Igor Galo: Film mora da se izbori za svoje mjesto
"Pa evo, tema festivala zapravo to je tema brige o filmu pa je u tom jednom paketu te brige koje društvo ulaže u filmu je zapravo vrlo važna institucija i festivalska prezentacija tih filmova na godišnjoj razini, reprodukcija jedne zemlje u kulturi, filmu i tako dalje. Značajan ovaj film festival je sada zapravo traži svoj novi jedan model u okviru nacionalne produkcije kinematografije Hrvatske. Međutim ranije, mi koji smo stariji i pamtimo razdoblje kada je Jugoslavija zemlja imala svoj nacionalni filmski festival koji se “Festival jugoslavenskog igranog filma” zvao punim nazivom. On je predstavljao jednu ukupnu godišnju smotru produkcije svih naših Republika u onom dobu. Po samoj svojoj strukturi on je bio već na neki način međunarodni. To bila kinematografija Slovenije, Hrvatske, Srbije, kinematografija BiH-a, Crne Gore, Makedonije čak smo imali kinematografiju i Kosova i Vojvodine. Tako da on po svojoj strukturi je bio izraz nacionalne selekcije koja je selektirala filmove za nacionalnu višu smotru. Tako da je to bila u svakom slučaju jedan izbor i kinematografija tih pojedinih republika a u jednom paketu zapravo je predstavljao Jugoslavensku proizvodnju ukupnu. Događala se na jednom mjestu i na tom jednom mjestu je ukupan rezultat proizvodnje filmova kroz proteklu godinu bio vidljiv i dostupan i stranima i gostima, pogotovo stranim kritičarima koji se bave filmom i tako dalje. Na jednom mjestu koncentrat kinematografije ili proizvodnje jednog filma je bio zbog toga značajan. Značajan sa druge strane čak i više što sada nedostaje kod svih naših sadašnjih država je to što je to bio market, znači to je bio sajam to je sajam proizvodnje gdje se kupovalo i trgovalo sa filmovima. Tu dimenziju ni jedan sadašnji festival čini mi se na našem terenu ne ostvaruje. To je onda u prvom pogledu zapravo nema ni novaca. Tu zapravo distributeri imaju novaca, kino prikazivaći imaju novaca i oni sadrže tu atmosferu uspješnosti. Sada zapravo on nema tu dimenziju više i to je ono što je glavni problem za distribuciju domaćih filmova, kako bosanskih tako i hrvatskih. Zapravo nema ko da to kupuje, to se ne kupuju filmovi i ne prodaju i to je ono što je tragedija na neki način za ukupnu kinematografiju jedne zemlje. Nema distribucije."
"I koliko je ona važna za prezentaciju jedne zemlje prema vani. Kada čovjek zamisli da u razorenoj Puli nakon Drugog svjetskog rata koja je zapravo bila do tog trenutka oslobođenja bila zapravo pod fašističkom Italijom. U jednoj takvoj atmosferi postratnoj, traumatičnoj, to vi u Sarajevu vrlo dobro znate. Šta to znači da se dignete iz tog pepela iz tog jada iz te tragedije naroda. Tu se baviti filmom, na neki način je to usporedivo sa Sarajevo film festivalom."
"To ima svoje. On niće u najvećoj i najtežoj situaciji. Raste van kada praktično ne funkcionira ni grad ni saobraćaj ni elementarne stvari koje se tiču ljudi. Nema ni hrane dovoljno, ni bilo čega. Tu odjedanput neko pravi smotru filmsku. To je ono, želja naroda da se pokaže da nismo ubijeni u pojam, da nismo zatrti da se okrećemo svijetu i tako dalje. Ta dimenzija je slična. Međutim tada je bilo također teško kao što je i sada, je li? To nije, samo ima drugu težinu. Pula nije imala ni smještajni kapacitet i bile dvije javne kuhinje."
"I tome treba da neko kaže festival i to u Areni koja je stara 2000 godina. Kako to, šta, ko će to? To je science fiction bio."
federalna.ba