Port-au-Prince:Grad gdje vladaju bande i otimaju, siluju i ubijaju po želji

U Port-au-Princeu ne možete vidjeti granice, ali morate znati gdje su. Vaš život može ovisiti o tome. Suparničke bande dijele glavni grad Haitija, otimaju, siluju i ubijaju po želji. Krvlju razgraničavaju svoj teritorij. Pređete li s terena jedne bande na drugu i možda se nećete uspjeti vratiti. Oni koji ovdje žive nose mentalnu mapu koja ovaj vrveći grad dijeli na zelenu, žutu i crvenu zonu. Zeleno znači da nema bandi, žuto može biti sigurno danas, a smrtonosno sutra, a crveno je zabranjeno područje. Zelena površina se smanjuje dok teško naoružane bande stišću svoj obruč. Ovo je reportaža novinara BBC-ja, upozoravamo da tekst i fotografije mogu biti uznemirujućeg sadržaja.

Naoružane skupine kontroliraju - i teroriziraju - najmanje 60% glavnog grada i njegove okolice, podaci su haićanskih skupina za ljudska prava. Opkolili su grad, kontrolirajući ulazne i izlazne ceste. A UN kaže da su bande između januara i juna ove godine ovdje ubile gotovo 1000 ljudi.

Port-au-Prince smješten je između zelenih obronaka i plavih voda Kariba. Prekriveno je vrućinom i nemarom. Smeće je mjestimice do koljena - truli spomenik državi koja se raspada. Nema šefa države (posljednji je ubijen na dužnosti), nema funkcionalnog parlamenta (bande kontroliraju područje oko njega), a premijer koji podržava SAD, Ariel Henry, nije izabran i veoma je nepopularan. U stvari, država je paralizirana, jer ljudi trpe krize koje se preklapaju. Gotovo polovica stanovništva - 4,7 miliona Haićana - suočava se s akutnom glađu. U glavnom gradu oko 20.000 ljudi suočava se s uvjetima poput gladi, podaci su UN-a. Ovo je prvi put u Americi. Kolera je dobila smrtonosni povratak. Ali najveća su pošast naoružane bande.

Ovdje su postavili sat. Jutarnja špica - između 06:00 i 09:00 - vrijeme je vrhunca otmica. Mnogi su ugrabljeni s ulica na putu do posla. Drugi su ciljani u večernjim špicama - od 15 do 18 sati. Otprilike 50 osoblja hotela u središtu grada živi u njemu jer je za njih preopasno ići kući. Rijetki ovdje izlaze kad padne mrak. Upravitelj kaže da nikad ne izlazi iz zgrade.

Otmice su industrija koja raste. Prema UN-u bilo je 1.107 prijavljenih slučajeva između januara i oktobra ove godine.  Za neke bande to je glavni izvor prihoda. Otkupnine mogu iznositi od 200 dolara do milion dolara. Većina žrtava vrati se živa - ako se plati otkupnina - ali su prisiljene patiti. "Muškarce tuku i prže materijalima poput otopljene plastike", kaže Gedeon Jean, iz haitijskog Centra za analizu i istraživanje ljudskih prava. "Žene i djevojke podvrgnute su grupnom silovanju. Ova situacija potiče rodbinu da nađe novac za plaćanje otkupnine. Ponekad otmičari zovu rodbinu kako bi čuli silovanje na telefonu."

Jutro u Delmasu

Ekipa BBC-ja putuje okolo blindiranim kolima. Obično je to rezervirano za prve crte u ratnim zonama poput Ukrajine, ali neophodno je i u Port-au-Princeu kako bi se odbranili od otmičara. To je zaštita koju si mnogi ovdje ne mogu priuštiti. Ovo je najsiromašnija zemlja na zapadnoj hemisferi, sklona prirodnim i političkim katastrofama.

