Skoro 30 godina nakon rata brojni borci žive na rubu egzistencije
Dok traju politička previranjima i istupi koji ne doprinose prosperitetu države, u Bosni i Hercegovini mnogo je onih koji su živote stavili na raspolaganje u jeku agresije na domovinu, a danas žive na rubu egzistencije. Kažu, država i sistem su ih zaboravili, pa su kao i u ratu, oslonjeni jedni na druge.
Život u invalidskim kolicima, neuslovan dom, invalidnina od 300 maraka, životna je priča Mehe Ferhatovića iz Tuzle. Meho je 36 mjeseci proveo kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, a pred sami kraj rata '95 godine, ranjavanjem je izgubio oko.
„Poslije toga zdravlje nije bilo kako treba pa sam imao amputaciju jedne noge, pa hajde biti će bolje, biti će bolje, došlo je na drugu nogu. Pa sam sad što kažu ljudi, ni sebi ni svom“, priča Meho.
Meho danas, kaže, preživljava zahvaljući dobrim ljudima i svojim saborcima koji ga posjećuju, a koji su mu napravili i prilaz za invalidska kolica, te su mu na taj način olakšali život.
„I ratni vojni invalidi i mještani naše mjesne zajednice Kreka koji me dobro znaju, pa mi priušte, pomognu, a da tako nema ne bih mogao živjeti“, dodaje on.
Ministarstvo za boračka pitanja Tuzlanskog kantona nastoji pomoći kroz stipendiranje i zapošljavanje djece bivših pripadnika ARBiH, ali i stambeno zbrinjavanje. No, prikupljanje neophodne dokumentacije za javne pozive, često je kamen spoticanja.
Boračka udruženja već duže vrijeme traže korekcije egzistenacijalne naknade za demobilisane borce starije od 57 godina, koja u TK iznosi 6 maraka za mjesec proveden u Armiji. I u resornom ministarstvu smatraju da je nedovoljna, ali kažu da je to nadležnost Federalnog ministarstva.
„Sada kada pogledamo statistiku i potrošačku korpu, je li misli iko da može nekome biti za egzistenciju ta egzistencijalna naknada, da njegova porodica ili on sam, da ne uzimamo porodicu da egzistira. Ja mislim da ne“, kazala je Senada Dizdarević, ministrica za boračka pitanja TK.
„To je sadaka. Jer egzistencijalna naknada po defaultu znači da ja ili vi ili bilo ko drugi ko prima, može obezbijediti egzistenciju za sebe i svoju porodicu“, smatra Nermin Marevac, predsjednik organizacije RVI Tuzla.
A demobilisanih boraca je svake godine sve manje, kako živih, tako i radno sposobnih. Njihov patriotizam pada u zaborav, smatraju, jer njima je i nakon rata, svaki dan borba za preživljavanje.
federalna.ba