Senjamin Burić za FTV: Rukometna reprezentacija BiH ima kvalitet za sva takmičenja

Rukometni reprezentativac Bosne i Hercegovine Senjamin Burić, brat blizanac golmana Benjamina, nakon uspješnog perioda u francuskom Nantesu ponovo je član Rukometnog kluba Zagreb. Kao i Benjamin i svi ostali rukometni reprezentativci BiH i Senjamin prilikom odigravanja utakmica reprezentacije daje sve od sebe na terenu, braneći grb svoje domovine. Karijeru je s bratom započeo u RK Maglaj, nakon čega zajedno odlaze u Ljubuški, pa u Sloveniju, poslije čega im se putevi jednim dijelom razilaze, ali ih veže reprezentacija.

U intervjuu za FTV Senjamin govori o rukometnoj reprezentaciji BiH, povratku u Zagreb, kvalitetu našeg reprezentativnog tima, ali i bavljenju sportom, konkretno rukometom koji iziskuje mnogo odricanja i izazova.

Nakon uspješnog perioda u francuskom Nantesu početkom ove godine ponovo potpisujete za RK Zagreb. Šta je bio razlog promjene i koliko ste zadovoljni statusom u klubu?

• Iskreno, s porodicom živim u Zagrebu i drugo dijete je na putu i to je između ostalog jedan od razloga što sam ponovo u RK Zagreb. S druge strane RK Zagreb igra Ligu prvaka, a znamo da je to najveći stepen takmičenja kada je u pitanju rukomet u svijetu. Privuklo me i to između ostalog. Zadovoljan sam što sam potpisao za Zagreb, zadovoljan sam svojim igrama, pa ću vidjeti šta će se dalje desiti kada je karijera u pitanju.

Prije dvije godine u utakmici Lige prvaka dok ste igrali za Zagreb imali ste priliku zaigrati protiv brata blizanca Benjamina koji brani boje Flensburga. Kako je bilo igrati u toj utakmici?

• Moram priznati da je čudno bilo igrati protiv brata. To je bio prvi put da smo igrali jedan protiv drugog. Na kraju smo opet imali bratski omjer, jednu utakmicu smo mi dobili u Flensburgu, drugu su oni dobili u Zagrebu. Ali u svemu tome ja vodim 2:1, jer sam dao dva gola iz dva šuta.

Više puta ste briljirali u reprezentativnom dresu, međutim pandemija koronavirusa je zaustavila takmičenja. Nedostaju li vam reprezentativne utakmice?

• Sigurno je da nedostaju. EHF i IHF su prekinuli sva takmičenja. Jedne kvalifikacije smo izgubili i nismo se plasirali na Svjetsko prvenstvo zbog ukupnog poretka. Zadnji put nažalost nisam bio na okupljanju zbog koronavirusa, čitav klub je bio u samoizolaciji i baš mi je bilo krivo. Ekipa je odigrala dobru utakmicu protiv Njemačke, ali je šteta da nije bilo pozitivnog rezultata. Nadam se da ćemo uspjeti kada se okupimo naredni put ostvariti dobar rezultat i proći na sljedeće prvenstvo.

Ima li rukometna reprezentacija BiH kvaliteta za nastup na Evropskom prvenstvu?

• Mi imamo kvalitet za nastup na svakom prvenstvu. Tako moramo razmišljati i tako se postavljati. Ako se drugačije postavimo i ako sami sebe potcijenimo, mi se ne možemo plasirati ni na jedno prvenstvo. Opet kažem, krivo mi je što je igranje utakmica prekinuto i što je IHF odredio putnike prema plasmanu, ali Bože moj. Mi se moramo sada okrenuti Evropskom prvenstvu i nadam se da ćemo se plasirati.

Karijeru ste zajedno s bratom započeli u RK Maglaj, nakon čega ste zajedno igrali u nekolicini klubova i uslijedio je rastanak, svaki je otišao na svoju stranu. Je li vam to teško palo?

• Mi smo krenuli skupa iz Maglaja, igrali smo skupa u Ljubuškom. Zajedno smo također bili u Sloveniji, u Gorenju iz Velenja, a poslije toga nam se putevi razilaze. U tom trenutku nam je zaista bilo teško, ali sada kada pogledamo, to je dobro došlo i da se osamostalimo. Bili smo zaista vezani i sve smo radili skupa. To nas je ojačalo. Odluka je bila ispravna, i njegova jer je otišao u Njemačku, i moja jer sam otišao u Francusku. Navikli smo se uglavnom.

Kako biste opisali sebe kao rukometaša u tri riječi?

Uporan, timski igrač i odlučan.

Bavljenje sportom iziskuje mnogo odricanja i izazova. Šta je ono što vama najteže pada? Stižete li se posvetiti porodici?

• Svi kažu, vi sportisti trenirate malo, igrate utakmice i to je to, ali ja od svoje osamnaeste godine otkako sam profesionalac nemam slobodnog vikenda. Svaka moja utakmica je za vikend, a onda slijedi odmor. Bavljenje sportom zaista traži mnogo, mnogo odricanja. S druge strane, jedan period svog života kao sportista provedeš u putu, u autobusu s ekipom, tako da se imalo malo vremena za neke druge stvari. Za bilo kakva slavlja, rođendane, Božiće, Bajrame nisi sa porodicom. Stvarno je teško pratiti sportistu i biti žena sportiste da tako kažem. Zaista nemamo puno vremena da budemo sa porodicom, ali s druge strane, u vrijeme pandemije koronavirusa maksimalno sam iskoristio svo vrijeme i da budem sa suprugom koja je drugi put trudna i da budem sa porodicom i to mi je baš dobro došlo. Teško je biti sportista i svi koji misle da je to lagano i da se svodi za trčkaranje za loptom, imaju pogrešno mišljenje.

federalna.ba/Dino Durmić