Poginuli su na mostu u Ukrajini. Ovo je njihova priča.

Upoznali su se u srednjoj školi, ali su postali par nekoliko godina kasnije, nakon ponovnog susreta na plesnom podiju u ukrajinskom noćnom klubu. Vjenčali su se 2001. godine, živjeli su u naselju izvan Kijeva, u stanu sa svoje dvoje djece i psima, Benzom i Cakeom. Ona je bila računovođa, a on programer.

Serhiy i Tetiana Perebyinis posjedovali su kombi Chevrolet. Dijelili su seoski dom s prijateljima, a gospođa Perebyinis bila je posvećena vrtlarka i strastvena skijašica. Upravo se vratila sa skijanja u Gruziji. A onda, krajem prošlog mjeseca, Rusija je napala Ukrajinu, a borbe su se brzo preselile prema Kijevu. Nije prošlo dugo prije nego što su topničke granate padale u njihovo susjedstvo. Jedne noći, granata je pogodila njihovu zgradu, potaknuvši gospođu Perebyinis i djecu da se presele u podrum. Konačno, dok je njezin suprug bio u istočnoj Ukrajini, brinući se za svoju bolesnu majku, gospođa Perebyinis odlučila je da je vrijeme da uzme svoju djecu i pobjegne.

Nisu uspjeli. Gospođa Perebyinis, (43) i njeno dvoje djece, Mykyta, 18, i Alisa, 9, zajedno s crkvenim dobrovoljcem koji im je pomagao, Anatolyjem Berezhnyi, (26), ubijeni su u nedjelju dok su trčali preko betonskih ostataka oštećenog mosta u svom gradu Irpinu, pokušavajući se evakuirati u Kijev.

Njihova prtljaga - plavi kovčeg sa točkovima, sivi kovčeg i nekoliko ruksaka - bila je razbacana u blizini njihovih tijela, zajedno sa zelenom torbicom za malog psa koji je lajao. Bili su četiri osobe među mnogima koji su pokušali preći taj most prošlog vikenda, ali je njihova smrt odjeknula daleko izvan njihovog ukrajinskog predgrađa. Fotografija porodice i gospodina Berezhnyija koji leži krvav i nepomičan, koju je snimila fotografkinja New York Timesa, Lynsey Addario, prikazuje neselektivni pokolj od strane napadačke ruske vojske koja sve više cilja gusto naseljena civilna područja.

Živote porodice i njihove posljednje sate u intervjuu su opisali gospodin Perebyinis i kuma Polina Nedava. G. Perebyinis, također 43-godišnjak, rekao je da je saznao za smrt svoje porodice na Twitteru, iz objava Ukrajinaca.

Plačući dok prvi put javno o tome govori, gospodin Perebyinis je rekao da je svojoj supruzi noć prije nego što je umrla rekao da mu je žao što nije s njom.

Rekao sam joj: 'Oprosti mi što te nisam mogao braniti', rekao je. “Pokušao sam se brinuti za jednu osobu, a to je značilo da tebe ne mogu zaštititi.”

„Ona je rekla 'Ne brini se. Pobjeći ću'“.

Nakon što to nije učinila, rekao je kako smatra da je važno da se njihova smrt zabilježi na fotografijama i videu. “Cijeli svijet bi trebao znati što se ovdje događa”, rekao je.

Upravo iz tog razloga uredništvo The New York Timesa se odlučilo da na naslovnicu svog izdanja stavi necenzurisanu fotografiju porodice Perebyinis.

UPOZORAVAMO DA JE FOTOGRAFIJA UZNEMIRUJUĆEG SADRŽAJA

Porodica Perebyinis već je jednom bila raseljena zbog rata, 2014., kada su živjeli u Donjecku na istoku, a Rusija je potaknula separatističku pobunu. Preselili su se u Kijev kako bi pobjegli od borbi i počeli obnavljati svoje živote. Kada su ruski tenkovi prošli mjesec ušli u Ukrajinu, jedva su mogli povjerovati da se to opet događa, rekao je gospodin Perebyinis.