Vozeći se rano ujutro na dogovoreni sastanak krajem novembra, novinari nailaze na mjesto zločina u predgrađu srednje klase Delmas 83. Čahure zasute po asfaltu, svjetlucajući na sunčevoj svjetlosti, dok jedan čovjek leži mrtav u stražnjoj uličici, licem prema dolje u lokvi krvi. Sivi kamionet 4x4 skrenuo je u zid, s jednom stranom izrešetanom rupama. AK-47 je na  zemlji pokraj njega. Teško naoružana policija okružuje kamionet, neki s pokrivenim licima i oružjem. Promatrači se skupljaju na stazi. Ako imaju pitanja, ne postavljaju ih. Kad živiš u sjeni bandi, isplati se šutjeti.

Policija nam kaže da su sudjelovali u pucnjavi sa grupom otmičara, koji su rano izašli u nadi da će ugrabiti svoju sljedeću žrtvu. Grupa je pobjegla pješice, a jedan od njih je krvario. Osumnjičenog otmičara su pratili do uličice, gdje je i ubijen. "Došlo je do bitke između policajca i loših momaka. Jedan od njih je umro", kaže policijski veteran, koji nije želio biti imenovan.

Kaže da stanje u glavnom gradu nikada nije bilo gore. Na pitanje jesu li bande nezaustavljive kaže: "Zaustavili smo ih. Danas".

Na drugoj strani grada tog istog jutra Francois Sinclair, 42-godišnji poslovni čovjek, čuo je rafalnu paljbu dok je bio udaren u prometu. Vidio je naoružane muškarce kako drže dva automobila ispred njega, pa je zamolio vozača da se okrene. Ali dok su pokušavali pobjeći, bili su uočeni. "Niotkuda sam upucan u vlastitom autu, a krvi je bilo posvuda", kaže nam, sjedeći na kolicima u traumatološkoj bolnici koju vode Liječnici bez granica (MSF).

"Mogao sam dobiti metak u glavu", kaže, "a u autu je bilo i drugih ljudi." Ima zavoj na ruci, kroz koju je metak ravno prošao. Pitam je li ikada razmišljao o tome da napusti zemlju kako bi pobjegao od nasilja. “Deset hiljada puta”, odgovara on. "Nisam mogao ni nazvati majku da joj kažem šta mi se dogodilo jer stari. Kako stvari stoje ovdje, bolje je otići ako možeš." To je refren koji novinari BBC-ja čuju iznova i iznova, ali većina Haićana nema kamo otići.

Odjeli bolnice MSF puni su žrtava vatrenog oružja, od kojih su mnoge pogođene zalutalim mecima. Claudette, koja ima svježe zavijen batrljak umjesto lijeve noge, kaže mi da se više nikada ne može udati budući da je invalid. U blizini leži 15-godišnja Lelianne koja rješava križaljku kako bi prekratila vrijeme. Pogođena je u trbuh.

“Mama i ja izašle smo nešto pojesti”, kaže ona. "Dok smo naručivali nešto sam osjetila. Tada sam pala i počela da vrištim od muke. Nisam očekivala da ću preživjeti. Obično čujem pucnjeve dalje od kuće. Taj dan su se vozili bliže." Čak ni posljednji predsjednik Haitija nije bio siguran u vlastitom domu. Jovenela Moisea ubili su naoružani napadači u julu 2021. Policija je okrivila kolumbijske plaćenike, od kojih je dvadesetak uhapšeno. Ali više od godinu dana kasnije, ovdje se nikome nije sudilo za povlačenje okidača ili naručivanje atentata. Borci za ljudska prava kažu da su četiri suca došla i otišla sa slučaja. Sada je u rukama petog. Ubistvo predsjednika stvorilo je vakuum moći koji su se bande natjecale ispuniti - uz pomoć svojih prijatelja. Stručnjaci kažu da naoružane skupine imaju veze s korumpiranim političkim osobama - na vlasti i u opoziciji. Opskrbljuju bande oružjem, novcem ili političkom zaštitom. Zauzvrat, bande rade svoj prljavi posao, stvarajući strah, podršku ili nestabilnost, prema potrebi.

Bogati poslovni ljudi također imaju veze s bandama.

