'Radical Optimism' Dua Lipe je radosna eksplozija pop znanja

U promociji koji je prethodio njenom trećem albumu, “Radical Optimism,” Dua Lipa je kontinuirano intelektualizirala o samoostvarenju i slobodi koja proizlazi iz rasta, potaknutog dobrim i lošim situacijama. “Mislim da je važno da samo naučimo hodati kroz vatru i ne skrivati se od nje”, rekla je za Variety u martu. “To je samo optimizam. To je vjerovatno najhrabrija stvar koju možemo učiniti. Ponekad."

To je etos koji ona primjenjuje na album općenito. "Optimism" je eksplozija pop znanja, prožeta romantičnim pričama o bezobzirnoj napuštenosti i zamkama i prednostima koje dolaze s tim. Ali opojna objašnjenja koja je u intervjuima vezala za album zapravo nisu bila potrebna; zrelost “Optimisma” govori sama za sebe, ponajviše u produkciji, izvedbi i kantautorstvu. Ako je njen prethodni album, “Future Nostalgia”, bio o bijegu od stvarnosti, onda je “Optimism” o suočavanju sa stvarnošću koja nas čini onim što jesmo, i često surovim istinama koje iz toga proizlaze. Njen najnoviji stiže četiri godine nakon “Future Nostalgia”, vježbe disko raskoši koja je stigla u pravo vrijeme. Bio je to padobran iz mraka pandemije, i slično Lady Gagenoj “Chromatici”, objavljenoj samo dva mjeseca kasnije, nudio je odgodu i utjehu u svojoj uzavrelosti, odvraćajući pažnju od užasa svijeta i podsjećajući da dance muzika živi i dalje. Nije izgubila iz vida ono što dance-pop čini tako uvjerljivim na novom albumu i samo se nadovezuje na to. Lipa je okupila tim muzičara - Kevina Parkera iz Tama Impale, Tobiasa Jessoa Jr., Dannyja L. Harlea - kako bi osmislili vlastiti svijet, od prodora "These Walls" do francuskog dodira u "Illusion". Istovremeno je zasitan i naelektriziran. Lipa nije umjetnica balada ili ona koja u svoju muziku unosi uvjerenja koja dijeli izvan nje. U svom biltenu Service95, na primjer, ona vodi klub knjiga i dijeli priče o socijalnoj pravdi i aktivizmu.

Ali "Optimism" nije ni o jednoj od tih stvari, niti o tome kako je opisala album. To je izravna pop ploča dotjerana i usavršena na način na koji to čini najbolja pop muzika, mijenjajući strukture i konvencije žanra dok ignorira sve izvan njega. Lipa je opširno pričala o rastu, a ovdje to posebno dolazi do izražaja u njenom vokalu. Neravni rubovi i vješta gipkost njenog tenora daju veću težinu novom albumu.

Lipa je ranije objasnila da je “Optimism” počela snimati tokom turneje “Nostalgia”, a svjetlucanje potonjeg albuma prenosi i dalje. Ali Lipa se čini drugačijom u na primjer slaganju španskih gitara u pjesmi “Maria” i tropskoj ekstazi na početku “End of an Era”. Mnogo se pričalo o tome kako je na beskonačnom ljetnom odmoru, s objavama na Instagramu koje dokumentiraju njena naizgled vječna putovanja. Ali ovdje, ona to koristi u svoju korist. “Optimism” je globalni album čvrsto ukorijenjen u pop tradiciji. Kad pjeva o odbacivanju udvarača bez pozdrava na “French Exit”, to se nekako čini kao sofisticiranija verzija irskog oproštaja. Samopouzdanje i uvjerenje kojim odiše prodaju i zato je Lipa postala jedan od najuvjerljivijih glasova mainstream muzike.

S tim u vezi, u eri u kojoj su izvođači jednako vrijedni kao i uspjeh njihovih singlova, pravo je čudo da je Lipina vrlo tradicionalna izvedba donijela manje usporedive povrate od one kakvu je imao album “Future Nostalgia”. “Houdini”, vodeća pjesma projekta, jednako je neuvredljiva koliko i šašava, ali nekako se činila daleko manje značajnom od “Dance the Night”, njezinog doprinosa filmu “Barbie” nominiranom za Oscara. Obožavatelji na mreži većinu dosadašnjih grešaka albuma pripisali su njenom timu, koji je pustio tekst cijele ploče mjesecima prije vremena stavljajući slike omota vinila na društvene mreže. Neki su kritizirali medijske izbore koje je napravila; drugi su primijetili bezličnost njenih objava na TikToku.

Međutim, u kontekstu, singlovi kao što su “Training Season” i “Illusion” pojačavaju efemernu prirodu pjesme “Optimism” koja daje taj dobar osjećaj. Postati glavna pop djevojka u tako relativno kratkom vremenu zahtijeva savršenstvo na svakom koraku, gotovo nemoguć zadatak. Lipina muzika, u vakuumu, to pokušava približiti. Ona je ispovjedna i iskrena i otkriva mnogo o svojim osjećajima kroz album. Lipa se često bori s predanošću, kao u sapioseksualnoj himni “Anything for Love” gdje pjeva: I’m not interested in a heart that doesn’t beat for me / I want a mind that meets me equally” (“Ne zanima me srce koje ne kuca za mene / želim um koji me jednako ispunjava”). U pjesmi “These Walls”, možda najzanimljivijoj pjesmi na albumu, ona se žali na sve veću udaljenost od ljubavnika uz znakovito kimanje glavom: “They tell us go and face your fears / It’s getting worse the longer that we stay together / We call it love but hate it here / Do we really mean it when we said forever?” (“Kažu nam da odemo i suočimo se sa svojim strahovima / Sve je gore što smo duže zajedno / Mi to zovemo ljubav ali mrzimo biti tu / Da li stvarno to mislimo kada kažemo - zauvijek?”

Kada pridaje veći značaj “Optimismu”, to čini manje vidljivim ono što on zapravo jest: pop album u najgolijem, najpristupačnijem smislu. “Optimism” dolazi usred niza velikih izdanja Beyoncé, Taylor Swift i Ariane Grande. Svaki od tih zapisa bio je uključen u svoj svijet, a Lipa se uredno smjestila uz njih sa svojom vlastitom vizijom. Ali nemojte se zavaravati, nema velike geste. “Optimism” je napet, usklađen i aranžiran tačno onako kako bi trebala biti, pop ploča koja će vas preplaviti poput ljetnog povjetarca koji se kotrlja s valova.

federalna.ba/variety.com