Što je čovjeku koji je oslobođen 241-godišnje robije najčudnije od svega
(Izvor: BBC)

Što je čovjeku koji je oslobođen 241-godišnje robije najčudnije od svega

Kad je Bobby Bostic pušten iz zatvora u novembru, nakon 27 godina od 241-godišnje kazne, mnoge stvari su se činile čudnim.

Od bežičnih slušalica ("Zašto ljudi pričaju sami sa sobom?"), do ljudi koji razgovaraju sa svojim zvučnikom ("Ja sam, šta je Alexis?"), do samoposlužnih aparata za piće ("Mahneš rukom i voda izlazi?"), svijet se dosta promijenio u odnosu na decembar 1995.

Ali najčudniji od svega bili su ljudi.

"Koliko su prijateljski nastrojeni, u usporedbi sa zatvorom", kaže 44-godišnjak. "Uđete u trgovinu i pojavi se 'Gospodine, mogu li vam pomoći?" U zatvoru nemaš ništa osim zlih lica i maltretiranja..."

Još uvijek se prilagođava na "Hej, kako si?" umjesto "Nemoj hodati blizu mene"."Ovdje su samo dobre stvari. Ljudi se smiješe. Mala djeca ti mašu. To je kao, to je život. Ovo je normalno. Ovako bi stvari trebale biti."

Dakle, vjerovatno se teško prilagoditi nakon 27 godina ukorijenjene, institucionalne agresije..."Ne, jer si duboko u sebi uvijek želio tu ljudskost. Želio si tu ljudsku povezanost...to je život. To je ljepota. U tome je radost biti čovjek."

Nakon gotovo 10.000 noći u ćeliji, 8. novembra 2022. bila je Bosticeva posljednja. Ali bio je previše zauzet sanjarenjem o slobodi da bi spavao. Umjesto toga, proveo je dugu, mračnu noć pakirajući svoje stvari. Mnoge je ostavio drugim zatvorenicima, ali je zadržao jednu stvar. Njegova pisaća mašina nosila je previše uspomena - previše priča - da bi je ostavio iza sebe. Pri izlasku sunca, kada su stvari bile spakovane, pogledao je ploču na kojoj je bilo naznačeno koji zatvorenici sele ćelije. Uz njegovo ime stajala je jedna riječ: pušten.

"Nije bilo stvarno dok nisam vidio tu riječ", kaže. – „Kada već jesam, to je bilo poput muzike za moju dušu.“

Njegov odlazak sada je stvarnost, Bostic je obukao svoju odjeću za odlazak kući. Nakon 27 godina u sivoj zatvorskoj odjeći, odabrao je trodijelno plavo odijelo.

"To predstavlja novo poglavlje mog života", kaže. "Novi posao života."

Dvadeset pet godina ranije, sutkinja Evelyn Baker rekla je Bosticu da će "umrijeti u kaznenom odjelu". Ali sada, u 7.30 ujutro jednog novembarskog jutra, Bobby je izašao iz zatvora kao slobodan čovjek, s odijelom i osmijehom sjajnim poput sunca Missourija.

Kad je to učinio, žena s crnim šeširom istupi naprijed da ga zagrli. Zvala se sutkinja Evelyn Baker. Putovanje koje je završilo zagrljajem izvan zatvora započelo je u decembru 1995., na dugi, drogirani dan u St Louisu.

Nakon što su popili gin, pušili travu i PCP, 16-godišnji Bostic i njegov prijatelj Donald Hutson krenuli su u oružanu pljačku. Krali su iz skupine koja je dijelila božićne poklone. Pucali su iz pištolja (srećom ne povrijedivši nikoga). Ženi su uz prijetnju oružjem oduzeli automobil.

Bosticu su ponuđeni dogovori ako prizna krivicu, uključujući 30-godišnju kaznu s mogućnošću pomilovanja. Odbio ih je. Proglašen je, naravno, krivim. Sudac Baker izrekao mu je uzastopne kazne za njegovih 17 tačaka zločina, što je ukupno iznosilo 241 godinu.

Hutson se nagodio, priznao krivicu i dobio 30 godina. Kada je BBC prvi put intervjuirao Bostica 2018., tračak nade je postojao. 2010. Vrhovni sud SAD-a presudio je da maloljetnici ne bi trebali dobiti doživotne kazne bez pomilovanja za prestupe koji nisu povezani s ubistvom. U 2016. potvrđeno je da bi se presuda trebala primijeniti i na prošle slučajeve, poput Bosticovog.

Ali država Missouri nije htjela osloboditi Bostica. Tvrdilo se, zapravo, da nije imao doživotnu kaznu - imao je više kazni, za više zločina, koji su se dogodili odjednom.

Čak se tvrdilo da je imao priliku za uslovni otpust u "ekstremnoj starosti". U aprilu 2018., mjesec dana nakon intervjua za BBC, Vrhovni sud SAD-a odbacio je Bosticovu žalbu. Nije rečeno zašto.

"Većina ljudi će u to vrijeme odustati", kaže Bostic. "Kad te jednom odbiju, više nema ničega." No Bostic se nije predao. Vratio se svojim knjigama za samopomoć - Napoleon Hill je omiljena - i vratio se pisaćeoj mašini. Nada je ostala živa, jedno po jedno slovo.

Bio je to amandman na novi zakon Missourija, koji nudi uslovni otpust zatvorenicima koji su kao djeca osuđeni na duge kazne, što je Bosticu dalo još jednu priliku. Ipak, do 14. maja 2021. - posljednjeg dana zakonodavne sjednice Missourija - još uvijek nije prošao.