Poslodavac gospođe Perebyinis, SE Ranking, softverska tvrtka s uredima u Kaliforniji i Londonu, potaknuo je zaposlenike da odmah napuste Ukrajinu nakon početka borbi. Čak je za njih iznajmio sobe u Poljskoj, rekao je gospodin Perebyinis. No, njegova supruga je odgodila odlazak zbog neizvjesnosti kako evakuirati majku koja ima Alzheimerovu bolest.

Kolegica na poslu, Anastasia Avetysian, rekla je da je SE Ranking osigurao hitna sredstva za zaposlenike za evakuaciju i da je gospođa Perebyinis, kao glavni računovođa u Ukrajini, bila zauzeta isplatama i obračunima  u svojim posljednjim danima.

"Svi smo bili u kontaktu s njom", rekla je gospođa Avetysian u telefonskom intervjuu. “Čak i kada se skrivala u podrumu, bila je optimistična i šalila se u našem grupnom razgovoru da će tvrtka sada morati poduzeti specijalnu operaciju kako bi ih izvukla, poput ‘Spašavanja vojnika Ryana’.”

Ali iza šala je bilo razdoblje čekanja i intenzivne brige, rekao je gospodin Perebyinis. Njegov sin, Mykyta, počeo je spavati danju i ostajati budan cijelu noć, bdijući nad majkom i sestrom. Kad su se začuli zvuci borbe, probudio ih je i svo trojea bi krenuli u hodnik, dalje od prozora. "Moj sin je bio pod velikim stresom", rekao je Perebyinis.

Prošle subote, nakon dva dana u podrumu, pokušali su prvi put evakuirati se. Ali dok su pakirali svoj minivan, vani je na ulici prošao tenk. Odlučili su pričekati.

Sljedećeg su dana ustali i krenuli oko 7 sati ujutro. Tetiana Perebyinis je sa svojim mužem do najsitnijih detalja razgovarala o planu. Ona i njeno dvoje djece te njena majka i otac, koji su živjeli u blizini, pridružili bi se crkvenoj skupini i pokušali evakuirati prema Kijevu, a zatim bi odande otišli negdje na sigurno.

U Irpinu su vozili koliko su mogli, ali su ubrzo bili prisiljena napustiti kombi. Krenuli su pješice prema oštećenom mostu preko rijeke Irpin.

Kako bi pobjegli, bili su prisiljeni preći stotinjak metara otvorene ulice s jedne strane mosta. Dok su ruske snage pucale na to područje, mnogi su pokušali potražiti zaklon iza zida od cigle.

Gospodin Berezhnyis, crkveni volonter, koji je ranije evakuirao svoju porodicu, ali se vratio pomoći drugima, bio je s gospođom Perebyinis i njenom djecom kada su počeli juriti prema drugoj strani.

U Irpinu su vozili koliko su mogli, ali je tada gospođa Perebyinis bila prisiljena napustiti kombi. Krenuli su pješice prema oštećenom mostu preko rijeke Irpin.

Kako bi pobjegli, bili su prisiljeni preći stotinjak metara otvorene ulice s jedne strane mosta. Dok su ruske snage pucale na to područje, mnogi su pokušali potražiti zaklon iza zida od cigle.

Gospodin Berezhnyis, crkveni volonter, koji je ranije evakuirao svoju porodicu, ali se vratio pomoći drugima, bio je s gospođom Perebyinis i njezinom djecom kada su počeli juriti prema drugoj strani.

Perebyinis je tokom noći pokušavao pratiti lokaciju svoje supruge pomoću aplikacije za lociranje na njihovim telefonima. Ali nije moga vidjeti ništa, kako je porodica bila u podrumu, na mobitelu nije bilo signala.

Oko zore je, kako je rekao, vidio jedan ping, koji je ukazivao da je porodica u kući. Ali ništa nije pokazivalo da se kreću. Sljedeći ping lokacije na telefonu gospodina Perebyinisa stigao je oko 10 u nedjelju ujutro. Bilo je to u Kliničkoj bolnici br. 7 u Kijevu. Nešto je pošlo po zlu.

