Sedam dana po Bosni – Ivan Lovrenović

**

Dobro je čitati ... u narednim minutama putujemo čitajući. Čitamo putujući. Zemljom Bosnom. Zemljom Domovinom. I, to je ta moć Knjige! To je ta moć imagnacije autora – da ispiše put, da nas vodi i ukazuje na ljepote krajolika i podsjeća na tragove predaka i vremena.

**

Pisac, urednik, novinar Ivan Lovrenović književnu prozu, eseje, novinske članke i komentare objavljuje od 1969.godine. Prvu knjigu poetske proze „Obašašća i basanja“ objavio je 1975.godine. Uslijedile su knjige proze - „Putovanje Ivana Frane Jukića“, “Liber memorabilium“, „Sedam dana po Bosni u kolovozu godine 2008. (s fotografijama Josipa Lovrenovića)“, „Nestali u stoljeću“, “Ulazeći u Varcar“, „Ikavski zemljopis“, „Putovanje po Bosni godine 2018. (s fotografijama Josipa Lovrenovića)“, „Putovi su, snovi li su“. Ivan Lovrenović autor je mnogobrojnih eseja, hronika, urednik antologija, autor scenarija za dok.filmove; jedan je od pokretača sa.magazina Dani; urednik edicije egzilantske književnosti Ex ponto ... Lovrenović je dobitnik i više značajnih nagrada za svoja djela – izdvajamo nagrade - Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva 1999.; „Kočićevo pero“, uz sedmo izdanje romana Putovanje Ivana Frane Jukića; Nagrada „Midhat Begić“ PEN Centra BiH i časopisa Novi Izraz za esej Ivo Andrić, paradoks o šutnji; Nagrada „Meša Selimović“ za roman Nestali u stoljeću; Nagrada „Mirko Kovač“ za knjigu eseja Isus u Ahmićima; te Povelja "Radomir Konstantinović" za knjigu Putovi su, snovi li su.

**

U knjizi fotografije prate tekst. Tako imamo čast uživati u prizorima Kulen-Vakufa, vidjeti ostatke Kule na Havali, crkvu manastira Rmanj u Martinu Brodu, slapove na Uni, spomenike na katoličkom groblju u Lusniću (Livanjsko polje), Mramorje na Ravanjskom vratima i Dugom polju, spomenike u Maculjama na Rostovu, katoličko groblje u Bogduši, panoramu Mrkonjić-grada i katoličko groblje Ćelija ... Tekst Ivana Lovrenovića u knjizi Sedam dana po Bosni prate, nadopunjuju fotografije njegovog sina Josipa Lovrenovića. Josip je akademski slikar-grafičar. Završio je ALU u Zagrebu, a postdipl.studij na Grafičkom odsjeku Akademije Lik.umjetnosti u Varšavi. Grafike, crteže i slike izlagao je na mnogobrojnim grupnim izložbama u Sa, Zg, Grazu, Mostaru, Varšavi, Karlovcu, Tuzli, Krapini, Rijeci, Trstu. Samostalne izložbe imao je u Varšavi Gracu, Splitu i u Sarajevu. U knjizi Sedam dana po Bosni ukupno je 60 fotografija.

**

Riječ kritike - U zrelo ljeto 2008. Ivan Lovrenović zaputio se sa sinom Josipom, koji mu je u ovoj prilici bio suradnik (fotograf), na višednevno putovanje po Bosni. Postojao je i formalni razlog, iako bi se vjerojatno putovalo i bez njega: serijal reportaža koje će biti objavljene u sarajevskome magazinu Dani. Premda se išlo autom, sam model putovanja bio je vrlo starinski i skoro bez presedana u našoj novijoj prozi.
Poput francuskih, engleskih, njemačkih ili austrijskih putnika, koji su kroz devetnaesto stoljeće pohodili Bosnu, vrlo često po zadaći dobivenoj na dvoru, a rjeđe kao avanturisti, znatiželjnici i pioniri u otkrivanju bliskoga Orijenta. Ti su putnici otkrivali Bosnu na jednom od njezinih zalazaka i javljali su zapadnim dvorovima kako stoje stvari s turskom vladavinom, bi li se ta neobična pokrajina kako mogla preoteti, ali i kakvi su njezini običaji, kako se živi u tim gradovima i selima. Tako je, na kraju, nastala čitava golema biblioteka knjiga putopisaca po Bosni, od kojih neke nikada nisu ni prevedene, ali većina jest. Tako je, moglo bi se reći, nastao i poseban žanr bosanskih putopisnih izvještaja.
Ti su stranci, obično, putovali od čaršije do čaršije, susretali ljude i razgovarali s njima, a u stankama bi, oni ili njihovi pratitelji, olovkom ili perom i tušem skicirali i crtkali vedute gradova, žanr sličice na kojima bi pokušavali zaustaviti ono najkarakterističnije od lokalnoga života. U narednih stotinjak godina mnogi su se bosanski pisci i mudraci dobro morali potruditi da objasne, najprije sebi i svojima, a potom, možda, i svijetu kako to i nije bilo najkarakterističnije. Ali to je već druga priča. Lovrenović je preuzeo nešto u tonu i smislu od  starog bosanskog putničkog žanra. Iako je putovao kao domaći, a još uvijek ne kao stranac, savršeno je ovladao umijećem da predjele kroz koje prolazi gleda prvi put. Njegovo znanje o toj zemlji je potpuno, kao u izvještajima koje su svojim glavarima s puta pisali bosanski fratri (na koji se žanr također naslanja ova proza), ali ono je istovremeno nenametljivo i - na neki način - važno samo priči u koju je upisano i ničemu drugom, i nikome drugom. Ono što ovu prozu čini začudnom jest to što ona, mimo svojih žanrova, bilježi malo o živome svijetu. Putuje se, uglavnom, po grobljima i okolo njih, obilazi se nevidljivi svijet, u kojemu su najživlja imena i toponimi. Međutim, atmosfera nije ni tmurna, ni grobljanska - o, daleko od toga! - riječ je o prozi ispunjenoj vedrinom i nevjerojatnim unutarnjim ozarenjem. Kao stari fratar koji se oprašta od ovozemaljskog života, vjerujući u Kraljevstvo Nebesko, tako se pisac oprašta s jednom Bosnom. Velika je to priča, nakon čijeg se čitanja i gledanja, čovjek osjeti sretnim što je postojala. - Miljenko Jergović – Znanje o zemlji – portal Moderna vremena.

**

Urednica – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – Selma Dizdar