Skokić za FR: Smrtnost prijevremeno rođene djece u BiH je 9%

Međunarodni dan prijevremeno rođene djece obilježava se svake godine 17. novembra. Cilj obilježavanja ovog dana je da se svi edukuju i da se skrene pažnja na ovaj problem ne samo na lokalnom nego i na globalnom nivou. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, svake godine se prijevremeno rodi oko 15 miliona djece. Redovnim kontrolama mogu se spriječiti i liječiti neka stanja koja mogu dovesti do prijevremenog poroda, a obilježavanjem dana prijevremeno rođene djece želi se ukazati na njihovo postojanje i borbu za život, ali i roditeljima iskazati empatija.

O međunarodnom danu prijevremeno rođene djece, kao i o stanju u oblasti pedijatrije u Bosni i Hercegovini za Radio Federacije govorila je Fahrija Skokić, predsjednica Udruženja pedijatara BiH.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, u svijetu se svake godine prijevremeno rodi 15 miliona beba, a milion njih ne dočeka svoj peti rođendan. Do 2013. godine od 180 zemalja svijeta, koje su uključene u istraživanja, Bosna i Hercegovina se nalazila na 130. mjestu po učestalosti prijevremenog rađanja djece sa prosjekom 1,89. Do 2020. godina taj procenat je povećan na čak devet posto. Kakva situacija je u 2023. godini?

„Kao i u svemu što nam je u državi. Dobre ste podatke iznijeli vezane uz prijevremeno rođene, to su djeca rođena prije kraja 37 nedjelje trudnoće. Ali, mi imamo i onu kategoriju djece koja imaju težinu manju od 2.500 grama, koju nazivamo djeca male porođajne težine i njih se rodi oko 20 miliona godišnje i mnogi od njih ne dočekaju svoj prvi, a kamoli peti rođendan. I spadaju u kategoriju vodeće smrti u dječijoj populaciji. I to je veliki javno zdravstveni problem. Svake godine obilježava se ovaj 17. novembar, Dan prijevremeno rođene djece i uvijek ima neka poruka, neki slogan na šta treba skrenuti pažnju. Ove godine je Svjetska zdravstvena organizacija, zajedno sa UNICEF-om, ukazala na zajedništvo majke i djeteta. Što se u Bosni i Hercegovini dobrim djelom već i primjenjuje, jer mnoga naša porodilišta su bejbi frendli, što znači da se beba ne odvaja od majke nakon rođenja. Ali, ipak, bebe koje su rođene sa malom porođajnom težinom i prije vremena odvajaju se u prostore intenzivne njege. Sad se sugeriše da zdravstvene ustanove treba da usvoje taj sistem - praktično njegovanje kengur, da majka drže dijete uz sebe, da taj kontakt kože na kožu više znači nego jedan savremeni inkubator. Mi smo i dalje zemlja koja ima veliku učestalost rađanja prijevremeno i o toj djeci skrbimo kako znamo i umijemo. Sarajevo, Tuzla, Banja Luka imaju dobre intenzivne njege, ali zato svi ostali djelovi Bosne i Hercegovine nisu baš u prilici da zbrinjavaju tu kategoriju djece, pa ih znaju transportovati što nekad za njih zna biti i pogubno. Sretna okolnost je što dobro vladamo tom situacijom i što nam veliki broj te djece preživljava. Tako da mi je uvijek drago zbog obilježavanja 17. novembra i ta simbolika puštanja balona govori o tome da se i oni mogu vinuti visoko u nebo, kao i oni koji su rođeni na vrijeme, jer i mnogi poznati kao što je Isak Njutn i mnogi drugi su prijevremeno rođeni. Ovaj datum treba da se obilježava, da skrene pažnju na postojanje te djece, na skupu i zahtjevnu opremu koju oni zahtijevaju i svakako da roditelji znaju da je neko uz njih, jer Bosna i Hercegovina nema udruženje roditelja prijevremeno rođene djece. Ima nešto u Mostaru, ali na državnom nivou nemamo organizovano udruženje. A osim toga, sve je manje pedijatara koji rade u intenzivnim njegama i koji žele uopšte da rade u intenzivnoj njezi, jer su to zahtjevni, teški poslovi, koji su prilično stresni.“  

Iako prijevremeno rođenje nosi brojne rizike, uz dobru zdravstvenu zaštitu, adekvatan kadar i opremu, budućnost prijevremeno rođene djece može biti svijetla?

