Radio-dokument: Silvije Strahimir Kranjčević – Pisma Eli, četvrti dio

Iz bolnice u Beču, zima 1907.godine

„Mili, slatki, jedini moj Zlati

Možda te smijem s ovijem malo razveseliti, a da me nada ne prevari pak da se ne pogorša. Jučer ujutro dobio sam neku želju da se mrva izvučem iz kreveta. A tako i jutros. Već sam ti pisao da mi je jučer bilo lakše pri ustajanju nego ikad prije. Jutros mi je bilo još lakše. Mene je, dudiću moj to upravo iznenadilo jer sam se tako bojao tog ustajanja da sam uprkos asistentovom dokazivanju ipak radije ostajao u krevetu. Jer, najzad skupo sam ja plaćao tih par koračaja. Prvo bi me cijelo vrijeme boljelo, a drugo pokvarila bi mi se drenaža. Juče, ni jutros nijesam osjetio bola tako da se profesor kada mu to pripovijedah uprav razblaženo smiješio. Samo kad bi Bog dao da se to moje veselje, Zlati, čime sam zadovoljan ne pokvari. A, onda kada sam legao natrag u krevet, pa kada sam se uvjerio da još uvijek ne boli, onda su mi Zlati, grunule suze na oči jer sam se u taj čas osjetio jedan veliki korak bliže k vama . . . Grli te tvoj Silvije“

**

Silvije Strahimir Kranjčević /Senj, 1865. – Sarajevo, 1908./

Silvije Strahimir Kranjčević jedan je od značajnijih pjesnika iz perioda realizma u književnosti. Rođen je 1865.godine u Senju /Hrvatska/, gdje je završio Pučku školu, te osam razreda gimnazije. Zbog svog karaktera buntovnika nikad nije uspio maturirati i zbog toga je 1883.godine, proveo dva mjeseca u Sjemeništu, u Senju. A, nakon toga još 6 mjeseci u Rimu, u obrazovnoj ustanovi Collegium Germanico-Hungaricum. Uz pomoć biskupa Strossmayera uspio se razriješiti svećeničkog statusa. Takođe, uz intervenciju biskupa, upisao je školu za učitelje. Po povratku iz Rima, živio je u Zagrebu, družio se a književnicima pravaških političkih orijentacija. Već tada priprema svoju prvu zbirku poezija „Bugarkinje“ koja je i objavljena 1885.godine. Kako u svom rodnom Senju nije uspio dobiti zaposlenje kao učitelj, 1886.godine odlazi u Bosnu. Naredne tri godine radi kao učitelj u Sarajevu, Mostaru i Livnu. U Sarajevo je došao na nagovor Koste Hermana, koji je u to vrijeme bio povjerenik za kulturu austrijskih vlasti. Silvije S.Kranjčević je bio glavni urednik lista „Nada“ koji je pokrenuo K.Herman. Iako je prvobitna uloga lista „Nada“ bila isticanje i podržavanje režima austrijske vlasti, S.S.Kranjčević je napravio jedan od kvalitetnijih časopisa. „Nada“ je izlazila devet godina i Kranjčević je svih tih godina bio njen glavni urednik. Nakon što je list ugašen, S.S.Kranjčević je 1904.godine imenovan za direktora Trgovačke škole u Sarajevu. Teško obolio, morao je otići na liječenje u Beč. No, neuspješno. Umro je 29.oktobra 1908.godine, u Sarajevu. Za života objavljene su mu, osim „Bugarkinja“, i zbirke „Izabrane pjesme“ i „Trzaji“. Posthumno je objavljena zbirka „Pjesme“, 1909.godine.

**

„Za vrijeme liječenja u Beču, S.S.Kranjčević svakodnevno je pisao pisma svojoj supruzi Eli, koja je živjela u Sarajevu sa dvogodišnjom kžeri Višnjom. Pisma se doimaju kao neka vrsta dnevnika, pa čak i romana. U tim pismimima preplitali su se stravični bolovi, žudnja za suprugom i kćerkom, prožeta su dubokom ljubavlju i istinskom predanošću. A, iznad svega, bez obzira na bol i patnje, izdizala se nepokolebljiva želja za životom. Čak i onda kad mu je ponestajalo snage u borbi s bolešću, želja za životom se nije gasila. Svi ti elementi koji su se preplitali u pismima S.S.Kranjčevića upućena supruzi Eli u Sarajevo, potakli su nas da im posvetimo posebnu pažnju. I još nešto – da bi nam bilo jače prisutno prisustvo S.S.Kranjčevića prvu epizodu smo posvetili njegovom liku i djelu, za što smo koristili njegove autobiografske zabilješke „Pabirci života“, zatim zapise o njemu pjesnika Dragutina Tadijanovića autora trotomnog kritičkog izdanja Kranjčevićeva djela; Josipa Milakovića, hrvatskog pjesnika koji je najveći dio svog života proveo u Sarajevu. Uz to, u istoriju je ukomponirana i velika Kranjčevićeva pjesma „Misao svijeta“ i prva njegova objavljena pjesma „Zavjet“ , koju je naglas u redakciji hrvatske „Vile“1883.godine, kada je Kranjčeviću bilo tek 18 godina, pročitao jedan od urednika lista Eugen Kumičić.“ – Vojislav Vujanović

**

Vojislav Vujanović /Bosanska Gradiška, 1937. - 11. januar 2018.)

Pozorišni, književni i likovni kritičar Vojislav Vujanović školovao se u Banja Luci, Zagrebu, Beogradu i Sarajevu. Na sarajevskom Filozofskom fakultetu završio je studij Orijentalne filologije. Dugi niz godina V.Vujanović bio je novinar lista „Oslobođenje“, „Večernjih novina“, te u programima Radija Sarajevo, Radija BiH i Radija Federacije BiH.  Bio je član redakcije studentskog lista "Naši dani", časopisa "Pozorište", časopisa Trećeg programa Radio Sarajeva i časopisa "Stećak".

Poeziju je pisao od rane mladosti, ali njegovo glavno opredjeljenje bilo je pisanje pozorišne, likovne i književne kritike. Studije, eseje i kritike objavljivao je u svim značajnijim listovima i časopisima u BiH i bivšoj Jugoslaviji.

Pored brojnih knjiga iz književnosti i likovne umjetnosti, V.Vujanović objavio je više monografija iz oblasti teatarske umjetnosti. Takođe, V.Vujanović je bio član Društva pisaca BiH, član Hrvatskog društva za znanost i umjetnost, član Upravnog odbora Srpskog humanitarnog udruženja „Dobrotvor“; aktivni član i predsjednik Likovne komisije u SKPD „Prosvjeta“ Sarajevo i član Upravnog odbora Međunarodnog foruma Bosna. V.Vujanović je pisao i za list FondekoSvijet.

Vojislav Vujanović umro je 11.januara 2018.godine.

**

Narator – Tarik Helić

Glumci – Vladimir Jokanović i Miodrag Trifunov

Za radio adaptirao – Vojislav Vujanović

Tonska realizacija – Mirsad Tukić

Produkcija – Dokumentarno-dramski program Radija Federacije BiH

Foto – sskranjcevic.hr