesme. Dok ih je on pjevao, činio je to srcem, dijeleći iskrenu emociju, radost I tugu, pričajući kroz njih ljubav I život. Sada, kada je veliki Halid Bešlić otišao, stihovi njegovih pjesama, te prepoznatljive melodije, kao rijeke, potekle su kroz ulice i mahale Sarajeva i cijele BiH. Uz bezvremenske hitove, hiljade ljudi, danima je, na trgovima i u parkovima brojnih gradova regije i svijeta, tugovalo jer ga više nema, radovalo se što je takav čovjek I muzičar, svojom pjesmom, obojio neku stranicu njihovih života. Svi oni samo su uzvratili ono što im je Halid kroz više od četiri decenije dugu karijeru poklanjao kroz svoje pjesme.

Dostojanstveno i veličanstveno, Sarajevo, kao i uvijek kada ispraća najveće i najbolje među nama, činilo se danas premalo za sve one koji su svojim prisustvom željeli odati počast, iskazati zahvalnost i reći zbogom, dobri čovječe, jednom od najvećih bosanskohercegovačkih estradnih umjetnika, folk pjevaču Halidu Bešliću. Na komemoraciji u Narodnom pozorištu Sarajevo, riječi iz srca, emocije iz najljepših uspomena, tuga iz nedostajanja I praznine. U ime porodice obratila se Halidova unuka Lamia:

“Deda. Znaš deda, znamo mi da si poseban, mnogo ljudi te vole. Nismo ni bili svjesni koliko ih je. Govorio si deda “Moja Lamia je muzički nadarena”. A i jesam deda, jer imam i na koga da budem. Tvoj Belmin, kako bi ti rekao, “Moj laf, dedin laf”. Voljeli bi da si još dugo sa nama, fališ nam jako. Znaš deda, mama nam nije rekla u utorak da si nas napustio, nije deda, a mi smo znali. Šutjeli smo. Deda, ti si naša ljubav, ponos i štit. Znaš, mali smo, voljeli bismo da si tu. Voljeli bi, ali nam kažu da tako mora biti. Kažu. Ali mi želimo da si još tu deda. Volimo te. Tvoj Beba i tvoj Lamidžo.”

“Danas je u nama jesen I ništa više isto nije. Ali, nije ovo ni zbogom ni doviđenja”  poruke su, koje su uz posljednje zbogom, Halidu Bešliću otišle sa komemoracije, kojoj su osim članova porodice, prisustvovali prijatelji, saradnici, kolege sa estrade, glumci i druge javne ličnosti. O zajedničkim počecima, godinama saradnje, druženjima I prijateljstvu sa Halidom, govorile su njegove kolege Nazif Gljiva I Haris Džinović:

Jedine granice koje je Halid poznavao su one koje je svojim pjesmama rušio. Ljudi poput Halida ne pripadaju vremenu, oni pripadaju vječnosti. Poručeno je sa komemoracije. Jedan od prijatelja glumac Emir Hadžihafizbegović: 

“Mi danas ispraćamo ispunjenog čovjeka, supruga, oca, djeda, strica, tetka. Ode on na neki drugi, bolji svijet. Kada bih morao reći 'Halid Bešlić jednako šta', rekao bih 'jednako Bosna'.”

Halid Bešlić rođen je 1953. godine u selu Vrapci, nadomak Knežine. U rodni kraj vraćao se rado, a često onoliko koliko mu je to njegova karijera dozvoljavala. Znao je reći da što je stariji, njegovi Vrapci, Knežina I Romanija, sve mu više znače, fale I sve su ljepši. Volio je I pomagao ljude sa kojima je odrastao. Neopisiva tuga uselila se u taj kraj kada je stigla vijest o Halidovoj smrti.

A Halid Bešlić bio je uvijek tu gdje je trebao biti, imao je čistu namjeru i znao kako pomoći. Održao je više od 500 humanitarnih koncerata. Svoje dobro smatrao je ljudskom obavezom i o tome nije govorio. Ljudi su to znali, pamtili, cijenili.

