Prvi put sa kćerkom u Potočarima – Mehmed Meša Pargan

**

Dobro je čitati ... čitati o sebi, o svojoj zemlji .. jer, čitajući učimo i spoznajemo. A, kada znamo i spoznamo

**

Novinar i pisac, Zvorničanin, Mehmed Meša Pargan nakon završenog Filozofskog fakulteta u Tuzli, u listu „Tribina“ radio je kao ratni reporter; bio je urednik zvorničkog Radija Glas Drine i tuzlanskog Radija „Kameleon“; urednik lista „Dijaspora“ u St. Louisu, a kao novinar etablirao se u političkom magazinu „Slobodna Bosna“, kao i u drugim dnevnim, sedmičnim novinama i knjževnim časopisima. Mehmed Meša Pargan  objavio je knjige poezije «U potrazi za beskonačnim», «Na tragu svjetlosti» i «Pjesme zemlje i tla». Autor je i knjige drama «U ime naroda“, knjiga «Umjetnički i stari zanati u Bosni i Hercegovini», "Tradicija Bosne i Hercegovine - zanati" i knjige "Tradicionalno zanatstvo tuzlanske regije sa registrom zanatlija“. Mehmed Pargan bio je i glavni urednik Monografije Narodne i univerzitetske biblioteke "Derviš Sušić" Tuzla, te knjiga «Srebrenica – dokumenti o genocidu» i «Bratunac-svjedočanstvo o nekažnjenom genocidu». Autor je i dva romana – „Grad u cvatu magnolije“ i „Prstenovi ljubavi“. Knjigu putopisa i reportaža „Prvi put sa kćerkom u Potočarima“ objavila je Bosanska medijska grupa, 2022.godine. Iako je iz naslova knjige jasno o čemu autor piše, tu su reportaže, može se reći iz cijele naše zemlje.

**

Riječ kritike - Zavičajni zemljopis u sjeni genocida

Ova jedinstvena zbirka zapisa pjesnika, publiciste i romanopisca Mehmeda Meše Pargana predstavlja njegov svojevrsni putopis i vremeplov kroz svoj pogaženi i oteti podrinjski zavičaj i druge dijelove Bosne i Hercegovine. Već u prvom lirskom zapisu, svoje čitatelje — i svoju kćer jedinicu — Pargan vodi do Drine, one sudbinske i identitetske odrednice, gdje je autor odrastao i na čijim obalama, u Zvorniku, je zapisao svoje prve stihove. Kao i Sidran, i Pargan je ostavio i još ostavlja srce svoje u Zvorniku i duž jedine zelene transverzale, rijeke Drine. A zelena Drina, ta vila valovita — kakvu ju je pisac pohranio u svom sjećanju i svojim ranim pjesmama — za potomke Parganove (i moje) generacije je dobila sasvim drugo značenje, kao i srebrena Srebrenica, divni Divič, Kaimijin Zvornik, visoki Kušlat… Ta su mjesta, za njih, podrinjske potomke, (p)ostala mjesta bola, transgeneracijska trauma koju žive i koju će živjeti daleko od prazavičaja, za koji će zauvijek vezivati svoje porijeklo: i moj sin u Australiji, i Mešina kći u Sarajevu, kao i svi oni Podrinjci koji se rađaju, odrastaju, žene i udaju u Tuzli, Beču, Berlinu, St. Louisu… Možda je ovu svoju knjigu, započetu putopisom i razgovorom sa svojom kćeri, autor ponajviše, svjesno ili nesvjesno, posvetio upravo njima. Jer svi njihovi povremeni dolasci i obilasci mjesta koja su nekad činila dom i omeđivala zavičaj njihovih roditelja nikada više neće biti obiteljski izleti, nego hodočašća mjestima natopljenim patnjom i zasijanim kostima onih s kojima generacija Parganove kćeri dijeli iste gene, a svjesni da su, u nekoj prethodnoj generaciji, to mogli biti i oni sami; odnosno da to, na neki način, i jesu. S tom transgeneracijskom traumom se Pargan hrve u ovoj knjizi, nastojeći svojoj kćeri prenijeti ono što zna, ali i ponekad zanijemiti na njena racionalna pitanja, poput onog da li je, među onih 20.000 egzekutora i pomagača u Srebreničkom genocidu bio i neko od njegovih bivših prijatelja i poznanika srpske nacionalnosti. U nemogućnosti odgovora na bitna ontološka pitanja, koja i sam sebi ve} godinama postavlja (kao i mnogi drugi iz njegove generacije), autor fizičku stvarnost nadomješta metafizikom, kroz molitve i poeziju, odnosno poeziju sročenu u formi molitvi. Jer ljudsko zlo, poput ovog o kojem piše i promišlja Pargan u svojoj knjizi, teško je razumom shvatiti, obuhvatiti i prihvatiti te neke fluidnije forme smisla, kakve nude vjera i poezija, pružaju raspamećenom umu bar neku utjehu i podsjećanje kako smo ipak samo praćke svemira, zvjezdani prah raspuhan u beskonačnosti. O pisanju o zlu koje je samo sebe ispisalo i ljudsku kreativnost obesmislilo — odnosno o (be)smislu poezije nakon Auschwitza, kako se svojevremeno tvrdio njemački filozof i umjetnik Theodor Adorno — još uvijek se vode debate. U osnovi ove moralne dileme leži odnos etike i estetike umjetničkih formi koje se bave problematikom genocida i ljudskog zla, jer, po Adornu, puko pisanje poezije, tj. estetika bez etike, u kontekstu ljudske patnje, je čisti barbarizam. Umjetnost nakon genocida ima etičku odgovornost ne da ublaži, zamaskira ili uljepša brutalnu stvarnost, nego da je ogoli i prikaže u svoj njenoj surovosti, pa čak i ono što se nekad običnim osjetilima ne može prepoznati. Dakle, umjetnost ne smije ostati neutralna ili indiferentna pred licem zla. Kroz snažne kontraste između opisa prelijepih predjela istočne Bosne i zla koje je pokušalo unakaziti tu nesvakidašnju ljepotu i uništiti lokalne zajednice, koje su tim predjelima davale dušu — jer mjesta čine ljudi a ne puka geografija — Pargan svojom poetikom