„Da, u tome i jeste poenta. Nama je jako drago što je kroz istoriju uvođeno jedno po jedno. Od inkubatora do sunfraktanta koji oni dobijaju direktno u pluća, jer se rađaju sa nezrelim plućama, pa do mehaničke ventilacije bilo agresivne ili neinvazivne, ali u svakom slučaju, to njima pomaže i procenat preživljavanja prijevremeno rođene djece je sada značajan. Navest ću vama jedan podatak da je 1961. godine dijete od 1.000 grama imalo 10% šanse da preživi i 90% da završi onako kako ne želimo. Danas je taj proces obrnut, djeca rođena sa 1.000 grama imaju 90% šanse da prežive, a 10% da završi kako ne treba.“

Smrtnost prijevremeno rođene novorođenčadi u svijetu je još uvijek visoka. Kakva situacija je trenutno u Bosni i Hercegovini?

„Mi smo sad na nekih 9% i to nije baš lijep broj. Evropski prosjek je između 5 i 7% i mi smo bili na neki 7% prije nekoliko godina. Ali eto, situacija se mijenja, mijenja se i naš socijalni status kao i sve ostalo, tako da je to posljedica svih ostalih zbivanja koja nas prate. Tako da smo mi još uvijek na 9%, što je prilično alarmirajući procenat i kada bi trebalo da se uključe svi. Znate, prijevremeni porođaj nije samo problem majke i ljekara nego je to problem zajednice. Za jedno dijete sa trajnim oštećenjima trebaju silne pare tokom njegova odrastanja. A ako možemo spriječiti trajna oštećenja kod prijevremeno rođene dijece dobrom terapijom, dobrim medicinskim nadzorom, onda vrijedi uložiti sve u intenzivne njege za prijevremeno rođenu djecu.“

Sada ćemo govoriti o jednom od gorućih problema u BiH, a to je   pedijatrijska služba, odnosno nedostatak pedijatara. Pedijatrijska služba u Bosni i Hercegovini u ovom trenutku radi sa 40 posto kapaciteta, upozorili ste nedavno, napominjući da je "pet do 12" i krajnje vrijeme da nadležne vlasti zaustave dalji odliv ovog medicinskog kadra?

„Deset godina mi upozoravamo na biološku dob pedijatara, na nedostatak pedijatara. Onda se desilo da je u zadnje dvije godine došlo do masovnog odlaska pedijatara u penziju. Tako da je na nivou BiH otišlo 50 do 60 pedijatara, što je ogroman broj, a da je primljeno u zdravstvene ustanove svega 10 do 15 pedijatara. Znači, nije vođena ni planska analiza ni analiza potreba. Tako da je došlo do toga da radimo sa manje od 50% kapaciteta na ovakvu patologiju sa kojom se, vjerujte, i mi prvi put susrećemo. Došlo je i do promjene u strukturi morbiliteta, odnosno oboljenja kod djece. Pedijatrija je grana medicine koja je usmjerena i zdravom i bolesnom djetetu. Naš zadatak je da spriječimo bolesti i vakcinisanjem i raznim edukacijama, savjetovalištem, prehranom i ostalim. Trenutna situacija je takva da pedijatri isključivo samo liječe, jer nemaju vremena da se bave ovim drugim dijelom koji je mnogo važniji i bitniji. Jer mi smo zahvaljujući toj preventivnoj pedijatriji iskorijenili mnoge bolesti. E sada savremeno doba donosi i savremene probleme. Imamo i nove bolesti sa kojima se upoznajemo, za koje treba vrijeme, iskustvo, znanje i edukacija. A mi ne stižemo ni da odradimo ono što je u toku dana planirano. Kolege u primarnoj zdravstvenoj zaštiti su u najtežoj situaciji zato što u ambulantama imaju od 60 do 100 pacijenata. To jedan čovjek ne može zbrinuti adekvatno i kvalitetno da je ne znam kakvih sposobnosti. Pedijatrija je specifična. Nemate samo pacijenta, imate i roditelje, imate uostalom i zabrinute djedove, nene i bake,  svi postavljaju određena pitanja. Djeca su nam i u kolektivnim smještajima gdje roditelji dovode i bolesnu djecu, gdje od jednog bolesnog djeteta infekciju dobije još 5 do 6 djece. To je zato što majke nemaju gdje da ostave djecu, rade kod privatnika i boje se otkaza. Dakle, svaku dječiju patologiju prati socijalna situacija zemlje u kojoj živi. O nedostatku pedijatara meni je tužno pričati. Jednostavno, ako broje timove na broj djece, jer ovdje više nije ista patologija i to se treba poduplati. Savremene bolesti su zaista savremene bolesti. Navest ću vam primjer. Mi u ranijim godinama nismo učili o djeci s autističnim spektrom, nismo imali djece s imunološkim oboljenjima. Danas toga ima i svi smo svjedoci da ima. Tako da sve počne od pedijatra. Pedijatar je taj koji treba da koordinira daljnje liječenje i dalji protokol zbivanja ako želimo nešto da postignemo. I pedijatrija nije sama za sebe. Ona zahtijeva dosta konsultacija. Mi imamo dobru saradnju sa oftalmolozima, dječijim hirurzima, fizijatrima, imunolozima, mikrobiolozima itd.“

