Oštre osude zbog ljotićevih stihova na akademiji povodom Dana pobjede nad fašizmom u Beogradu

Nedavna akademija povodom Dana pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu u Narodnom pozorištu u Beogradu, kada je tom svečanom prilikom recitovana pjesma fašističke organizacije Zbor čiji je vođa bio Dimitrije Ljotić, i koja je cijeli Drugi svjetski rat bila u kolaboraciji sa njemačkim fašističkim okupatorom te odgovorna za brutalne masakre diljem Srbije, izazvala je seriju oštrih osuda kod našeg istočnog susjeda, ali i u regionu. Dotičnom događaju sa revizionističkim štihom u programu, treba li reći, prisustvovali su predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik. Analiza našeg Dejana Kožula.

Antifašizam, kakvog smo poznavali od Drugog svjetskog rata do danas, u Srbiji gotovo da je zamro. Već godinama je na djelu revizionizam, rehabilituju se pripadnici četničkog pokreta, a nekad saradnici okupatora danas su časne patriote koji su samo željeli da spase svoj narod, što se posebno odnosi na Milana Nedića i Dimitrija Ljotića čiji stihovi su čak korišteni za ovogodišnju proslavu Dana pobjede nad fašizmom. Srbija, zemlja paradoksa.

„Na samoj komemoraciji vi ste imali ljotićevske stihove koje su pjevali ljudi koji su vodili ljude u logor u Staro Sajmište, ili ljudi koji su vodili civile na strijeljanje u Šumaricama. Onda ide Krvava bajka, Desanke Maksimović koja govori o strijeljanju u Šumaricama a onda opet idu ljotićevski stihovi. Veći cinizam i otvorena emanacija zla teško da je zamisliva. To je prosto sramota za čitavo društvo i to je pljuvanje po svim žrtvama fašizma ako ćemo pošteno da govorimo i ruganje ljudima koji su nevino nastradali od najvećeg zla u 20. Vijeku", navodi novinar Tomislav Marković.

„Na žalost, tu nema mnogo iznenađenja. Vidi se i po reakcijama u javnosti da ljudi nešto nisu mnogo iznenađeni niti skandalizovani. Oglasio se mali broj ljudi kojima je to smetalo, a još manji broj ljudi o programu i svemu što se desilo. Ta revizija teče dugo, decenijama. Dobila je i neke sudske epiloge i meni se čini da se sad pomjera ka dubini – od ravnogorskog pokreta ka Ljotićevom zboru, što je vrlo dramatično i to je ova posljednja proslava Dana pobjede nad fašizmom pokazala. Činjenica da glavni akteri i organizatori, vlada, njene komisije, urednici programa, osim onog nesretnika koji je potpisan kao autor programa nisu se izvinili niti su našli za shodno da objasne kakva je to njihova predstava o Danu pobjede pokazuje gdje se nalazimo danas u tom dugom procesu pomjeranja društva u desno i revizije prošlosti", ističe pisac Saša Ilić.

I tu nije bio kraj. Jedan od trojice odgovornih za program, Dejan Ristić, je svega nekoliko dana nakon ove proslave postavljen na mjesto direktora Muzeja žrtava genocida. Da pojasnimo. Čovjek koji nije imao nikakvih problema da se recituju stihovi Ljotića, koji je zajedno sa Nedićem odgovoran za smaknuće beogradskih Jevreja, a zatim i Roma i Srba, antifašista, koji su smještani bili prvo u logor na Starom Sajmištu, a potom ubijani na različite načine, danas vodi Muzej koji treba da komemoriše te žrtve.

„Što je najstrašnije od svega toga se i ne pravi veliki skandal. Reagovalo je gomila istoričara ali nije napravljen skandal razmjera kakvih je trebalo da bude. Tu je najradikalniji potez napravila istoričarka koja je istupila iz UO Muzeja žrtava genocida pošto je Ristić imenovan. Tako da mislim da takvi postupci mogu da malo ovo društvo mrdnu na neku normalniju stranu", dodaje Marković.

„Dva su razloga. Uvidom u statut Muzeja sam shvatila da je vlada činom imenovanja Ristića na mesto VD direktora zaobišla UO u procesu izbora direktora i samo imenovanje Ristića, svega nekoliko dana, nakon sramne priredbe upriličene u NP u Beogradu, povodom obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom. Čitava javnost je mogla da prisustvuje toj priredbi i tom prilikom svi smo svjedočili tome da su se na sceni pored stihova D. Maksimović, Branka Miljkovića recitovali i stihovi nepoznatih ljotičevskih pesama a koje je onda Dejan Ristić pripisao pesniku Momčilu Nastasijeviću čime je svoju poziciju dodatno relativizovao", rekla je istoričarka 
Sanja Petrović – Todosijević.

„Dejan Ristić je izgovorio da to nema veze sa zborom, nakon toga više nije izašao u javnost. Podrazumijeva se da je to što je izgovorio kraj. To je rekao za TV, masa ljudi je to čula i on je nakon toga dobio namještenje direktora Muzeja genocida, to je jedno mjesto koje služi za statističku propagandu u postkonflitknom periodu. Brojevi stradalih su vrlo važni za režime u regionu, naročito za sve vlasti u Srbiji. Oni računaju na njegovu operativnost, štelovanje. On je na pravom mjestu za režim. Postoji duboka sinergija između Vučićeve politike i uspona jednog kvaziistoričara kao što je Dejan Ristić", dodaje Ilić.

S vremena na vrijeme ovakve stvari isplivavaju na površinu, ali problem je puno dublji i veliko je pitanje šta je sljedeći korak i kako će se ovo novo uspostavljanje dogme odraziti na slobode za koje su se antifašisti borili.

„Ispod te površine dešavaju se mnogo gore stvari. Čak i kada govorimo o Ljotiću, srpskom dobrovoljačkom korpusu, koji je bio rame uz rame sa okupatorima na svim ratištima njemačke okupacione zone, gdje su ubijani Srbi, Romi, Jevreji, komunisti, antifašisti...mi zapravo ne govorimo ni samo Ljotiću ni samo o SDK jer je politika za koje se zalagao Ljotić i prije početka Drugog svjetskog rata nailazila na značajnu podršku u određenom dijelu političke elite, intelektualne elite", pojašnjava Petrović-Todosijević.

„Ukoliko je ovo prošlo i ukoliko su ozbiljne primedbe imali samo neki ljudi sa alternativne scene, a oficijalna scena ćuti mi ulazimo u jedan ozbiljan period gdje je moguće primijeniti i neka druga mnogo opasnija, da ne kažem nasilna sredstva nad onima koji pokušavaju da odbrane neke humane vrijednosti", kaže ilić.

Sa mrtvima je uvijek bilo lako jer ne mogu da se suprotstave. Problem je međutim što je sve manje živih koji će dići glas protiv revizije prošlosti i protiv srljanja u novi fašizamu čije razorno djelovanje smo se uvjerili '90-ih godina.

federalna.ba