Nazvao je broj svoje žene. Zvonilo je, ali niko se nije javio. Zvao je telefonske brojeve svoje djece, ali rezultat je bio isti.

Pola sata kasnije, vidio je objavu na Twitteru u kojoj se navodi da je jedna porodica ubijena u minobacačkom napadu na putu za evakuaciju iz Irpina. Nedugo kasnije pojavila se još jedna objava na Twitteru, sa slikom. “Prepoznao sam prtljagu i tako sam znao”, rekao je.

Kada je minobacačka granata pala, porodica i gospodin Berezhnyi bili su oko 12 metara udaljeni od kratera koji je ostavio minobacač. Nisu imali šanse. Eksplozija je raspršila stotine nazubljenih, metalnih krhotina. Njihova tijela pala su na blatnjavu ulicu pored spomenika poginulim u Drugom svjetskom ratu iz Irpina. Na ploča piše: “Vječna uspomena palim za domovinu u Velikom domovinskom ratu”.

Roditelji gospođe Perebyinis bili su iza majke i djece i ostali su neozlijeđeni. Oni sada borave kod gospođe Nedave, kume. Sljedećeg dana nad Kijevom je zapuhala snježna oluja. Koferi, od kojih je jedan bio otvoren eksplozijom ili su ga kasnije otvorili prolaznici, ležali su prekriveni snijegom na ulici pored krvavih mrlja. U koferu je bila samo odjeća: ružičastu dječju majica bez rukava, trenerke, žute i plave dječje čarape, očito Alisine.

Kada su ga zamolili da opiše svoju ženu, gospodin Perebyinis se spustio u stolicu. Gospođa Nedava je rekla da je "vedrog" duha, često se šalila,a svojim bi šarmom osvijetlila sobu.

Tokom njihovog dugog braka, gospodin Perebyinis je dodao: "Preuredili smo tri stana i nikada se nismo posvađali."

Gospodin Berezhnyi je preselio svoju suprugu u zapadnu Ukrajinu, ali se vratio u Irpin kako bi pomogao u evakuaciji koju je organizirala njegova, Irpinska biblijska crkva, rekao je pastor Mykola Romaniuk u telefonskom intervjuu.

Kad je počeo minobacački napad, a granate su prvo pale nekoliko stotina metara dalje, g. Romaniuk je rekao da su drugi crkveni dobrovoljci vidjeli kako gospodin Berezhnyi trči u pomoć gospođi Perebyinis. “Uzeo je njezin kofer i počeli su bježati”, rekao je.

Gospodin Berezhnyi, rekao je pastor Romaniuk, bio je tih i velikodušan. “Bio je prijatelj koji je spreman pomoći bez ijedne riječi”, rekao je. “Ne znam kako Bog može oprostiti takve zločine.”

Sredinom februara, prije početka rata, gospodin Perebyinis otputovao je u svoj rodni grad, Donjeck, u istočnoj Ukrajini koju drže pobunjenici, kako bi se brinuo za svoju majku, koja je bila bolesna od Covid-19. Nakon početka neprijateljstava, prelaz se zatvorio, a gospodin Perebyinis ostao je zarobljen na istoku.

Kako bi se vratio u Kijev iz istočne Ukrajine pod kontrolom separatista nakon smrti svoje porodice, gospodin Perebyinis je otputovao u Rusiju i odletio u grad Kalinjingrad, kako bi prešao kopnenu granicu s Poljskom. Na rusko-poljskoj granici, rekao je, da su ga ruski stražari ispitivali, uzeli mu otiske prstiju i činilo se da su ga spremni uhapsiti iz nejasnih razloga, iako mu je na kraju dopušteno da putuje dalje.

Rekao je da im je poručio: “Cijela moja porodica je poginula u onome što vi zovete specijalnom operacijom, a mi ratom. Sa mnom možeš raditi što želiš. Nemam više što izgubiti.''

federalna.ba/The New York Times