Šta je sa specijalizacijama? Pedijatrija je prilično zahtjevna. Tokom specijalizacije traži se puno truda i odricanja. Da li i to utječe na zainteresovanost mladih ljekara za ovu specijalizaciju?

„Ja sam provela dobar radni vijek radeći sa studentima i oni su uvijek imali ljubavi i želje da budu pedijatri. Svjesni su oni toga da je to specijalizacija koja je vrlo zahtjevna i koja dugo traje. Pedijatrija više nije samo pedijatrija. Nego je i ona segmentirana. Mi sad imamo pedijatrijskog pulmologa, kardiologa, nefrologa, gastroenterologa itd. Tako da mladi imaju želju da specijaliziraju pedijatriju, ali rasporede ih na neko drugo mjesto gdje treba, tako da ne dobiju ono što su željeli. U suštini, mislim da ne bježe mladi, boje se odgovornosti svakako, jer je s djecom najodgovornije raditi, ali nije to apriori specijalizacija koju mladi ne žele, ali i nema specijalizacija.“ 

Šta je sa uslovima rada? Prema federalnim normativima propisano je da jedan pedijatar liječi 1.000 djece?

„Pa mislim sama ta brojka u čovjeku budi nevjericu kako može jedan pedijatar biti na hiljadu djece u uslovima kada imamo nova zbivanja u pedijatriji. Imamo neke preokrete. Znači moraju biti dobro educirani ti ljudi koji prave te programe i koji donose takve zaključke. Nekada su proliv i povraćanje bili vodeći uzrok smrti kod djece. Danas djeca od toga ne umiru, ali u nedostatku pedijatara počet će umirati. Imamo nove bolesti sa kojima se i mi teško nosimo. Ponekad jedno dijete zahtijeva angažman deset subspecijalnosti da bismo došli do dijagnoze i terapije. Pa vidite ove rijetke bolest zbog kojih smo silne pare trošili preko Fonda upućujući ih u inostranstvo. Sad su pedijatri uzeli na sebe da neke od tih bolesti liječe u Bosni i Hercegovini. Tako da svaki dan se povećava obim posla koji rade, a ne treba se povećavati broj djece nego se treba povećavati broj pedijatara i onda će svako dijete dobiti ono što mu zaista i pripada i prema Konvenciji o pravima djeca, a i prema ljudskim normama i propisima.“

Kako riješiti ovaj problem?

„Ja jednostavnim vidim rješenje. Federalno ministarstvo treba da napravi plan i program razvoja pedijatrije u narednih bar pet godina. Da uzme broj djece, broj porođaja, broj pedijatara, strukturu morbiditeta i mortaliteta, uzroke od čega nam djeca boluju, uzroke od čega nam djeca umiru. To je jedini pokazatelj kako bi se napravio pravi plan i program koliko pedijatara treba. Pa onda ne bi radili sa 40% kapaciteta nego bi radili sigurno sa bar 80%.“