Ostaje žal za medaljom, ali ne trči se svaki dan u olimpijskom finalu

Naš najbolji atletičar Amel Tuka okončao je nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju. U finalnoj utrci na 800 metara istrčao je 1,45,98 što nije bilo dovoljno za prvu olimpijsku medalju za Bosnu i Hercegovinu.

Medalja iz Tokija je, nažalost, izostala, ali nije ponos jer u državi koja mnogo ne mari za sport postići vrhunske rezultate koje je postigao Amel Tuka nije mala stvar. Mnoge su priče o Amelovom životnom putu ispričane no svakako da vrijedi podsjetiti šta je rođeni Kakanjac donio svojoj Bosni i Hercegovini.

Godine 2013. tada golobradi mladić, rođeni Kakanjac sa zeničkom sportskom adresom, prvom velikom medaljom - srebro sa Evropskog prvenstva za mlađe seniore, počeo je pisati sportsku historiju Bosne i Hercegovine.

„Ko god se razumije u atletiku, zna šta znači taj rezultat i medalja sa velikog takmičenja i to je prva historijska medalja za BiH na Evropskom prvenstvu do 23 godine“, govorio je tada.

Preko trnja do zvijeda krilatica je koja možda i najbolje opisuje Amela Tuku. Historiju je nastavio pisati 2015. godine, kada je tadašnjoj svjetskoj javnosti gotovo nepoznati atletičar u Monaku na Dijamantskoj ligi istrčao rezultat karijere - 1:42,51. Iste te godine svojoj zemlji donio je i bonzanu medalju sa Svjetskog prvenstva u Pekingu.

„Biti najbolji sportist Bosne i Hercegovine za mene je nešto posebno. Imamo puno vrhunskih sportista. To je jedan poseban osjećaj, nešto što meni daje motiv za dalje da radim bolje za naredne godine“, kazao je tada.

Uslijedile su nakon toga sjajne trke na Dijamantskoj ligi, a potom i druga medalja sa Svjetskog prvenstva. 2019. godine Tuka se iz Dohe vratio sa bronzom oko vrata. Njegov sportski put prati i vjernost matičnom klubu koji je bio uz njega i kada nije sve bilo blistavo, no odustajanje nije bilo opcija.

„Bilo je momenata kada dođe do zasićenja, kada ne ide baš sve po planu i kada je Amel bio u kriznim trenucima, u nekim sezonama kada nije išlo. Prije svega izrastao je u jednog velikog čovjeka, sportista je vrhunski i to je dokazao svojim rezultatima, ali i izuzetno veliki čovjek”, kaže Hamza Alić, član Atletskog kluba Zenica.

Nakon prvog nastupa na Olimpijskim igrama u Riju stigao je Amel i do Tokija, gdje je na otvaranju nosio zastavu Bosne i Hercegovine, a potom sjajnim trkama u kvalifikacijama i polufinalu ponovo naciju digao na noge.

Sa velikim rezultatima postao je Amel ponos nacije, uzor mladim sportistima, pa od njega, sigurno, svi možemo dosta naučiti.

„Njegove pripreme su vezane za drugu domovinu – Italiju. Namjerno podvlačim to - Amel je toliki patriot da je davno svoje sportsko državljanstvo mogao dati drugoj državi. Međutim, on toliko voli Bosnu i Hercegovinu, koja mu ne pruža dovoljno uslova“, ističe Suad Kaknjo, predsjednik Atletskog saveza BiH.

Nakon svih godina mukotrpnog rada i odricanja ostaje žal što se naš šampion nije okitio i medaljom sa Olimpijskih igara i time zaokružio blistavu sportsku karijeru. No, bez obzira na to, na Amela Tuku moramo biti ponosni i kad medalja nije oko vrata, jer ne trči se svaki dan u finalu najveće sportske smotre na svijetu.

federalna.ba