Rijeke pune priča – Vanja Lazić i Jasmina Čaušević

**

Dobro je čitati ... čitati o rijekama. Jer svaka rijeka ima svoju priču, svoje sjećanje. U rijeci se ogledaju Sunce i Mjesec istovremeno ogledajući se i u nama.

**

U okviru projekta Regional Creative Hubs Initiative Fonda otvoreno društvo, a u izdanju Udruženja dr. Stjepan Bolkay, iz Olova, objavljena je knjiga „Rijeke pune priča“. Dr.Stjepan Bolkay, trebamo to istaći, bio je porijeklom Mađar, cijenjen i priznat zoolog, herpetolog, a pamtimo ga i kao kustosa Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Udruženje je osnovano 2017. godine i bavi se promocijom i razvojem naučnog i stručnog istraživanja bioraznolikosti Bosne i Hercegovine, regije i svijeta; poticanjem javnog interesa i svijesti javnosti, te edukacijama o bioraznolikosti, ugroženosti vrsta i staništa; održivim razvojem, zaštitom prirode i okoliša, te generalno poticanjem i unapređenjem edukativnoistraživačkih djelatnosti civilnog društva u BiH i regiji. Autorice knjige „Rijeke pune priča“ su grafička dizajnerica i ilustratorica Vanja Lazić i Jasmina Čaušević, magistrica društv.nauka iz oblasti rodnih studija, profesorica jezika i književnosti i aktivistica.

**

Da bi očuvanje i čuvanje naših rijeka bilo bolje, da bismo svi učestvovali u tome i uživali u ljepotama naših rijeka, trebamo ih upoznati, poznavati i voljeti. A ova knjiga je upravo to – mala riznica znanja i ljubavi. Knjiga o 12 veličanstvenih – Bosna, Bregava, Drina, Krivaja, Neretva, Pliva, Rakitnica, Sana, Sava, Tebižat, Una i Vrbas.

**

Iz recenzije - U nemirnim vremenima kojim je započeo 21. vijek, u stalnoj prijetnji ratovima, ima još niz drugih prijetnji ovom našem strašnom i divnom svijetu, čiju ljepotu, čini mi se, nismo zaslužili jer je svakodnevno ugrožavamo, prljamo, eksploatišemo i – što je najgore – ne poštujemo
ono što nam je neka viša sila tako štedro darovala.
Rijeke Bosne i Hercegovine, sve ljepša od ljepše, sve životvorne i blagorodne, ostaju nam u amanet da ih budućim generacijama ostavimo – pa ne valjda zagušene smećem, posebno plastikom i nerazgradivim otpadom? Ne valjda zatrovane otpadnim vodama iz naših naselja? Ne valjda s mrtvim hiljadama vrsta flore i faune, s mrtvim ribama koje plutaju kraj industrijskih naselja koja svoj otpad odlažu tamo gdje mu
nije mjesto? A svaka od tih rijeka, njih dvanaest veličanstvenih (Bosna, Bregava, Drina, Krivaja, Neretva, Pliva, Rakitnica, Sana, Sava, Trebižat, Una i Vrbas), ima svoju jedinstvenu priču, koju nam tako lijepo priča Jasmina
Čaušević i ilustracijom dočarava Vanja Lazić. Koliko znam, ovakva knjiga još nije napisana kod nas: kombinacija historije, geografije, ekologije, književnosti i likovne umjetnosti – pun pogodak, toliko potreban ovoj našoj prelijepoj domovini, a tranzicijskom privatizacijom svega i svačega opustošenoj državi. Jer neki ignoranti i aroganti, u sveopštoj grabeži i trci za profitom, namjerili su i to vodeno blago da zajaze, betoniraju, skrenu mu tok, unište biodiverzitet i tu prirodnu ljepotu pretvore u ruglo
koje ubija život prirode samo da bi oni brojali novce...
Pročitajte pažljivo ove lijepe priče – i shvatićete poruku velikog indijanskog poglavice Seattlea, koji je, sluteći šta će savremeno doba donijeti čovječanstvu, poručio prije više od 150 godina:

Mi smo dio zemlje, i ona je dio nas. Mirisne trave naše su sestre. Jelen, pastuh, veliki orao – svi oni naša su braća. Stjenoviti vrhunci, rosa u travi, toplina ponijeva tijela i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji. (...)
Žuborenje vode glas je oca moga oca. Rijeke su naše sestre, one gase našu žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti to isto naučiti svoju djecu, da su rijeke naše sestre - i vaše. I od sada rijekama morate pružiti njegu kakvu biste pružili
vlastitoj sestri, bratu. (...) Morate naučiti svoju djecu da je zemlja pod vašim stopalima pepeo vaših
djedova. Da bi vaša djeca poštivala zemlju, moraju znati da je zemlja ispunjena dušama predaka, da je zemlja s nama u srodstvu. Naučite vašu djecu ono što smo mi naučili našu, da je zemlja naša majka. Što god snađe nju, snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo, pljuje na sebe
samoga. Mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji. Mi to znamo. Sve je povezano kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Čovjek ne tka tkivo života, mi smo samo jedna nit u tkanju. Što god čini tkanju, čini i sebi samome.