"Oduvijek je bilo odnosa između političara i nekih bandi, smještenih uglavnom u siromašnim četvrtima s velikim izbornim tijelom. Ali od izbora 2011. ti su odnosi postali institucionalizirani", kaže James Boyard, stručnjak za sigurnost i profesor međunarodnih odnosa na državnom Univerzitetu na Haitiju. "Oni [bande] koriste se kao podizvođači za stvaranje političkog nasilja." Borci za ljudska prava kažu da širom zemlje postoji oko 200 naoružanih skupina, od kojih je više od polovice u glavnom gradu.

Ako je član bande uhapšen, telefonski poziv njegovih podupiratelja može ga bez odgode osloboditi - i to s oružjem. Aktivisti za ljudska prava kažu da ima mnogo zločina, ali nema kazne.

"Nema kaznenog progona", kaže Marie Rosy Auguste Ducena, iz haitijske Nacionalne mreže za odbranu ljudskih prava (RNDDH). "Suci ne žele raditi na ovim slučajevima. Isplaćuju ih bande. A dio policije je kao sistem podrške za bande, dajući im oklopna vozila i suzavac." Ostali policajci su članovi bandi, kaže aktivist za prava Gedeon Jean. "Znamo da u svakoj bandi postoje barem dva djelatna ili bivša policajca. Znamo da se automobili s policijskim tablicama koriste za otmice. Je li policija kao institucija uključena, ne znamo."

Neki sadašnji i bivši policajci zapravo imaju svoju bandu koja se zove Baz Pilat. Borci za ljudska prava kažu da kontrolira dio glavne ulice u centru Port-au-Princea.

Policijska uključenost u to nije misterij. Policajci mogu zaraditi samo 300 dolara mjesečno, a neki žive u četvrtima koje kontroliraju bande. Za njih je to možda pitanje preživljavanja, a ne izbora.

Priča jednog supruga

Ono što se ovdje događa – na oko dva sata leta od Miamija - daleko nadilazi puko nasilje. Kao da se bande Port-au-Princea takmiče u brutalnosti, a svako u ovom gradu od oko milion duša može postati žrtva.

Vitki muškarac u 30-ima - koji nije povezan s bandama - dolazi nam ispričati šta su on i njegova supruga preživjeli prije nekoliko mjeseci. Njegovo susjedstvo kontrolira banda čiji su rivali krenuli u ubilački pohod. Zbog njegove sigurnosti ne imenujemo područje niti uključenu naoružanu skupinu.

Kad je počeo govoriti, nije prestao u narednih 13 minuta - kao da ne može zadržati svoje riječi ili svoju bol. "Rekao sam sebi da su pucnji preblizu nama i da bismo trebali pokušati otići", kaže. "Ali već su harali susjedstvom. Vratio sam se u kuću sa suprugom. Bio sam toliko uplašen da sam se tresao. Nisam znao šta da radim. Ubijaju uglavnom mlade muškarce. Žena me sakrila ispod kreveta i pokrila hrpom odjeće. Moj se nećak skrivao u ormaru."

Ubrzo su u kuću upali muškarci, udarili njegovu suprugu i tražili podatke o članovima lokalne bande. Kada je njegov nećak pokušao pobjeći, pucali su i ubili ga. Muž je ostao skriven i na mukama. "Htio sam pobjeći. Htio sam vikati. Najviše me boli to što dok sam bio ispod kreveta nisam mogao vidjeti, ali sam mogao čuti te muškarce kako siluju moju ženu. Silovali su je, a ja sam bio ispod kreveta i nisam mogao ništa reći."

Nakon toga im je kuća spaljena, a on i supruga pobjegli su na različite strane. Još uvijek žive razdvojeno, borave kod prijatelja i rodbine, ali on se nada da će se ponovo smjestiti kod kuće sa svojim malim djetetom.

