'Odnesi cvijeće na našu masovnu grobnicu': pisma Francovih žrtava sakupljena u novoj knjizi

Jednog dana 1939. jedan Španac je pisao svoja tri mala sina kako bi ih zamolio da se dobro ponašaju dok je on odsutan. "Dragi moji dječaci, Pepe, mali Félix i mali Vicente, ja sam u prelijepom zamku sa mnogo kula", napisao je Vicente González García-Carrizo.

“Noću male princeze izlaze u dvorište. Veoma su lijepe. Kada spavam, mama mi dolazi obučena kao prekrasna vila sa raspuštenom kosom. Ona mi govori o svemu što radite. Tako me raduje kada čujem da ste bili dobri i da ste naporno radili. I toliko plačem kada čujem da si je natjerao da se prekrsti.”

García-Carrizo, republikanski gradonačelnik grada San Lorenzo de el Escorial, napisao je poruku na papiru za cigarete iz svoje ćelije u zamku Cuéllar u blizini Segovije, koji je pretvoren u politički zatvor nakon Francove pobjede u španskom građanskom ratu u aprilu te godine. García-Carrizo je 16. novembra poslao još jednu poruku iz drugog zatvora u kojoj se oprostio od svoje žene i djece i zamolio svog zeta da za nekoliko dana svrati u zatvor da pokupi njegov kofer i deke. Sljedećeg dana, ubijen je iz vatrenog oružja uz zid madridskog groblja u dobi od 39 godina.

Između 1939. i 1944. godine, García-Carrizo i 2.935 drugih represaliadoa – žrtava odmazde – ubijeni su u glavnom gradu nakon što su osuđeni na vojnim sudovima. Osam decenija kasnije, neka od posljednjih pisama koje su muškarci i žene pisali svojim najmilijima sakupljena su u novoj knjizi pod nazivom Las cartas de la memoria (Pisma sjećanja).

Knjiga, proizvod 20 godina mukotrpnog zajedničkog rada udruženja Memoria y Libertad, takođe omogućava porodicama žrtava zakašnjelu priliku da pišu svojim najmilijim kojih više nema kako bi podijelili svoja sjećanja, svoje novosti i, iznad svega, svoju ljubav. Projekat je započeo prije 20 godina kada je Tomás Montero Aparicio, koji je uređivao zbirku, počeo istraživati smrt svog djeda, sindikaliste koji je upucan na madridskom groblju Cementerio del Este u junu 1939. Montero je 2005. godine na internetu objavio spisak svih onih koji su strijeljani u glavnom gradu kako bi ohrabrilo njihove potomke da podijele sve informacije koje imaju.

„Dalje je samo raslo“, kaže on. “Djelili smo dokumente i razgovarali o korištenju arhiva, tako da je sve potrajalo. Prvobitna ideja je bila da to bude neka vrsta ozdravljenja i reparacije za same porodice.”

Inspiracija za pisma sa odgovorima došla je iz knjige iz 2003. pod nazivom Dragi Eugenio, u kojoj je španska komunistkinja, feministkinja i spisateljica Juana Doña odgovorila na posljednja pisma koja je dobila od svog supruga Eugenio Mesóna, koji je strijeljan sa 24 godine u julu 1941. 

U svom posljednjem pismu svojoj supruzi, Mesón je napisao: „Budi sigurna u saznanju da umirem misleći na tebe, na našeg dragog malog dječaka i na partijsku zastavu, koja će vrlo brzo biti podignuta u pobjedi... Odnesite cvijeće na masovnu grobnicu u kojoj će ostaviti naša tijela – jedini dio nas u koji mogu pucati – će pasti. Ako stigneš na vrijeme, hoćeš li me poljubiti, čak i ako mi je hladno? Ta mi pomisao popravlja raspoloženje i sada se osjećam veselije.”

Sama Doña je izbjegla smrtnu kaznu godinama kasnije nakon što su njena porodica i nepokolebljivi ljevičarski gostujući argentinski komičar uspjeli uvjeriti prvu damu Argentine, Evu Perón, da se kod Franca i njegove supruge zauzme u Doñino ime.

Njihove molbe su uspjele i kazna je preinačena na 30 godina i jedan dan zatvora.

Jedan od ciljeva knjige, koja je dostupna i kao besplatni PDF, bio je da razbije frankistički mit da su represaliadosi čudovišta koja su eliminirana za dobro Španije.

“Legenda je oduvijek bila takva da su ljudi koje je Franco upucao bili đavoli s rogovima i repovima, ali ovo je dokaz kakvi su zapravo bili”, kaže Montero.

Ono što ga je najviše iznenadilo u odgovorima porodica – osim često nepodnošljive dirljivosti – bio je njihov ton.

„Ako pročitate većinu pisama, nema mržnje, ljutnje i osvete; samo ljudi koji pišu o tome koliko bi voljeli da su poznavali svog oca, dedu ili majku”, kaže on. „Postao sam veoma emotivan, ali kao osoba koja je sve to izvlačila, morao sam da imam „potporni zid“. Toliko je priča bilo toliko strašno da bi drugačije bilo nemoguće. Ne možete to nositi sa sobom cijeli dan.” Montero je napisao dva pisma svom dedi, Tomasu Montero Labranderu. U drugom, on objašnjava kako je internet omogućio njemu i njegovim kolegama volonterima da se okupe i podijele svoje porodične priče.

„Danas, deda Tomas, mogu reći da sam bolje upoznao sebe tražeći tebe… Ja, moji prijatelji i moja porodica želimo da ti se zahvalimo. Hvala vam puno na svemu. Ali mislim da znam da bi ti, pored karanfila – koje ću položiti na zid groblja šta god da se dogodi – draže bilo da nastavim da se borim za plemenite i pravedne ideje koje si branio, i, iznad svega, da nastavim sa skupljanjem povrća sa zemlje koju nisu uspeli da ti otmu.”

José López Camarillas, direktor L’Encoberta, izdavača knjige, kaže da pisma rodbine također pružaju uvid u živote onih koji su ostali. „Vidimo žene koje su bile supruge i kćeri žrtava“, kaže on. “Morali su održati porodice na okupu i nastaviti život u vrlo oskudnim okolnostima. One nisu bile samo udovice; bile su udovice crvenih. Oni nisu bili samo siročad; bili su siročad crvenih. Morali su se nositi s tim tokom čitave diktature.”

López Camarillas kaže da se nada da je knjiga pomogla rođacima ubijenih da "govore o onome što su tako dugo držali u sebi - i dala im priliku da razgovaraju sa svojim voljenima". Ali, dodaje, ima i rasprostranjeniji i sve aktuelniji cilj – “upozoriti ljude na opasnosti koje nose netolerancija i ideološka diskriminacija”.

Trajna, neizbježna poruka je, međutim, poruka ljubavi.

Prije nego što je umro prije nekoliko godina, sin Vicente González Garcia-Carrizo Pepe pisao je ocu kojeg je posljednji put vidio kada je imao devet godina.

"Pokušao sam da učinim sve da zbog svega što sam uradio budeš ponosan na mene", napisao je. “Bio si posljednji gradonačelnik Republike. Bio sam odbornik tokom ranog povratka demokratije. Tvoj sin, koji nikada nije zaboravio kako je izgubio svoju zvijezdu vodilju u kobno rano jutro 17. novembra 1939., šalje ti svoju ljubav. PS. Nadam se da će te ovo pismo pronaći, gdje god da se nalaziš.”

federalna.ba/The Guardian