Sha'Carri Richardson osvojila zlato u zadivljujućoj priči o iskupljenju

Otkako je Usain Bolt završio karijeru, atletske trke su čeznula za načinom da se vrate u mainstream. Za to je bilo dovoljno malo više od 10,65 izvanrednih sekundi u Budimpešti. Jackpot je došao u nešto manjem obliku,  23-godišnje Sha'Carri Richardson, najsjajnijeg i najkontroverznijeg talenta koji je ovaj sport vidio godinama. Richardson je krenula sa staze devet i osvojila uzbudljivu prvu titulu svjetskog prvaka na 100 metara.

Niko nikada nije osporio talent ove Amerikanke - ili pak njenu popularnost s obzirom da ima 2,4 miliona pratilaca na Instagramu. Godine 2021. bila je među favoritima za Olimpijske igre u Tokiju, ali su njeni snovi raspršeni onod trenutka kada je na testiranju nakon smrti njene majke pokazano da je bila pozitivna na marihuanu. Prvo je propustila Igre. Zatim je, tokom većeg dijela 2022. godine, nestala.

Ali, u noći zagušljive vrućine i nemoguće drame, Richardson se osvetnički vratila. Malo ko joj je dao veće šanse u trci protiv jamajčanskih sprinterskih legendi Shericke Jackson i Shelly-Ann Fraser-Pryce, koje su zajedno osvojile 24 medalje na svjetskim prvenstvima - od čega 13 zlatnih. Ali Amerikanka je imala drugačiju zamisao, otrčati šesto najbrže vrijeme ikada i upisati svoje ime u knjige historije.

Upitana nakon toga o tome kako je postigla svoj trenutak „slatkog iskupljenja“, Richardson je rekla: „Radi se o tome da znaš, da bez obzira šta se dogodi, nikada sebe ne gubiš iz vida. Imaćeš dobre dane, imaćeš loše dane, imaćeš bolje dane. Imat ćeš još gore dane. Ali živiš da vidiš sutra. Sunce ne sija svaki dan, ali zato i volim sutra.”

Svaki sportista ima svoju priču, ali malo njih je tako bolnih ili tako moćnih kao Richardsonova. Majka ju je napustila, a u srednjoj školi je pokušala sebi oduzeti život. Otvoreno je govorila o svojim borbama za mentalno zdravlje, i prije i nakon propuštanja Olimpijskih igara. To je učinilo njene mnoge uspjehe – uključujući niz titula na fakultetu, a sada i ovaj nastup – još impresivnijim.

Ali dok se Richardsonove brojne pristalice fokusiraju na njen povratak, njeni kritičari radije primjećuju njenu prgavu narav – onu zbog koje su je izbacili iz aviona ranije ove godine – ili njenu povezanost sa trenerom Dennisom Mitchellom, kojem je na dvije godine 1998. zabranjeno učešće i to nakon što je bio pozitivan na testosteron.

Mitchelova odbrana da je popio pet flaša piva i imao seks sa suprugom najmanje četiri puta jer joj je bio rođendan (uz opasku da je  „dama zaslužila poslasticu"), kasnije je odbijena. Ipak, Richardsonova je kasnije objasnila da je kritike i neprijateljstvo s kojima se suočava samo guraju dalje. “Uvijek govorim nikad ne odustaj”, rekla je. „Nikada ne dozvolite medijima, nikada ne dozvolite autsajderima, nikada ne dozvolite da bilo šta osim vi sami definiše ko ste. Rekla bih da se uvijek borite, bez obzira na sve, borite se.”

Richardson, koja ima tetovažu zmaja na ramenu, nagovijestila je povratak u formu ranije ove sezone u ovim šampionatima. Međutim, užasan početak u polufinalu značio je da je finalnu trku počela na stazi devet, daleko od Jacksonove i Fraser-Pryceobe i žara borbe na centru staze.

Ali, začudo, možda joj je upravo to što je bila izbačena na margini i pomoglo. Jer ne samo da je smanjilo pritisak, već joj je omogućilo i da se prikrada svojim rivalkama prije nego što je izvršila coup de grace.

Tokom trke nakratko je izgledalo je da je to borba Jamajke za zlato, samo kako bi vidjeli Richardson kako pretiče Jacksonovu, koja u konačnici osvaja srebro za 10.72 sekundi, i Fraser-Pryceovu, koja se morala zadovoljiti bronzom za 10.77.

Britanka Dina Asher-Smith, koja se nadala medalji, bila je tek osma. "Skoro sam u nevjerici", rekla je. “Znam da sam u odličnoj formi.”

Ali dok je ovo bila Richardsina noć, na konferenciji za štampu poslije trke bilo je podsjetnika na oštre izjave nekih sportista. Dok su joj neka pitanja zvučala kao izjave ljubavi i uvažavanja, druge – uključujući i jedno koje je prilično razumno pitalo o tome kako se uspjela vratiti nakon što nije ušla u američki tim prošle godine – američka sprinterka je dočekala s prezirom.

Međutim, na kraju svega, jedna stvar je bila nepobitna. Atletika ima sportistkinju koju bi se trebalo gledati i koja ulazi u olimpijsku godinu kao nekoga ko ne odustaje uprkos kritikama svojih protivnika.

“Moj trener, moja porodica, navijači i mrzitelji – sva njihova motivacija me je dovela do ovog trenutka”, rekla je. “Pomogli su mi da pobijedim. Pomogli su mi da savladam.”

Kakva noć. Kakva sportistkinja. Kakva priča.

federalna.ba/The Guardian