Ono što se dogodilo "ožiljak je koji pogađa tijelo i dušu". Supruga mu je sada trudna, a ne znaju je li otac on ili jedan od napadača. Bilo kako bilo, kaže da će prihvatiti dijete i dati mu svoje prezime. “Ono što sam preživio nije ništa”, kaže. "Ima jedna gospođa koja je imala samo jedno dijete. Prerezali su mu vrat pred njom. Mladić koji nije bio u bandi."

Mužu i ženi je ukradeno gotovo sve, pa tako i ljubav prema domovini. “Haiti je izbrisan iz naših srca”, kaže. "Otići ćemo čim budemo imali priliku."

Na to se slomi, a prsa mu se tresu dok plače.

Svjedočanstva koja je BBC prikupio su među najgorima koje je kako navodi, ikada čuo u više od 30 godina kao strani dopisnik, izvještavajući iz više od 80 zemalja. A čini se kao da su jedva zagrebali površinu. Za bande iz Port-au-Princea nema ograničenja.

U samo nekoliko dana upoznali su tri žrtve grupnog silovanja - najmlađa je imala samo 16 godina. Nju i rođakinju silovali su isti napadači, koji su im potom prijetili da će ih žive spaliti u njihovoj kući. Druga je žena bila u šestom mjesecu trudnoće u trenutku kada je napadnuta. Dok su je napadali, njenog muža su odveli u smrt. Mjesecima kasnije nije mogla pronaći njegovo tijelo.

Silovanje se sve više koristi kao oružje od strane bandi. Njihova meta su žene i djevojke koje žive u područjima pod kontrolom njihovih rivala. Tokom rata za teritoriju u julu u najsiromašnijoj četvrti Haitija, prostranom Cite Soleilu, ativisti kažu da je više od 300 ljudi ubijeno - većina tijela je spaljena - a najmanje 50 žena i djevojaka je grupno silovano. Nacionalna mreža za odbranu ljudskih prava Haitija (RNDDH), koja je dokumentirala silovanja u Cite Soleilu, kaže da mnogi preživjeli "žale što su živi". Dvadeset ih je silovano pred djecom. Šestero ih je vidjelo ubistvo supružnika prije grupnog silovanja.

Većinu Cite Soleila kontrolira najmoćnija federacija bandi u Port-au-Princeu - porodica G-9 i saveznici. Lokalni izvori kažu da je imala bliske veze s ubijenim predsjednikom i njegovom vladajućom strankom, a specijalnost joj je iznuda.

G-9 je u septembru blokirao glavni terminal za gorivo u gradu, paralizirajući zemlju na gotovo dva mjeseca i izazvavši humanitarnu krizu. Njen vođa je bivši policajac Jimmy Cherizier, zvani "Roštilj", koji povremeno drži konferencije za štampu. Tražili smo razgovor preko posrednika, ali nismo dobili odgovor. Možda je ovih dana manje pričljiv jer ga je nedavno UN-ovo Vijeće sigurnosti uvelo pod sankcije, optuživši ga da prijeti miru i stabilnosti Haitija.

Sjedinjene Države i Kanada nedavno su kaznile dvojicu haićanskih političara, uključujući trenutnog predsjednika Senata, Josepha Lamberta, zbog navodne suradnje s bandama. Ovdašnji izvori kažu da sankcije imaju određeni učinak jer se političari koji koriste bande sada žele pritajiti.

'Kriminalci uzeli zemlju za taoca'

Kad je Jean Simson Desanclos stigao do napuštene ulice na rubu predgrađa preplavljenog bandama, nije pronašao ništa od svoje porodice osim izgorjelog porodičnog Crnog Suzukija. Pougljenjeni ostaci njegove supruge i dviju kćeri već su bili odvezeni u mrtvačnicu.

Josette Fils Desanclos (56) vodila je jednu kćer, Sarhadjie (24) na fakultet, a drugu, Sherwood Sondje, u kupovinu za njen rođendan. Trebala je navršiti 29 godina. Obje su djevojke studirale pravo kao i njihov otac. One su bile njegove “princeze”.

