Pastor koji je preživio 17 godina u zaboravljenoj vojsci džungle

Pastor Y Hin Nie, 75, propovijeda evanđelje iz udobnosti svoje crkve u američkoj državi Sjeverna Karolina. Kao mladić, on je skoro dvije decenije preživio u džungli, držeći propovijedi svojim drugovima koji su se borili protiv vijetnamskih trupa dugo nakon završetka rata - njegov AK-47 nikad nije bio daleko od njega.

U bijegu i odsječeni od svijeta, Hin Nie i njegova jedinica pobunjenika tražili su hranu i kožu tigrova kako bi platili Crvenim Kmerima. Njegova "zaboravljena vojska" nije se odrekla oružja sve do 1992. godine, nakon što je Hin Nie pregovarao o njihovoj slobodi.

Prvi put kada je Y Hin Nie umalo umro bilo je u noći 30. januara 1968. godine, kada je Vijetkong, boreći se za komunistički sjever u Vijetnamu, pokrenuo masivan napad, ispalivši salve raketa na područja koja su držali SAD, sve pod krinkom Teta ili novogodišnje proslave.

Hin Nie, koji je odrastao u Vijetnamu, živio je s američkim kršćanskim misionarima u Buon Ma Thuotu, najvećem gradu u vijetnamskom centralnom visoravni. Njegova rođena majka i otac ostavili su ga sa misionarima kada je imao osam godina jer su bili siromašni i željeli da ima bolji život, kaže.

Njegova usvojena "kuma", Carolyn Griswold, spavala je kada su rakete pogodile. Prema odvojenim izvještajima misionara tvrdi se da su komunističke trupe također detonirale eksploziv u kući.

Carolinin otac Leon je poginuo na licu mjesta. Hin Nie - koji je slučajno boravio kod prijatelja te noći - odjurio je kući i pomogao da se Carolyn iskopa iz ruševina. Umrla je ubrzo nakon toga. „Moja kuma je umrla u patnji“, kaže on. "Bog mi je spasio život."

Mnogi drugi misionari su ubijeni i zarobljeni dok se Hin Nie skrivao u bunkeru. Uprkos gubicima, oporavio se i nastavio, ubacio se u biblijsku školu i radio u crkvi. Nije se pridružio vojsci sve do odlučujuće bitke u martu 1975. godine, kada su trupe Juga uz podršku SAD bile uništene i prisiljene da se povuku iz Buon Ma Thuota.

Dok su bombe padale, Hin Nie i 32 učenika biblijske škole pobjegli su hodajući kilometrima. Tada su Hinu Nieu pristupili borci Ujedinjenog fronta za oslobođenje potlačenih rasa (Fulro), naoružanog pobunjeničkog pokreta koji je zagovarao autonomiju etničkih manjina zvanih Montagnards. Ovi planinski ljudi dugo su se suočavali s progonom u Vijetnamu zbog između ostalog njihove kršćanske vjere.

Nadali su se da bi bliske veze Hin Niea s američkim misionarima i njegov govorni engleski mogli pomoći da se ponovo povežu s američkim trupama, koje su regrutirale desetine hiljada gorštaka kao borce na prvoj liniji prije nego što su se povukle iz rata 1973.

Hin Nie je rekao da ga je privlačila pomisao da se pridruži borcima, koji su bili pobožni kršćani poput njega. "Nisam imao izbora, dirnulo me je u srce." Sa njima je 10. marta 1975. pobjegao u džunglu. Prve četiri godine ostali su u Vijetnamu, stalno u bijegu, skrivajući se od vojske.

"Pucaj i bježi, pucaj i bježi. Nismo imali jako oružje", kaže Hin Nie, dodajući da on sam nije bio uključen u direktnu borbu, već je nosio AK-47 za samoodbranu i lov.

Do 1979. godine, vijetnamske trupe su širile svoje operacije u potrazi za Fulrom, pa je grupa pobjegla u Kambodžu, na zapad Vijetnama.

"Nismo mogli da ostanemo, pa smo prešli granicu - bilo je preopasno", kaže on.