naglašava etičke aspekte svojeg pisanog svjedočanstva. On majstorski rekonstruira zbrisano, uništeno i nevidljivo, kreirajući narativ o ljudima i mjestima kojih više nema, a iza kojih su ostale barem priče, ova koju sam ispisuje i one koje, poput predanog etnologa i putopisca, strpljivo prikuplja, bilježi i kontekstualizira za svoje čitatelje. Dubina i toplina u opisima posjećenih mjesta, poput onih iz Kraljeve Sutjeske i živopisne Hercegovine, ne zaostaje za onima napisanih o Podrinju. Uz svoj kreativni, spisateljski pristup, u gradnji putopisnih i zemljopisnih narativa, sabranih u ovoj knjizi, autor se također vodio historijskim izvorima i etnografskim opservacijama i razgovorima, oslonivši se na etnografsku dubinu i povijesnu širinu, koje se perfektno nadopunjuju, rezultirajući u vrlo pitkom, uzbudljivom i nadasve poučnom štivu za široku čitateljsku publiku — uz dozu utkane tuge, ali bez trunke patetike. Samo na taj način mogla se prikazati višeslojnost i polivokalnost prikupljenih usmenih svjedočanstava i utjecaj raznih povijesnih tokova na Bosnu i Hercegovinu, a posebno na Podrinje, jedno specifično pogranično bosansko podneblje, koje  je prošlo kroz nezapamćeno zlo i genocid u toku srbijanske agresije, a o čemu svjedoče ne samo bijeli nišani, preživjeli ljudi i zbrisana autohtona kultura, nego i sama priroda koja je također genocidom oskrnavljena kroz masovne grobnice i stratišta koje su zločinci, diljem Podrinja, ostavili iza sebe. Mnoga uništena mjesta u Podrinju, koje je Pargan pohodio i u ovoj knjizi opisao, se nikada neće oporaviti i već su odavno samo ruine prekrivene rastinjem — ponekad kreirajući nadrealne slike, poput drveća koje raste iz nekadašnjih soba razvaljenih domova — kao da i priroda želi sakriti to ljudsko zlo i sramotu. I ta uništena mjesta i domove kojih više nema, Pargan svojim zapisima čuva od zaborava i ostavlja svojoj kćeri i svim podrinjskim i bosanskohercegovačkim kćerima i sinovima kao spomenar i zemljopis jednog uništenog zavičaja kojeg nisu stigli upoznati. Zato je ova monografija lirskih i proznih zapisa o bosanskohercegovačkim mjestima nakon rata i genocida posebna jer, pored svoje nesporne književne i dokumentarne vrijednosti, također uspostavlja i transgeneracijsku komunikaciju preko vremena i prostora, živog iskustva i imaginacije, između generacije razapete između prošlosti i sadašnjosti, kojoj i autor ovog teksta pripada, i one koja iz sadašnjosti hrli u budućnost. - Prof. dr. Hariz Halilović

 