Halid Bešlić u Sarajevo je došao u potrazi za poslom i egzistencijom. Autobusko stajalište kod Vijećnice, govorio je, bila je polazna tačka života i karijere kakvu nije mogao ni naslutiti. Kroz taj prepoznatljivi glas i note pjesme disala je duša Sarajeva, grada u kojem je izgradio svoju karijeru, stekao brojne prijatelje, muzičare, glumce, slastičare, zanatlije, doktore, profesore, taksiste, političare, sa svima znao podijeliti lijepu riječ, osmijeh itugu. Na današnjoj komemoraciji o Halidu su govorili gradonačelnik Sarajeva Samir Avdić, a i nekadašnji parlamentarac Miro Lazović:

"Okupili smo se sa velikim bolom, ali i velikim poštovanjem da odamo počast i oprostimo se. Najradije bih ćutao i sa tugom evocirao uspomene na druženja, ratna i nedavna. 90-ih godina je bio dio naše ekipe, volio je kafanu i druženje. Neposredno pred rat sjedili smo u malom restoranu, ratne vijesti su bile sve bliže, a onda se pojavio Halid i rekao 'gasi televiziju, hajmo pjesma'. Pjevao je do fajronta.”

Pjesme Halida Bešlića našle su svoje mjesto i u svijetu filma. Saradnja sa režiserom Ademirom Kenovićem I glumcem Enisom Bešlagićem, bile su, ističu, umjetnička sinteza, ali prije svega prilike za druženja koja je uvijek oplemenjivala Halidovu ljudsku dimenziju:

“Halid me najviše zadivio tom ljudskošću, jer i kada nisam znao ko je, on je sjedio. Bacio sam grudvu iz hira, iz potrebe da se ne bi ispratio samo tako. Nije on samo sarajevski, bosanski, nije, jučer se desila jedna katarza. Djeca su ganjala dozvole po Minhenu, Salzburgu, trče, nose zvučnike u ruci da slušaju Halidove pjesme, a ne znaju Halida.”

Voleći njegove pjesme, ljudi su voljeli Halidovu jednostavnost, plemenitost, prostodušnost. Gdje god je pjevao, tražilo se mjesto više. Punio je dvorane, stadione, klubove, donoseći ljudima radost dok uz pjesmu i dobro društvo slave život. Liječio je tužne duše. Posljednji koncert održao je početkom augusta u Banjoj Luci. Za opaku bolest sa kojom se suočio, nije bilo lijeka. I prije nego što je saznao za svoju dijagnozu, lijek je tražio za svoju suprugu Sejdu. I pjesmom je želio zahvaliti upravo njoj za sve što je bio. Halidov dugogodišnji prijatelj I saradnik, tekstopisac Fahrudin Pecikoza:

“Pitao sam ga koja je za njega najljepša žena na svijetu, a on je rekao – ona kojoj vjeruješ. Dok sam pisao pjesmu o Sejdi, Halid mi je pričao o svom životu, a ja sam pokušao to pretočiti u stihove.“

Otišao je Halid Bešlić, velik i poseban u svojoj jednostavnosti. Ostavio je bezvremenske hitove otpjevane sa puno ljubavi I čiste emocije. Pjevat će ih generacije koje dolaze, sa istim žarom kao I prethodne. Halid je otišao u legendu, kao jedno od najvećih muzičkih imena regije. Ni svjetla pozornice, ni toliko duga vrhunska karijera, ni ogromna popularnost, nisu ga promijenili. Do zadnjeg daha, ostao je humanista, drug, profesionalac, ostao je vjeran sebi, svojim korijenima, svojoj publici, stihovima I tonovima svojih pjesama. Prije svega ostao je čovjek, a želio je da ga upravo po tome ljudi pamte. Biranim riječima I posebnim emocijama, posljednje zbogom u ime svih koji su ga voljeli i poštovali njegov rad i veliko srce, obratio se Dino Dervišhalidović:

"Milovao sam mu kosu, ruke i stopala. Čiste bijele priglavke. Halidove priglavke. Kakav je to minimalizam. Nešto tako jednostavno, tako posebno, nešto tako potrebno, kao brašno, kao papir, kao so. Nešto tako toplo kao Halid. Putuj bijela ptico. U džennetski vinograd. Dok se takva duša rodi, mnogo će vode Bosnom proteći do tad. Gdje god da si, voljen da si. Gdje god da si, voljen da si".