"Dvadesetog augusta izgubio sam sve", kaže. "I nije to bila samo moja porodica. Ukupno je tog dana ubijeno osam ljudi. Bio je to masakr.“ G. Desanclos vjeruje da su se njegova supruga i kćeri opirale pokušaju otmice i da ih je ustrijelila ozloglašena banda pod nazivom 400 Mawazo, koja je širila svoj teritorij. “Upirem prstom u njih”, kaže. Ubistva su se dogodila na periferiji područja zvanog Croix des Bouquet, koje je već bilo pod kontrolom bande.

Gospodin Desanclos, koji govori nježno i elegantno je odjeven, pravnik je i aktivist za ljudska prava. On je sada ožalošćeni čovjek - koji čezne za glasovima koje više nikada neće čuti.

"Uvijek čekaš poziv od svog djeteta koje ti kaže: 'Tata ovo' ili 'Tata ono'. Izgubio sam ljubav svog života i dvoje djece koje smo odgajali u ovoj teškoj zemlji. Kao da si multimilioner i odjednom si siromašan." Uprkos riziku, on traži pravdu za svoju ženu i kćeri. "Porodica je sveta stvar. Neistraživanje pravde značilo bi ih izdati", kaže. "Moje kćeri znaju da je njihov otac borac, koji nikada ne napušta ljude, a još manje svoju porodicu. Rizik je ogroman, ali šta više mogu izgubiti sada?"

On želi da svijet shvati jednu stvar o današnjem Haitiju - da bande imaju razriješene ruke.

"Kriminalci su uzeli zemlju za taoca", kaže on. "Oni stvaraju vlastite zakone. Oni ubijaju. Oni siluju. Oni uništavaju. Volio bih da su moje kćeri posljednje žrtva, posljednje ubijene mlade žene." On govori s dostojanstvom i uvjerenjem, ali zna da mu se želja možda neće ispuniti.

Na Haitiju funkcioniraju bande, a ne država. Premijer Ariel Henry ne može ni doći do vlastitog ureda jer naoružane skupine kontroliraju područje. BBC je uputio nekoliko zahtjeva za intervju s njim, ali su bili odbijeni.

Vlada Haitija - ovakva kakva jest - uputila je "poziv u pomoć" međunarodnim snagama da pomognu uspostaviti red. U Ujedinjenim narodima se govori o potrebi za oružanim snagama izvan UN-a, ali čini se da se niko ne žuri voditi ih, pa čak ni sudjelovati. Strane intervencije ovdje su na lošem glasu i imaju lošu istoriju. Posljednja misija UN-a zapamćena je po optužbama za seksualno zlostavljanje, te po donošenju kolere na Haiti, preko mirovnih snaga UN-a iz Nepala. Epidemija je ubila oko 10.000 ljudi.

Ovdje postoje mješoviti stavovi o ideji stranih čizama na zemlji. Postoji potpora od nekih u biznisu - koji su koristili naoružane skupine, ali sada žele da one zavladaju - i od onih koji su zarobljeni u područjima pod kontrolom bandi. Postoji protivljenje čelnika civilnog društva koji kažu da Haiti to mora riješiti sam. Dok međunarodna zajednica raspravlja i osuđuje, banda se kao i obično upušta u nove masakre.

Lokalni izvori kažu da naoružane skupine brutalno šire svoj teritorij jer izbori kasne. Kada političari dođu tražiti glasove - u zonama koje drže bande - moraju prvo isplatiti naoružanim napadačima. Najnoviji zločin dogodio se na sjevernom ulazu u Port-au-Prince 30. novembra. Prema izvještajima lokalnih medija, neki u tom području primijetili su naoružane muškarce - iz bande u nastajanju - kako se pokušavaju učvrstiti, te su obavijestili policiju.

Naoružani napadači uzvratili su noću, ubivši najmanje 11 ljudi. Neka od tijela su zapaljena.

Granice se ovdje ponovno iscrtavaju krvlju. Oni koji žive u gradu moraju ažurirati svoju mentalnu mapu jer čini se da još jedno područje prelazi iz zelene u crvenu.

federalna.ba/BBC