**

Riječ kritike - Povijest kao sudbina

Kada ovaj svijet, u njegovoj suštini, spoznamo kao neotuđiv zavičaj sopstvenog duha i sve što on odista jeste, a jeste prostor ispunjen bestjelesnim uspomenama na sve što nas čini živim, moći ćemo ga pojmiti riječima dostojnim njegove istinske veličine. Iskustvo takvog svijeta je moguće, jedino, u ljubavi. Premda se, u odnosu prema onome što volimo, ljubav javlja u više oblika, ipak, jedna ljubav nas zorno podsjeća na naš egzistencijalni smisao, a to je osjećanje intimne i neporecive pripadnosti prostoru koji se zove domovina. To se, jezikom tople i iskrene posvećenosti, objasnilo između korica dirljive putopisne ispovijesti Mehmeda Pargana „Prvi put sa kćerkom u Potočarima“. Pred čitaocem se nalazi jedna inspirativna, u pogledu forme i umjetničkog izraza autentična, zbirka putopisa i kratkih reportažnih prikaza, nastalih kao rezultat autorovih pokušaja pisanja autobiografije duha, koja u svojoj osnovi počiva na fundamentalnom razumijevanju života i povijesti. Knjigu čini sedam putopisa koji, govoreći svaki za sebe, daju oblik i zvučnost svim neizušćenim Parganovim reminiscencijama, etičkim dilemama ili, pak, moralnim prijeporima iz preživljene i neprežaljene prošlosti. U prvom, poglavlju nesumnjivo najjačeg emocionalnog naboja, putopisac nas vraća u Srebrenicu i Potočare, najbolniju tačku bosanskohercegovačke povijesti čije rane ne zacjeljuju. Sa njim, što saznajemo iz naslova knjige, u Potočare prvi put dolazi i njegova kćerka, Azra, znatiželjni saputnik i tumač ovih sjećanja. Čežnja izgnanih je najjači osjećaj iza majčinskog”, davno su izgovorene riječi što ga sustižu u času dok joj kazuje potresne istine o mjestima gdje su gašeni nevini ljudski životi. Pargan će, u vjeri kao najvišem i najpravednijem božanskom postulatu, ustvrditi da mrak koji vlada tim obeščašćenim i mrtvim krajevima može osvijetliti samo lu~č živih uspomena čovjeka izgnanog iz njih. Pred epohom bestijalnosti i nihilizma sa njim je u egzil dospjela nada koja, uprkos fizičkom odsustvu ljudi, istovremeno, biva i njegov jedini duhovni stanovnik. Ta nada su, poručuje Pargan, naša djeca. U piščevoj biografiji, pored impresivne novinarske i publicističke karijere, ostat će upisano i mjesto njegova rođenja – Zvornik. U njemu je proživio skoro dvadeset ljeta da bi, u osvit rata i napada na njegovu domovinu, bio primoran da ga napusti. To se napuštanje, zapravo, nikada nije ni zbilo, objašnjava Pargan dok ruiniranim stazama prolazi između golemih zidina staroga grada i tajnama obavijene džamije na Kušlat stijeni. Dotičući povijesne nedorečenosti, jezikom koji savršeno prijanja o suštinu prešućene prošlosti, autor premošćuje granicu između zaborava i sjećanja dajući joj pripadajući sadržaj i kontekst. Sve što Bosnu čini, a čega je malo izgubila za svog milenijskog postojanja, u Parganovom su putopisu najprikladnije ime i glas dali kulturno i duhovno saživljeni stanovnici njezine povijesnosti. A tragovi njihove prisutnosti vidljivi su na svakom pedlju bosanskog tla – na Bobovcu, prijestolnici zagonetnog bosanskog srednjovjekovlja, u Višegradu, u tugu zavijenom Podrinju, opustjelim gradovima i zaseocima Hercegovine. Povijest ovih krajeva, osobito znamenitosti Mostara i Blagaja opisane su u knjizi nesvakidašnjom prisnošću i nadahnućem, što govori o nepritajenoj naklonosti autora južnom podneblju njegove domovine. “Putovanje je samo jedno: ulazeći u sebe”, rekao je Rilke. Ono, bezuslovno, polazi iz naše iskonske potrebe za spoznajom svijeta i sebe u njemu, a završava u sopstvenoj istini bivanja. U povijesnoj ravni ta istina su sve ljepote i tragedije ljudskog života. Pisan britkim pripovjedačkim stilom putopis Mehmeda Pargana propituje porijeklo, uzroke i posljedice tragedije bosanske povijesti, suprotstavljajući joj čovjeka kao nadu. Ta povijest, kakvom je autor vidi, zrcali se u sudbinskoj predoređenosti tog malog, istina, u globalnim razmjerima neznatnog, ali nepokorljivog i inatnog komadića svijeta, da beskonačno stradava kao neumiruća paradigma zatomljenih civilizacijskih vrijednosti. - Mr. sc. Alen Zečević

 

**

Urednica – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – mojinfo.ba

 

Prvi put sa kćerkom u Potočarima Federalni radio Mehmed Meša Pargan
sport Federalni radio
0 16.08.2022 23:40
Vijesti u 22 Federalni radio
0 16.08.2022 22:35
Vijesti u 17 Federalni radio
0 16.08.2022 17:24
sport Federalni radio
0 16.08.2022 17:23
Federalni radio sport Sport 3
0 15.08.2022 23:47
Federalni radio FTV Vijesti u 22
0 15.08.2022 23:21