SREBRENICA – MOJA KUĆA, MOJ DOM

Nakon genocida u julu 1995., život je počinjao ispočetka. Trebalo je skupiti hrabrosti, volje. Pronaći u sebi razloge i smisao, na zgarištu kuće, sa osjećajem nedostajanja najdražih i nesigurnom nadom da možda još neko dođe....Trebalo je sakupiti iskidane komade sebe, ranjene duše, uspomena, godina sretnog života i srebreničkog džehenema....Amela Pašić rođena je u Srebrenici, gdje je živjela do jula 1995. godine, kada je sa majkom i tri sestre protjerana na slobodnu tuzlansku teritoriju. Njen otac Mevludin, ubijen je u genocidu. Sa hiljadama drugih civila, holandski vojnici, istjerali su ga 13. jula iz baze UN-a u Potočarima, i tako, doslovno, predali vojsci haškog osuđenika Ratka Mladića. Ni to što je radio u bazi holandskog bataljona i bio na spisku koji je za nekoliko stotina muškaraca trebao značiti spas, skupa s njima, odveden je u smrt. Nimalo lake poratne godine donijele su Ameli nova iskušenja. Prihvatila ih je, znajući da ne mogu biti teža od onih koja su stala u skoro četiri godine patnje, gladi, smrti, hladnoće, zločinačkih  nastojanja da podrinjskom narodu zbijenom u srebreničkoj kotlini bude oduzeto svako dostojanbstvo. Nastavila je i okončala visoko obrazovanje, započeto prije rata u Sarajevu. Dobila posao, ulagala u sebe, svoju porodicu, svoju kuću. U inat zlim godinama i mržnji u kojoj je u maju 92. izgorjela njena kuća, a otac i brojni članovi porodice ubijeni u julu 95., svaki njen naredni korak bio je snažniji i odlučniji od onog prethodnog. Amelina majka 2002. vratila se u Srebrenicu. U Potočare, na mjesto svog vječnog počivališta, 2012., vratio se i njen otac. Da pomogne majci i bude joj podrška, da dočeka svoga oca, onako kako je najbolje mogla i znala,dostojanstveno; da nađe svoj mir i ispuni praznine svoje duše, Amela se vratila u svoju Srebrenicu 2009. godine. Svoje znanje i vrijeme uložila je u iznimno važnu misiju Memorijalnog centra Srebrenica Potočari-spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida. Život mora ići dalje, reći će, ali će one najdublje Ameline rane, ubistvo oca za kojeg je bila posebno vezana, i uništene generacije podrinjske mladosti, godišta 70-71-2-73...kojima i ona pripada, u isto vrijeme, davati snagu i zaboljeti najjače, posebno onda kad naiđe tuga i pokucaju datumi jula.