Sarajevski Tadž Mahal – Amina Isović-Bukvić

**

Dobro je čitati ... jer „riječi su oblik djelovanja koji ima sposobnost da podstiče promjene“, i u nama i oko nas.

**

Moja Džedda, moja Arabija, Šapat kaldrme – priče iz sarajevskih mahala, Ljetopis Bosne i Sarajevski Tadž Mahal – naslovi su do sada objavljenih knjiga novinarke i spisateljice Amine Isović Bukvić. Prva knjiga, Moja Džedda, moja Arabija i druga „Šapat kaldrme“ objavljene su 2021.godine. A, knjige „Sarajevski Tadž Mahal“ i „Ljetopis Bosne“ objavljene su godinu poslije. Izdavač svih knjiga je Izdavačka kuća Dobra knjiga, Sarajevo. „Sarajevski Tadž Mahal“ tematski, podijeljena je na dva dijela. Prvi dio „Ljubav kroz vrijeme“ su ljubavne priče koje nisu direktno povezane sa porodicom autorice i drugi dio „Iz porodične sehare sjećanja“. Knjiga „Sarajevski Tadž Mahal“ je, kako je to napisala recenzentica Snježana Mulić Softić, ukoričeno porodično stablo.

**

Iz recenzije - ... Popunjavajući listove svog porodičnog stabla, sažetim, jednostavnim i lepršavim jezikom, autorica je zapravo ispisala neku vrstu romansirane (auto)biografije, u kojoj se biografski, autobiografski i historiografski diskurs isprepliću, a čitav 'ukoričeni' uradak postaje zanimljivo štivo ne samo za porodice onih kojih se ono tiče, nego i za širu čitalačku publiku.

     Njeno ukoričeno stablo nije dosadna priča o tome ko je koga, kad i gdje rodio, s kim se taj i taj orodio i sl., nego je izvanredno zanimljivo i edukativno štivo o ljudima i vremenima kojih više nema, o ljubavi, sreći i nesreći, poštenju i časti, marljivosti i trudu ...

     Iz ovog neobičnog djela, osim fakata o porodicama koje je autorica istraživala, poput onog kako su nastali 'muslimanski Filipovići' (što je djevojačko prezime njene majke) ili ko je od njih zaveden u tefter Sultan-zade (potomci dinastije sultana po ženskoj liniji) saznat ćemo i puno, vjerovatno mnogima,  nepoznatih historijskih i antropoloških činjenica – recimo gdje je Kara-Mahumd paša u Sarajevu izgradio begluk-saraj, od kojeg je kamena sagrađena nekadašnja kasarna na Bistriku, po kome i čemu je ulica Ćemaluša dobila ime, o tome kako su vršeni popisi stanovništva početkom 20.vijeka, kako se slavio i čestitao Aliđun, kako se ašikovalo i 'krale' se djevojke, a udate žene gubile svoja imena i dobijale nova – ona po mužu ...

     U drugom dijelu knjige, autorica tekst sa biografskog prebacuje na autobiografski diskurs, gdje likovi iz prvog dijela, odnosno galerije, a koji su uglavnom umrli, po principu analepse dospijevaju u ovo vrijeme u kojem živi autorica, putuju s njom iz grada u grad, s kontinenta na kontinent, bajramuju, iftare, žive, u skoro svakom su pogledu na staru kuću svojih predaka, na svakom su putu kojim hodi i kojim je prolazila kao dijete, u svakom mirisu livade ili hladnog snijega ...

     Ona u ovom dijelu kao puzzle slaže fakte iz priča koje je 'iskopala' u svom dugotrajnom istraživanju i konačno shvata zašto je nešto tako, a ne onako; zašto je ona ovakva kakva jeste, a ne drugačija; zbog čega je nešto ispalo onako kako je ispalo a ne onako kako je očekivala, ali i šta može očekivati danas ili sutra, znajući od kakvih je sve materijala satkana.

     Na kraju, zapravo, čitalac shvata, ne samo to kako je lijepo djeci ostaviti ovako napisanu priču o porodičnom porijeklu, već zašto je iznad svega važno znati i imati svoje porodično stablo. Jer svaki čovjek bar jednom u životu osjeti potrebu da ima granu za koju će se uhvatiti, krošnju pod koju će se sakriti i stablo na koje se može osloniti. – Snježana Mulić-Softić, novinarka i književnica

**

Iz recenzije - ... Četvrta po redu Aminina knjiga vodi nas u prošlost, u živote autoričinih predaka, u sarajevske mahale i priče o njihovim Pepeljugama, djevojkama koje su se morale iskradati iz kuće da se udaju jer ženin izbor nije uvijek bio opcija, ali te iste 'ukradene' kad bi jednom postale majke branile bi svojim kćerima da idu gdje žele i ponavljale istoriju. Srećom, Aminini preci, ali i komšije i prijatelji, iznova su birali ljubav, pa sad možemo o njihovim avanturama ali i nedaćama čitati u ovoj knjizi. I premda su priče istinite i premda su hronika jedne porodice i ljudi koji su ih okruživali, one se dijelom čine bajkovite, kao bijeg u prošlost koja se uvijek čini romantičnija od onog što se dešava u sadašnjosti. Aminini preci vjerovatno nisu o tome razmišljali, okupirani opstankom, svakodnevnim životom i problemima da će nekad jedna djevojčica pamtiti, upijati i istraživati nihove živote. Ali da jesu, sigurna sam da ne bi mogli poželjeti bolju nasljednicu od Amine, žene koja im je podigla spomenik od riječi – Aminini preci su ovom knjigom dobili svoj Tadž Mahal. – Emira Larson, književnica

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – knjiga ba