OMERIKA ZA FR: O ZLOČINU SE NE MOŽE LIJEPO GOVORITI, O ZLOČINU SE MORA GOVORITI TAČNO KAKO SE ON DEŠAVAO Marš mira – Put spasa Mostar – Nevesinje, 28/29. 6. 2025.

Razgovarala: Amra Ličina

Prema podacima Udruženja „Povratkom za Bosnu i Hercegovinu“, u junu i julu 1992. godine na teritoriji Nevesinja ubijeno je 305 Bošnjaka i 14 Hrvata ili 9,1%, što, prema broju stanovnika, Nevesinje svrstava odmah uz Srebrenicu po procentu stradanja. Među ubijenim bilo je 26‑oro djece. Neka od njih nisu imala ni ime. Nesrpsko stanovništvo Nevesinja pretrpjelo je i progon, zatočenja, silovanja. Kuće su porušene i spaljene, a još se traga za 119 Bošnjaka. Sam broj poginulih, nadmašuje brutalnost samog zločina jer su nevesinjski Bošnjaci ubijani na različitim mjestima i na različite načine, bez obzira na spol i godine starosti. Najmlađa žrtva imala je samo sedam dana, a najstarija 92 godine. Strijeljani su, klani, živi spaljivani, bacani u jame, danima kasapljeni i mučeni prije nego su ubijeni. Na području Nevesinja, 30 godina nakon završetka rata, istražitelji i dalje tragaju za dvadesetero djece. I ove godine u sklopu obilježavanja 33. godišnjice stradanja bošnjačkog stanovništva Nevesinja organizovan je Marš mira – Put spasa Mostar – Nevesinje, koji kreće iz Mostara 28. 6. 2025. Organizatori cjelokupne manifestacije obilježavanja 33. godišnjice zločina nad Bošnjacima nevesinja kao i Marša mira – Put spasa su Udruženje „Povratkom za BiH“, Udruženje građana “Progres“, Udruženje boraca Nevesinja, Patriotska liga i Medžlis IZ Nevesinje.

O Maršu mira – Put spasa Mostar – Nevesinje i stradanju Bošnjaka Nevesinja za Radio Federacije govorio je Senad Omerika Sudo, predsjednik skupštine Udruženja „Povratkom za Bosnu i Hercegovinu“.

I ove godine 28. i 29. juna održat će Marš mira – Put spasa Mostar – Nevesinje. Ovaj marš se održava nekoliko godina zaredom. Možete li nam kazati kako je sve počelo?

„Mi smo počeli obilježavati odmah negdje čim se moglo. Čak smo 2000. godine napravili jedno spomen-obilježje za ubijenih 16 ljudi (staraca, svi su ubijeni klanjem). I mi datum kada su oni poklani, 27. 6, i danas obilježavamo i praktikujemo. Uzeli smo posljednju nedjelju u šestom mjesecu da obilježavamo, ja neću reći stradanje, nego zločin nad Bošnjacima Nevesinja, jer nisu ti ljudi stradali u saobraćajnoj nesreći, nego su bukvalno pobijeni. Tad se išlo na taj kratki put, tri do četiri kilometra do brda, međutim po uzoru, hajmo reći na Srebrenicu, mi smo počeli da organizujemo marš 2012. godine. Znači, prvi marš je išao 2012. godine, ne onako kako on ide danas. Išao je od Podveležja do Nevesinja jer mi nismo mogli tad u Nevesinju nigdje dočekati te ljude, pripremiti ono što treba. Polazili bi iz sela Sopilja i isti bi dan negdje oko 17 sati dolazili na podveleški plato, odnosno u Svinjarinu, gdje se održavala manifestacija 'Putevima pobjede'. I na tu veliku proslavu pobjede i oslobođenja podveleškog platoa ulazili bi i bili izuzetno svečano dočekani ljudi u maršu. A Udruženje je tad jedino vodilo računa da se tim ljudima obezbijedi logistika, GSS, ljekari, hrana. Izvozili bi džipovima vodu i sve ostalo dok je to moglo i to je trajalo otprilike tako do onog momenta kada smo mi napravili spomen-obilježje u selu Kljuna, na kojem je uklesano 509 imena Bošnjaka Nevesinja, koji su ubijeni ili poginuli, a rođeni su na području Nevesinja.“

Od 2017. godine, kaže Omerika, taj marš ide obrnutim pravcem i traje otprilike dva dana.