"Nisam imao puno vjere", kaže Bostic. – Obično, ako ne prođe do januara ili februara, nema šanse da prođe dalje.

A onda je Bostic dobio poruku od prijatelja s kojim se dopisivao. "Zatvor nam je počeo dopuštati da primamo e-poštu", kaže Bostic. "Neko mi je e-poštom poslao članak u Missouri Independentu, govoreći mi da je zakon zapravo prošao... to je bilo čudo. Pitao sam se, čovječe, hoće li se to stvarno dogoditi? Hoće li guverner potpisati?"

Guverner Mike Parson je potpisao. Zahvaljujući "Bobbyjevom zakonu", Bostic - i stotine drugih - dobili su uslovni otpust. Bosticovo saslušanje bilo je zakazano za novembar 2021. "Ali nisam znao šta očekivati", kaže. "Odbor za uslovni otpust nije kartica za izlazak iz zatvora."

Na ročištima zatvorenicima je dopušteno da im pomaže jedan izaslanik. Bostic je znao koga pitati – sutkinju koja mu je rekla da će umrijeti u zatvoru. Sutkinja Baker - koja je 1983. postala prva crna žena imenovana sutkinjom u Missouriju - počela je preispitivati Bosticovu kaznu oko 2010., dvije godine nakon penzionisanja, kada je čitala o razlici između tinejdžerskog i odraslog mozga. U njenoj 25-godišnjoj karijeri to je jedina kazna zbog koje je žalila. U februaru 2018. napisala je članak za Washington Post, nazvavši Bosticovu kaznu "nepravednom". Mjesec dana kasnije progovorila je za BBC, ponovivši poruku.

Dakle, šta je rekla na saslušanju za uslovnu?

"Bobby je bio 16-godišnje dijete s kojim sam se ponašala kao s punopravnom odraslom osobom, što je bilo pogrešno", kaže sada za BBC. "Zbližila sam se s Bobbyjem i njegovom sestrom. Vidjela sam kako se iz maloljetnog delinkventa pretvorio u vrlo promišljenu, brižnu odraslu osobu. Odrastao je." Kao i sutkinja Baker, jedna od Bosticovih žrtava iz 1995. pisala je u prilog njegovom slučaju (BBC je ranije kontaktirao neke od Bosticovih i Hutsonovih žrtava, ali niko nije želio javno govoriti). Uz njihovu pomoć, saslušanje za uslovni otpust bilo je uspješno.

"Da sam mogao okretati kotače, to bih učinila", kazala je sutkinja Baker.

To je značilo, tačno godinu dana nakon saslušanja za uslovni otpust, da je osoba koju je zagrlila tog sunčanog jutra u novembru slobodan čovjek.

"Bilo je to kao Božić, Nova godina, svaki praznik spojen u jedan", kaže ona. "Počela sam plakati. Bobby je bio slobodan." Nakon što je upoznao sutkinju Baker, te prijatelje, rodbinu i simpatizere, Bostic je otišao pojesti svoj prvi obrok van zatvora, prvi od 1995. Vegan već 24 godine, odabrao je Impossible Taco. Ali postojao je problem. "Ušao sam u auto i povratio cijeli obrok", kaže. "Kada izađete iz zatvora, a niste se vozili autocestom 27 godina. Postoji ta stvar koja se zove mučnina."

Nakon što se oporavio, otišao je u kuću svoje sestre na južnoj strani St Louisa, grada u kojem je odrastao. Tokom dana ga je, kaže, došlo pozdraviti više od 400 ljudi.

"Bili su poredani oko bloka", kaže on. "Kad sam se okrenuo ovamo, rukovao sam se s ovom osobom, ovom rođakinjom, ovom tetkom, ovim ujakom, ovim prijateljem... Bio sam budan do dva ujutro." Ipak, vanjski svijet nije bio zabava bez kraja. Bilo je, može se reći, neke mučnine.

Bobby i njegova sestra vode dobrotvornu organizaciju, Dear Mama, koja daje hranu, igračke i drugu potporu porodicama s niskim prihodima u St Louisu (nazvana je po njegovoj pokojnoj majci Diane koja je, kaže Bobby, "dala mnogim ljudima, čak i iako ni sami nisu imali mnogo"). Vodi radionicu pisanja svakog četvrtka u gradskom centru za maloljetnike i nada se da će učiniti više. Ali kao i dobrotvorna organizacija, to je volonterski rad.

Dobija novac od prodaje knjiga - ima ih sedam na Amazonu, sve napisane na njegovoj zatvorskoj pisaćoj mašini - i povremeno od predavanja. Od toga iznajmljuje jednosobni stan i plaća račune.

– Ovo što sad radim, jedva preživljavam – priznaje. Nada se da će dobiti posao s punim radnim vremenom u društvenom radu ili u radu s mladima te je na razgovorima. Ipak - čak i ako nema novca - to ne umanjuje njegovo čuđenje ili zahvalnost prema vanjskom svijetu.

"Još uvijek se borim s nekoliko stvari", kaže. "Ali osim toga, život ovdje je lijep, svaki dan. Pregledavam frižider i gledam razne stvari koje mogu izabrati. Kupanje u kadi - nisam se okupao u kadi 27 godina! Ne uzimam ništa zdravo za gotovo, ništa."

Dakle, Bostic ima drugu priliku za život i zahvalan je na tome. Ali njegova partner u zločinu tog dana u decembru 1995., ne.

Donald Hutson - koji je prihvatio ugovor i dobio 30 godina - umro je u zatvoru u septembru 2018. Toksikološki izvještaj otkrio je predoziranje drogom. Imao je pravo na uslovni otpust devet mjeseci kasnije.

federalna.ba/BBC

Bobby Bostic