Ali napuštanje Vijetnama donijelo je nove opasnosti. Gerilci Pol Potovih genocidnih Crvenih Kmera kontrolirali su džepove na istočnoj granici Kambodže. Ostaci režima - koji je odgovoran za oko 1,7 miliona mrtvih tokom četiri godine terora u Kambodži - pobjegli su tamo nakon što su ih zbacile snage koje podržava Vijetnam.

Fulru je bila potrebna dozvola Crvenih Kmera da ostane pa se Hin Nie susreo sa njihovim lokalnim komandantima u džunglama provincije Mondulkiri. "Rekao sam, 'Imamo istog neprijatelja' - to je bilo jedino oko čega smo se složili. Ako komunisti dođu iz Vijetnama na ovu stranu, onda bismo im mogli reći", kaže on. Crveni Kmeri su dozvolili Hinu Nieu i njegovom bataljonu da ostanu. Ali oni su tražili mjesečne "poreze" putem velikih količina tigrove i pitonove kože i jelenjih rogova.

Hin Nie kaže da je njegova jedinica hvatala tigrove u zamke. Dok je strah od tigrova bio stvaran – u kampu su usmrtili troje ljudi – strah od Crvenih Kmera bio je još veći. “Bili su jako ljuti, sve bi prebrojali”, prisjeća se. "Mnogo puta su nam prijetili: 'Ako ne platiš porez moraš se vratiti'." Fulro je i dalje vršio patrole i bilo je povremenih sukoba sa vijetnamskim snagama dok se jedinica kretala s jedne čistine džungle na drugu, nikad se ne bi skrasili na duže od mjesec dana. Hin Nie se prisjeća "divljeg života" - borci iz Fulra lutali su poput životinja, jedući sve na što bi naišli, uključujući i lišće sa drveća, kaže on.

"Hodali smo i hodali i hodali... pucali bismo u slonove, sve što smo mogli vidjeti." Otprilike u to vrijeme oženio se svojom suprugom H Biuh, koja je bila dio grupe. U džungli su dobili troje djece, ali je jedno umrlo.

Religija je u kampu bila konstanta.

Prvo što bi Hin Nie uradio kada bi stigli na novo mjesto bilo je postavljanje krsta. Zatim bi držao propovijedi za vojnike, žene i djecu. Božić nikada nije propušten. Jedno slavlje se pak izdvaja. Jedne noći u 1982. pjevali su pjesme koje su neki lokalni Crveni Kmeri čuli iz daljine. Šačica njih je prišla.

„Jedan general je pitao da li mogu da nam se pridruže jer su pjesme bile veoma lijepe i ostali su sa nama u kampu“, prisjeća se Hin Nie. "Pjevali smo, a ja sam propovijedao na dva jezika - kmerskom i bunongu."

Vijetnamski komunisti su također čuli pjevanje i prišli, kaže, ali su ih Fulro i Crveni Kmeri otjerali.

Pored toga što je bio pastor Fulroa, Hin Nie je bio i njegov glavni oficir za vezu. To je značilo bavljenje lokalnim Crvenim Kmerima, ali i uključivanje kratkovalnog radija svakog jutra, uključujući BBC, Glas Amerike i Vijetnamski radio, kako bi pokušali pratiti šta se događa u svijetu koji ih je zaboravio - i koji, se s završetkom Hladnog rata, promijenio do neprepoznatljivosti. Do 1991. godine, kambodžanske snage pod tadašnjim premijerom Hunom Senom - koji je tek ranije ovog mjeseca predao uzde svom sinu, nakon 38 godina na vlasti - postale su nova prijetnja za pregovore Hin Niea.

Ali osim nekoliko lokalnih Crvenih Kmera i kambodžanskih vojnika, rijetko ko je bio svjestan da su Fulro borci još uvijek u džungli. Njihovi bivši drugovi nisu imali pojma da li su još živi, a još manje gdje su - a nije ni međunarodna zajednica.

Stoga je bilo veliko iznenađenje kada je 1992. Hin Nie započeo pregovore sa zvaničnicima UN-a. Oni su stigli da nakon genocida upravljaju kambodžanskim nacionalnim izborima kao dio mirovne misije.

Hin Nie kaže da je sreo lokalnog zvaničnika UN-a i na komadu papira na francuskom napisao: "Mi smo Fulro - čekamo slobodu i čekamo vašu pomoć." Dva mjeseca kasnije, grupa zvaničnika UN-a došla je da se sastane sa Hinom Nieom. "Stalno su me ispitivali, sedam dana da bi se uvjerili zašto živim u džungli", kaže on. Htjeli su znati da li je pripadnik Crvenih Kmera. Rekao im je da nije.