„Svi se skupimo na mostarskim Šehitlucima, gdje se oda dužna počast svim herojima Mostara i odatle se krene autobusima do Podveležja i s Podveleškog platoa ti ljudi idu istim onim putem kuda su prešli Bošnjaci Nevesinja. Najtežim putem preko Veleža, odnosno Veleških stijena i dolaze u selo Sopilja. Ovde moram napomenuti da nisu svi Bošnjaci prešli tim putem. Dio stanovništva Borovčića i Kruševljana prešao je preko planine Crvanj s jedne strane, a Bijenja, Postoljani i druga sela također su prešla Crvanj i izašla na plato konjičke opštine, odnosno plato Bjelimića, odakle su došli do Konjica, a preko Konjica do Mostara. Ono što je ovde važno istaći šta je bio motiv da nas ponuka da mi uradimo taj Marš zapravo je jedan ogromni pijetet prema tim ljudima, prije svega prema staricama. I ovdje se opet moramo držati nekih činjenica, da u tom momentu nije bio oslobođen podveleški plato, veoma je upitno ko bi danas od nevesinjskih Bošnjaka bio živ. Igrom slučaja, ja sam tada otišao za Bajram u posjetu kod moje nene, gdje su mi bili roditelji i živi sam svjedok i učesnik tog marša. Bez obzira na to što sam tad živio i radio u Mostaru, zadesio sam se tu, boravio dva i po mjeseca s tim narodom i skupa s njima prešao preko planine Velež, tako da mogu autentično svjedočiti o tim dešavanjima. I mi smo tražili način kako da odamo pijetet prije svega tim staricama, jer možete li zamisliti više poniženje da neko natjera, da ne bi bila zaklana, vašu nenu od 75 ili 80 godina da pješke ide preko Veleži? To je strašno. U suprotnom bi bila zaklana, kao svi koji su ostali. Moram napomenuti da se Velež može preći samo na dva mjesta koja su nekada koristile duhandžije da bi bježale od žandara ili lovci koji su znali za te prelaze. Imali smo sreću da je lokalno stanovništvo iz Podveležja i Sopilja znalo za te prelaze, pa je narod uspio preći i to pukim slučajem jer prilikom dolaska u Svinjarinu ti ljudi su bili s jedne strane zida, a dva kompletna punjenja VBR-a s 32 rakete pala su s druge strane zida. Danas taj marš ima jedan oblik vrlo organizovanog, na savremen način pripremljenog marša, koji dobija sve oblike jedne međunarodne manifestacije. Danas ljudi prema tom maršu planiraju godišnji odmor, dovode svoju djecu iz dijaspore i kad je u pitanju jedno pitanje koje je veoma važno – ko su učesnici i koja je struktura marša – vi ćete se iznenaditi kada vidite u maršu djecu od nekih pet godina koja još nisu pošla u školu i koju roditelji vode da pređu taj put. Kao kuriozitet treba pomenuti dedu Mustafu Omeriku, koji je u prvom maršu prešao Velež i na moje pitanje zašto on ide u tim godinama, kaže: 'Ovo je najbolji način da vidim kako su se osjećale naše majke koje su u tim godinama prelazile Velež, ovo drugačije ne mogu osjetiti ni doživjeti ako sam ne pređem Velež.' Drugi kuriozitet koji treba pomenuti je Ibrahim Kajan, ratni vojni invalid koji je visoki amputirac noge iznad koljena, koji je također pregazio taj marš. I kad sam ja izašao s ljudima i džipovima jer je tad išao marš iz Nevesinja prema Havipolju, odakle se moglo doći džipovima jer su ti prvi marševi bili veoma zahtjevni, nisu djeca znala kako se obući, obuti i ostalo, pa je bilo plikova, Ibrahim je odbio energično da sjedne u auto i došao je do zadnjeg koraka, i to je stvar koju treba pomenuti.“

Na koji način se prijaviti na Marš mira – Put spasa Mostar – Nevesinje?

„Na Marš mira može se prijaviti na sljedeći način. Postoji na FB-u i stranici Udruženja „Progres“ brojevi telefona. Znači, može se prijaviti telefonom, ima i e-mail adresa za prijavu. Iz cijelog svijeta se ljudi mogu prijaviti. Datum je dva dana do početka Marša, do 26. juna. I da napomenem: za sve učesnike Marša obezbijeđena je večera i prihvat u selu Sopilje, gdje će biti prikazan izuzetno bogat kulturni program. Tu se obezbijedi sve: hrana, večeri i šatori, tu se noći i sljedeći dan u jutarnjim satima priključuje se puno novih učesnika marša koji ne mogu preći planinu. Moram napomenuti da se nama prilključuje sve više ljudi. Ove godine će biti jedan autobus ljudi iz Žepe. I prošle godine je bio, bit će ljudi iz Srebrenice, masovno dolaze ljudi iz svih djelova Bosne jer i mi idemo na slične marševe koji oni organizuju i na taj način nam uzvraćaju ljubav i poštovanje te se upoznaju s našom golgotom i tragedijom.“

Prijave na Marš mira – Put spasa Mostar – Nevesinje mogu se vršiti na FB-stranici UG „Progres“ Nevesinje, kao i na brojeve mobitela: 061 308 196, 061 387 063, 062 651 051, 062 209 398, 061 371 497, 061 839 582, 061 330 248, 062 407 942.