‘Punk je bio moje oružje’: pobunjenička snaga kulture u opsadi Sarajeva

Kao radio operater tokom opsade Sarajeva, Boris Šiber je koristio muziku da raznese neprijateljski eter i uništi njihovu komunikaciju. “Clash, Jimi Hendrix i Sex Pistols, što glasnije na frekvencijama koje su koristili… promijenili su frekvenciju, a onda sam ih ponovo pronašao. To je bio moj zadatak.”

Šiber – član hit jugoslovenske komičarske trupe prije nego što je rat iznudio njen raspad – također je održavao civilni i vojni moral kao radio komičar, piše The Guardian. “Muzika i mikrofon su bili moje oružje.”

Enes Zlatar Bure je bio vatrogasac po danu, pomagao je u gašenju požara izazvanih eksplozijama, posao za koji se dobrovoljno prijavio kao alternativa odlasku u borbu. Noću u blokiranom gradu bio je frontmen punk rock grupe Sikter. „Naš punk rock je bio oružje da se kaže: j**i se… ne možeš nam ništa. Da, možeš, možeš nastaviti pucati na nas, ubijati nas… ali mi ćemo ti svakako reći da se j**eš.”

Njih dvoje su među podzemnom zajednicom Sarajlija koji se u novom dokumentarnom filmu prisjećaju gotovo 47 mjeseci koje su proveli zarobljeni u svom gradu između 1992. i 1996. godine pod stalnom neprijateljskom vatrom srpskih nacionalista i kako je kultura postala njihov ključ otpora i opstanka.

Kiss the Future, u režiji Nenada Cicin-Saina, koji je premijerno prikazan na Berlinskom filmskom festivalu, okupio je muzičare, umjetnike i novinare koji su se muzikom i umjetnošću pobunili protiv svog zarobljeništva i ostvarili svoje pravo na multikulturalni identitet među nacionalističkim pokušajima da unište njih i njihovu kulturnu baštinu.

Cicin-Sain, koji je rođen u Sloveniji od majke Srpkinje i oca Hrvata, rekao je da je bio inspiriran usponom nacionalizma širom svijeta da se uhvati u koštac s pričom i smatra da je pravo vrijeme da je predstavi novoj publici. "Naša namjera je bila da humaniziramo kako je bilo proći kroz nešto tako užasno, ali i u toj tami pronaći najljepše znakove ljudskosti", rekao je za The Guardian.

“Čak i u najmračnijim vremenima, ljudi su koristili muziku i umjetnost kao oblik pobune i preživljavanja i da bi pomogli drugima. Željeli su da pronađu svrhu, da se osjećaju kao ljudi, da se osjećaju normalno.”

Protagonisti prepričavaju svoje svakodnevne borbe izbjegavanja snajperske vatre, života bez vode, struje, plina i topline usred nestašice hrane, goriva i lijekova. Noću su se sklanjali i pravili društvo jedni drugima u underground klubovima i barovima, rizikujući svoje živote dok su trčali kroz snajperske zone čak i samo da bi stigli do mjesta događaja.

Zlatar Bure prisjeća se kako je njegov bend Sikter svirao u klubu Obala koji je poprimio legendani status. “Išli bismo tamo i svirali bi. Ljudi bi dolazili i slušali; oni bi se zabavili. Bilo je to poput teleportacije na drugo mjesto, poput Amsterdama ili Berlina, Londona ili New Yorka”, rekao je na filmskom festivalu. „Niko od nas nije razmišljao o tome šta se dešava napolju. Bilo je to poput kapsule i to je ono što nas je sve vrijeme održavalo pri zdravom razumu.”

Prisjetio se kako bi vlasnici Obale, kada bi se domogli benzina za pokretanje svog agregata, pozvali muzičare na svirku.

Kako je Sarajevo sa svih strana opkoljeno tenkovima i snajperistima, smrtni slučajevi i ranjavanja su svakodnevna realnost, rekao je. „Jednog dana mi je došao naš basista i rekao: ‘Naš bubnjar je izgubio ruku na prvoj liniji fronta.’ Pa šta je uradio? Zalijepio je udaraljku selotejpom tako da može da svira – i sada tako svira.”