Uslijedio je još jedan sastanak sa UN-om, gdje je Hin Nie zatražio više oružja "za borbu protiv komunista", ali mu je rečeno da to nije moguće.

"Imate samo 400 boraca - u Vijetnamu ima milione vojnika. Ne želimo da umrete", bio je odgovor, prisjeća se on. Zatim je u augustu 1992. američki novinar Nate Thayer posjetio kamp i priča o posljednjim borcima Fulroa postala je poznata širom svijeta.

Thayer je u Phnom Penh Postu izvijestio da grupa još uvijek čeka upute od svog, njima nepoznatog vođe kojeg su Crveni Kmeri, pogubili 17 godina ranije. "Molim vas, možete li nam pomoći da pronađemo našeg predsjednika, Y Bham Enuola?" upitao je vrhovni komandant Fulroa, Y Peng Ayun. "Čekamo kontakt i naredbe našeg predsjednika od 1975. godine. Znate li gdje je on?"

Neki iz grupe su plakali kada im je rečeno da je umro. Vijest o smrti predsjednika Fulroa nikada nije stigla do Hin Niea na njegovom kratkotalasnom radiju.

On i njegovi drugovi su čuli da je rat gotov, ali je još uvijek postojala nerealna nada da bi SAD mogle ponovo stupiti u kontakt i pružiti podršku. Iako su bili zarobljeni na granici, borci Fulra nisu željeli odustati od borbe za svoju domovinu i postati izbjeglice.

Hin Nie je upitan šta osjeća prema SAD-u. "Nisam ljut, ali jesam jako tužan što su nas Amerikanci zaboravili. Amerikanci su kao naš stariji brat, tako da je jako tužno kada te tvoj brat zaboravi", rekao je Thayeru.

Saznavši da njihovog vođe nema, borci Fulra pristali su da odlože oružje i zatražili  azil u SAD. Grupa je zaobišla normalne kanale za izbjeglice i u roku od nekoliko mjeseci bila u avionima. Thayer, kojem su veterani Fulra zahvalni jer je ispričao svoju priču svijetu, bio je uz njih na svakom koraku (umro je u januaru - Hin Nie je predsjedavao memorijalom, uz prisustvo veterana). Slijetanjem u SAD u novembru 1992. godine, Hin Nie je dočekan transparentom koji je pozdravio "zaboravljenu vojsku". On i H Biuh su se sa svojom preživjelom djecom preselili u Greensboro, koja i danas žive tamo.

Ubrzo je Hin Nie počeo govoriti protiv progona svog naroda, svjedočeći u američkom Kongresu. Zbog svog propovijedanja, on je i danas meta u vijetnamskim državnim medijima.

Vijetnamska vlada tvrdi da Fulro još uvijek postoji i optužuje bivše članove u egzilu kao što je Hin Nie da pokušavaju pokrenuti pobunu u Vijetnamu. Novinska agencija VOV je 2021. godine rekla da on stoji iza "reakcionarne organizacije prerušene u vjersku sektu sa sjedištem u Centralnoj visoravni, koja je imala za cilj da podstakne lokalno stanovništvo da sabotira ujedinjenu vijetnamsku državu".

Hin Nie kaže da je to glupost. Pod komunističkom vladavinom, Montagnardi se i dalje suočavaju sa široko rasprostranjenim zastrašivanjem, proizvoljnim zatvaranjem i maltretiranjem u Vijetnamu.

Vijetnamska vlada nije odgovorila na zahtjev za komentar.

U Hin Nie-ovoj Ujedinjenoj montanjarskoj kršćanskoj crkvi u Greensborou ima stotine članova skupštine. On im propovijeda na engleskom, vijetnamskom i radetu, a ponekad pjeva pesme na drugim jezicima Centralnog gorja.

"Još uvijek provode propagandu protiv mene, ali Fulro je umro. Svi su umrli", kaže on. "Vijetnamci pokušavaju da utišaju ljude u Vijetnamu - ali ja sam ovdje."

federalna.ba/BBC