Pearl Buck: Prva Amerikanka, dobitnica Nobelove nagrade za književnost

Na današnji dan, 26. juna 1892, u Hillsborou-Zapadna Virginia (SAD) , rođena je spisateljica Pearl Sydenstricker Buck. Riječ je o prvoj Amerikanki  koja je nagrađena Nobelovom nagradom za književnost.

Veći dio svog života provela je u Kini i Japanu jer su joj roditelji bili prezbiterijanski misionari. Prvo je naučila kineski jezik a tek kasnije maternji engleski. Poznata je pod kineskim imenom Sai Zhenzu.

Godine 1911. Pearl se upisuje  College Randolph-Macon Woman u Lynchburg, na kojem diplomira 1914. godine. Iako nije namjeravala da se vrati u Kinu, a pogotovo da bude misionar, ubrzo postaje član prezbiterijanskog odbora kada joj otac piše da joj je majka teško bolesna. Od 1914. do 1932. godine djeluje kao prezbiterijanski misionar.

Kasnije se udala za ekonomista Johna L. Bucka. Od 1926–30. predavala je engleski jezik i književnost na Univerzitetu u Nankingu, gdje su ona i suprug radili kao učitelji. Nakon mnogobrojnih gubitaka tokom tzv. Nanking incidenta vratila se 1935. u SAD gdje se i iste godine rastala. 

Ostatak života trajno je provela  u SAD-u, baveći se spisateljskim i humanitarnim radom te aktivizmom za rodnu i rasnu ravnopravnost osoba azijskoga porijekla.

Njeno dvojezično odrastanje , mladost i spisateljska zrelost neraskidivo je povezano ljubavlju za dvije zemlje i dvije kulture. Tako je u 40-desetak svojih romana uglavnom tematizirala  jaz između  istočne i zapadne civilizacije, uglavnom iz perspektive kineskih likova, o čijem teškom životu piše jednostavnim stilom i sa suosjećanjem.

Pearl Buck je svjetsku slavu postigla  romanom Dobra zemlja (The Good Earth, 1931), koji s »nastavcima« Sinovi (Sons, 1932) i Razoreni dom (A House Divided, 1935) tvori trilogiju o kineskoj obitelji seljaka na prelazu između staroga i novoga društveno-političkog poretka.

O životu u Kini, osim u mnogobrojnim esejima, naročito  uspješno pisala je  u romanima Mati (The Mother, 1934), o tragičnom životu kineske seljanke, Zmajevo sjeme (Dragon Seed, 1942), Paviljon žena (Pavillion of Women, 1946), Peonija (Peony, 1948), o tamošnjoj židovskoj zajednici i Carica (Imperial Woman, 1956), o posljednjoj kineskoj carici.

Uz romane o američkim obiteljima, štampane  pod pseudonimom John Sedges (npr. Duga ljubav – The Long Love, 1949), objavila je i zapažene biografije svojih roditelja (Egzil: portret američke majke – The Exile: Portrait of an American Mother i Ratoborni anđeo: portret jedne duše – Fighting Angel: Portrait of a Soul, obje 1936), te vlastitu autobiografiju Mojih nekoliko svjetova (My several Worlds, 1954). 

U tumačenju djela Pearl Buck  posebno se treba zadržati na romanu  Dobra zemlja, koji je bio najbolje prodavana knjiga u SAD-u 1931. i 1932., kada književnica dobija i Pulitzerovu nagradu. Nobelova nagrada za književnost dodijeljena joj je 1938. godine, za opće djelo.

Nakon definitivnog povratka u SAD (1935.) , paralelno sa spisateljskom karijerom, postala je poznata zagovornica prava žena i manjinskih grupa. Pisala je naširoko o azijskim kulturama.

Pearl Sydenstricker Buck je umrla je 6. marta  1973. od posljedica raka pluća u Vermontu.

Četiri desetljeća od njene smrti na neki način su zatamnila profil ove književnice , ali otkriće i objavljivanje posljednje knjige, “The Eternal Wonder,” privuklo je novu pozornost na njen lik i djelo.

Nacrt rukopisa otkriven je 2012. u napuštenom skladištu u Teksasu. Njen sin i književni izvršitelj, Edgar Walsh , uredio je knjigu za online i meko izdanje. Buck u ovoj knjizi opisuje formativne godine genija koji traži smisao i ljubav, u društvu kinesko-amerikanke koju upoznaje u Parizu.

Tako Pearl Buck stvara lik mladića koji bi mogao biti ona, koji od samog početka zna da je poseban. U toj knjizi daje svojevrsnu "izjavu" o svom vlastitom životnom putovanju i filozofiji.

O svojoj majci, njen sin je zapisao - " Moja je majka umrla 1973. u dobi od 80 godina, pa je ovu knjigu napisala u vrijeme kada je bila bolesna i pod velikim stresom. Morali smo obaviti znatan posao uređivanja jer je rukopis bio u obliku prvog nacrta , a vremenske odrednice nisu bile uključene. I inače, za njenog života, mi smo u kući imali malu "tvornicu"  za proizvodnju knjiga. Sjedila je u jednom uredu i pisala, a otac je  sjedio je u susjednom uredu i uređivao, objavljivao te  prodavao njezine knjige. 

Književna zaostavština moje majke bila je raznolika a literatura koja je proizašla iz njenog  pera o politici, o građanskim pravima za našu afroameričku zajednicu, za zaštitu mentalno hendikepiranih, njezin rad za posvojenu djecu,... sve je to  nasljeđe koje je i književno i društveno, i kao takvo  zaista izvanredno.

Sjećam se jednog razgovora koji sam vodio s njom. Rekla je: “Imam problem - bila sam previše uspješna, prebrzo. Previše me je lako pročitati i akademici me ne vole zbog toga. A kritičari me nisu voljeli jer zarađujem previše.” Zatim je rekla: “Poznajem svoju publiku. Znam pisati za ljude koji vole čitati.” Rekla je: "Ako bih htjela, mogla bih napisati vrlo opskuran, težak roman, ali ne želim to učiniti" -rekao je Edgar Walsh.

Na pitanje Reutersovog novinara Randalla Mikkelsena-kako bi Pearl Buck pisala o Kini danas?, njen sin odgovara- "Mislim da bi se usredotočila na određene vječne istine o kineskom društvu, kineskoj kulturi. Ne bi pokušavala predvidjeti političku klimu. “Dobra Zemlja” natjerala je mnoge zapadnjake da prepoznaju da su Kinezi, ako i nisu baš poput nas, dio čovječanstva. Sada je u Kini vrlo ozbiljno proučavaju kao graditeljicu mostova između Kine i Zapada. Bila je anatema Mao Zedonga i njegove žene, ali to se promijenilo. "

Zapravao je lako proniknuti u suštinu  književne i ljudske zaostavštine Paerl Buck.

Približila je ostatku svijeta Kinu, zemlju koja je nekada bila toliko udaljena zapadnoj mašti. Ona je to uradila tako lako, znalački i neposredno. Zato ,ovu popularnu prevoditeljicu kineske tradicije i kulture, izuzetnog spisateljskog šarma i erudicije, i danas rado čitaju sve generacije publike.  

federalna.ba