Gino Jevđević, balkanski punk rock muzičar, kompozitor i dramaturg koji je postavio adaptaciju mjuzikla Kosa koji se tokom rata izvodio gotovo svakodnevno, prisjeća se: „Publika je bukvalno rizikovala svoje živote, bježeći od raznih mostova do pozorišta. Naš tonac je poginuo prije jednog od tih nastupa.”

Vesna Andree Zaimović, novinarka Radio Sarajeva koja je bila istraživačica za film, rekla je da je njegovo snimanje na kraju bilo kao proces izlječenja, ali i bolno iskustvo, posebno kada je počela ruska invazija na Ukrajinu. Bilo je to tačno u vrijeme kada je snimanje trebalo da počne, ponovo rasplamsavajući posttraumatski stresni poremećaj kod jednog broja bosanskohercegovačke filmske ekipe. Dodala je i da je borba Ukrajinaca za slobodu dala još više svrhe projektu.

„Naša priča je trenutak u historiji“, kaže. “Ali to je također pitanje koje je relevantno i bitno za globalnu političku situaciju danas. Sve što se dogodilo prije 30 godina duboko je povezano sa događajima koji se dešavaju u blizini danas.”

Procjenjuje se da je najduža opsada u modernoj historiji uzela život skoro 14.000 ljudi, uključujući više od 1.600 djece. Doveden je do kraja Dejtonskim mirovnim sporazumom, zaustavivši skoro četiri godine rata između Srba, Hrvata i Bošnjaka. Poruka Andre Zaimović onima koji trpe sukobe u Ukrajini i drugdje, je, upamte da su "na pravoj ste strani civilizacije". Prisjetila se kako je njen tadašnji dečko, a sada suprug Senad Zaimović, pokušavao da je zaštiti od snajperske vatre u svakodnevnoj šetnji do posla na TV stanici. Bio je glavni urednik War Art-a, dnevnog programa koji je pokrivao sve aspekte kulture od modnih revija do komedije, a koji se emitovao iz grada putem satelita kao namjerni čin kulturnog otpora. “Bila sam mlada i zaljubljena, tako da je to bio sukob između najuzvišenijih osjećaja koje žena može imati i najbrutalnijeg užasa opsade uništenja, a tako se osjećala većina nas u Sarajevu”, rekla je.

Cicin-Sain je rekao da se plašio da bi projekat mogao biti prekinut iz bezbjednosnih razloga zbog zabrinutosti da ruski nacionalizam može izazvati agresivan odgovor saveznika Kremlja u Srbiji zbog sukoba u Ukrajini. Američki glumac Matt Damon, jedan od producenata filma, rekao je da mu je čast što je povezan s projektom. “Bilo je nevjerovatno dirljivo iskustvo gledati sirovine intervjua,” rekao je.

Film kulminira koncertom U2 koji je održan 1997.  nakon što je grupu tokom opsade lobirao Bill Carter, američki humanitarni radnik povezan sa maveričkom humanitarnom nevladinom organizacijom. Veći dio dokumentarca baziran je na njegovoj knjizi, Fools Rush In. Uz oko 45.000 ljudi iz cijele bivše Jugoslavije koji su pohrlili u grad, koncert je bio moguć samo zahvaljujući hiljadama čeličana, vozača kamiona i građevinskih radnika koji su radili sve od rekonstrukcije mostova do renoviranja Olimpijskog stadiona kako bi bend stigao u ratom razoreni grad i bio domaćin koncerta. Širom zemlje, ljudi su izašli na ulice da požele dobrodošlicu bendu i njihovoj pratnji dok su putovali u Sarajevo.

Vođa irske grupe, Bono, koji je Sarajevo posjetio u tajnosti tokom rata krajem 1995. godine, izrazio je svoje divljenje Sarajlijama u intervjuu sa Carterom, rekavši da su definicija izraza "milosti pod pritiskom".

Naziv filma dolazi iz govora koji je Bono održao oduševljenoj publici na koncertu, promuklim glasom od emocija, u kojem je kazao: "J**eš prošlost, poljubi budućnost."

Sikter, bend Zlatara Bureta, izabran je za sporednu postavu, a nastup su otvorili punk rock verzijom bosanske himne. "Ako mene pitate, to je bio najemotivniji trenutak", rekao je Zlatar Bure.

federalna.ba/The Guardian