Praški metro, Na šahovskom turniru – Mustafa Zvizdić

**

Dobro je čitati ... čitati priče kazane pjesmom, priče o gradovima, ljudima kazane stihom

**

Mustafa Zvizdić u književnoti se javio knjigom poezije „Igre voskom“, 1996.godine, u izdanju Međunarodnog centra za mir. Nakon osam godina pauze objavljen je Zvizdićev roman „Muzika zidnih satova“ - Naklada Zoro, 2004.godine. A, nakon još duže pauze objavljena je knjiga poezije „Praški metro“, te dvije godine kasnije i knjiga, također poezije, „Na šahovskom turniru“. Obje u izdanju Izdavačke kuće Buybook, Sarajevo.

**

Iz recenzije - Knjiga „Praški metro“ namijenjena je onim siromašnima za jedan rat i preostalima. Četrdeset pjesama, u ovoj knjizi, spoj su lirskog i narativnog. Pojedinačno promatrane, pjesme čitateljevu imaginaciju živopisno uvode uvijek u jedan trenutak u vremenu sagledan iz vizure lirskog subjekta s posljedicom iskustva rata. Tako se poezija Mustafe Zvizdića čini poput albuma s fotografijama nečijih veoma osobnih uspomena - puna je flešbekova. Ono što je lirsko u svakoj pjesmi je emocija, nostalgična i pomalo melankolična, koja se baš kao i voda razlijeva i ispunjava svaki prostor čulnosti onog koji čita. Upravo je pričanje priče kroz pjesmu kao vid artikulacije svakodnevnog života, odnosno prerađivanje davnih sjećanja i životnih iskustava te davanje smisla sadašnjem trenutku, svojevrsni postupak oporavka ili barem rasterećenja od traumatskog, a rat kao najveća antropološka tragedija to svakako jeste. Lirika i narativnost - dva terminološki oprečna pojma u Zvizdićevoj knjizi djeluju u simbiozi jedan s drugim i tako ovu zbirku čine savršenom cjelinom. Praški metro se, simbolično u naslovu i cjelovito sagledano nakon čitanja, može shvatiti kao kretanje koje je nužno za nastavak dalje, za iscjeljivanje, za rast i pomirenje s novim sobom. Imajući ovakvu snažnu univerzalnu poruku, tematski egzistencijalističku preokupaciju, prožetost intertekstualnim aluzijama, stilsku jednostavnost izraza i strukturnu koherentnost rasparčanog vremena i sjećanja, ova zbirka će biti od neizmjerne vrijednosti za svakoga kome dođe u ruke. - Daria Vilušić, profesorica književnosti

**

Iz recenzije - Stil Zvizdićevog pisanja je prozračan i lagan. Njegove metafore su osobene i originalne, bilo da su fudbalske, košarkaške, ili atletske, one su bazirane na kolektivnom identitetu odrastanja u Jugoslaviji za vrijeme njenog Zlatnog doba. Isto tako Zvizdić je u pjesmama, koje tematiziraju boravak u Pragu, vezan za svoje ratno iskustvo, za život pod opsadom, za ram godina 1992. – 1995. Ponekad i u pjesmama koje imaju idiličan ton, i koje se bave doživljajima sa Jadranskog mora, odjednom iskoče slike koje idilu miješaju sa slikama imaginarne apokalipse. Naravno, ovaj rukopis nije lišen onog što je karakteristika i prve Zvizdićeve knjige, a to je humor, koji liječi sve rane, te balansira emociju i atmosferu ovog rukopisa tako da on, ipak, ima jednu optimističku i lirski mekšu notu – književnik Faruk Šehić

**

Iz recenzije - Da s humorom nema šale potvrđuje nam Mustafa Zvizdić, valjda jedini nakon Feralovaca kome polazi za stihom složiti galeriju zločinaca, novovjernika, polunacionalista i priuštiti nam uz vrhunsku poeziju obilje smijeha. Jer lako je plakati, u tome smo vješti. Trebamo se rugati, gledati s podsmijehom, na sve te savremene pošasti kojima se Zvizdić smije. Pjesnik čija je tastatura natopljena iskustvom posttranzicijskog preživljavanja na svojim stranicama otvara neke nedovoljno opisane niše bosanskohercegovačke realnosti, onaj prostor gdje „nepristrasno nasilje / dobija oreol nostalgije“ i gdje „pas lutalica strahuje po navici.“ A u takvom okviru, jasno je, nije lako nikome nesnađenom. Valja nam preživjeti, a uz knjigu kakva je Na šahovskom turniru možda nije lakše, ali je ljepše. I ljekovito je kao što to uvijek biva sa vrhunskom poezijom.” – Kristina Ljevak

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – Selma Dizdar