Kada bi se ova knjiga našla u rukama naše djece, kada bi postala dio školskih programa, sigurna sam da bi uticala na njih u najboljem smislu: da steknu svijest o tome koliko su bogatstvo naše rijeke i koliko je važno sačuvati ih zajedno s njihovim raznolikim stanovnicima – jer voda je život, a rijeke su njegov krvotok. - Sarajevo, oktobra 2022. godine Prof. Ferida Duraković, spisateljica

**

M O L B A

I na kraju ovih priča sve ove rijeke zajedno negdje žure – preko stijene, pijeska, kamena i zapletene šumske grane, žalosne vrbe, zelenog tepiha od mahovine, kroz korita uska i široka, kroz gradove velike i male, mostove drvene i čelične ... a valovima nose čamce, kajake i dajake, u virovima kovitlaju žamor i smijeh, u pjenastim bukovima huče uspomene razne: slatke i gorke, sretne i tužne, u sedrama kriju samo njima znane tajne ... Teku, teku rijeke, sudaraju se i spajaju, kroz kanjone se trkaju, pod liticima ubrzaju, u dolinama se uspavljuju, kroz šume se igraju, a kroz gradove i sela na trenutke zastaju. Zastanu na plažama, pa šapuću ljudima na obalama, zapljuskuju im stopala nježno, ulaze u uši i golicaju im noseve dok plivaju, žubore im tiho dok šetaju, ušunjaju im se u misli dok na klupama odmaraju ... Govore im da ne brinu, da će one odnijeti njihovu tugu, prigrliti njihov
smijeh, umiriti nemirna srca i drhtave ruke, zarobiti oblake tmurnih dana u svojim brzacima i odnijeti ih bez povratka, da će zapamtiti njihovu sreću i čuvati je u plavim i smaragdnim dubinama, da će ih pamtiti i kada ih ne bude više tu, da će o njima pričati okeanima i dalekim obalama ... Umire se na tren, tu pored ljudi, pa nastave ubrzano dalje svoj put. Ali
nakon ovih susreta, put postaje sve teži, voda manje bistra, brzaci sve plićik ... kada se sretnu sa ljudima, rakovi i ribe iz rijeka bježe, vilini konjici se skrivaju, čaplje i ždralovi sve usamljeniji prelijeću opustjele ade, a voda sve mutnija, sve tužnija, ide dalje. Sastanu se na tom putu 244 rijeke koje teku kroz našu zemlju. Među njima su i Una i Sana, Pliva, Vrbas, Drina i Sava, Bregava, Rakitnica, Trebižat i Neretva, Krivaja i Bosna ... ulijevaju se i prelijavaju, zagrljene
teku dalje, pa pričaju. Nekima od njih, vodopade i bukove su zarobili u cijevima, osušili korita i ostavili na dnu ribe bez života, nekima od njih virove su zagradili zarđalim šporetima i frižiderima, plastičnim kesama i odbačenim konzervama, neke od njih zamutili su otpadnim i otrovnim vodama, u nekima od njih na dijelovima toka ne ogleda se više nebo, jer im kristalnu površinu prekrije smeće ... Pričaju tako naše rijeke, svuda su protekle i prošle i na kraju su zagrljene i tužne okeanima došle. Zastanimo i mi na tren i ne dozvolimo rijekama da odlaze od nas tužne, poslušajmo ih dok nam žubore i šapuću, jer usred svog tog žubora, talasa i huka, onaj koji zna da sluša, čuće i njihovu molbu: „Ako uživate na našim obalama, ne ostavljajte smeće u bistroj vodi, jer smeće nije ni riba, ni rak. Smeće nas zagađuje, mrsi se i zapinje po dnu, ostaje tu i muti nam tok. Ako nas pijete, nemojte nas trovati raznim otpadnim vodama, jer time trujete i sebe. Ako ronite u našim virovima, lovite naše pastrmke, plovite našim tokovima, nemojte nas gurati u cijevi i sušiti nam korita. Ni jedna hidroelektrana ni fabrika neće vam dati ono što smo vam mi dale. Nema većeg blaga od naše pitke vode. Ne zaboravite: ako nema nas, nema ni života. Zato nas čuvajte! Štitite nas od pohlepe, gramzivosti i neodgovornosti! Njegujte nas i volite! Plovite s nama i pijte s naših izvora! A mi ćemo vas sa sobom zauvijek nositi.“ Mole tako rijeke, mole i teku ... Teku s njima i naša sjećanja i pričaju svijetu na hiljade priča, o legendama i ljubavima, tugama i radostima, danima, godinama i vijekovima, onima koji su bili i onima koji tek dolaze. Zato - pustimo ih da teku slobodne i žive, razigrane i čiste. Jer,  baš kao što je zapisao u stihovima Miroslav Antić, pjesnik s obala susjednog Dunava, rijeka će umrijeti bez slobode:

Umreće u njoj vetar. Umreće šume i žita.
Umreće bokori sunca što se uz obalu pletu. Zato ne sme da stane i zato večito hita, sa usnama od vode, najžednija na svetu!

Sandra Josović

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – Vanja Lazić