Od nemira koji su zapalili fitilj Arapskog proljeća prošlo je 11 godina

Proces koji je prije 11 godina započeo pod sloganom "Hljeb, čast i sloboda" u Tunisu, potom zahvatio mnoge države Bliskog istoka i sjeverne Afrike, ubrzo je nazvan Arapskim proljećem, a zbog pučeva, kontrarevolucija, građanskog rata i stranih intervencija do kojih je doveo, iz proljeća se transformisao u zimu.

Masovne javne demonstracije koje su započele u Tunisu 17. decembra 2010. ne samo da su zbacile režim Zine El Abidinea Ben Alija, koji je državom upravljao željeznom šakom više od 20 godina, nego su otvorile i novu stranicu za cjelokupno arapsko područje.

Unatoč svim poteškoćama koje je doživio u tranzicijskom periodu, Tunis, koji je uspio sačuvati svoj napredak na području ličnih prava, sloboda i demokracije, ušao je 2021. godine u politički turbulentno razdoblje u sjeni socioekonomskog nezadovoljstva.

Druge zemlje, u kojima su izbijale narodne pobune u okviru Arapskog proljeća, morale su se boriti s građanskim ratom, autoritarnim vladama i ekonomskim poteškoćama.

- Situacija u monarhijama -

Dok su monarhije s djelomičnom zastupljenošću, poput Jordana i Maroka, svojim relativnim ustavnim reformama u tom procesu smirivale val demonstracija, naftom bogati monarhijski režimi, prvenstveno Saudijska Arabija, pokušali su spriječiti da val revolucije dođe do njihovih država tako što su odvrnuli slavinu socijalnih davanja svojim građanima.

Kada je val revolucije stigao do Libije, Sirije i Jemena, atmosfera napetosti koja je okruživala regiju ustupila je mjesto neprestanoj krvi i suzama. Dok se val revolucije u tri države pretvorio u građanski rat, nasilje i humanitarnu krizu, koje je izazvao, svi ti događaji duboko uticali na svijet, ali i na susjedne zemlje.

U procesu zvanom Arapsko proljeće, pobune u regionalnim prijestolnicama i rušenje administracija događali su se jedan za drugim i to u vrlo kratkom vremenu.

Masovne demonstracije u arapskim zemljama posljednjih godina, slične pobunama iz 2011, donijele su kraj vlada u tim državama, pa je to prikazano kao "prateći protestni val" Arapskog proljeća. Takvi protesti stigli su u Jordan i Sudan 2018. godine, a potom u Alžir, Irak i Libanon 2019, gdje su također uklonjene tamošnje administracije.

Važni događaji povezani s procesom koji je započeo u Tunisu i proširio se na mnoge zemlje u regiji:

- Tunis: 17. decembar 2010. godine

Tunižani su masovno izašli na ulice nakon što se mladić po imenu Mohamed Bouazizi zapalio 17. decembra 2010. godine, nakon što mu je kao trgovcu zaplijenjen automobil, a tamošnje vlasti ga maltretirale.

Prva revolucija u Arapskom proljeću dogodila se kada je Ben Ali, koji je Tunisom vladao željeznom šakom 23 godine, pobjegao iz države 14. januara 2011. godine i poveo sa sobom porodicu.

Unatoč bolnim iskustvima kroz koje je prošao tokom prelaznog razdoblja, Tunis je postigao sistem u kojem se vlast prenosila putem izbora. Iako je Tunis, kolijevka Arapskog proljeća, svojim građanima ponudio mnoge stvari u pogledu temeljnih prava i sloboda, revolucija nije ispunila ekonomska očekivanja.

Predsjednik Kais Saied, koji je pobijedio na posljednjim izborima u Tunisu, objavio je 25. jula ove godine da je implementirao član 80 Ustava koji definira vanredne ovlasti, navodeći kao razlog masovne proteste protiv politike u zemlji. Saied je ovim korakom obustavio rad Skupštine, ukinuo imunitet zastupnicima i postavio se za glavnog državnog tužioca. Sljedećih dana Saied je razriješio mnoga imena u vojsci, visokoj birokratiji, lokalnoj administraciji i sigurnosnim jedinicama te imenovao nova.

Saied je ovaj korak opisao kao "rehabilitaciju procesa“, dok su ga neki u državi opisali kao "pokušaj udara na Ustav".

Predsjednik Saied je u posljednjoj izjavi od 13. decembra najavio da će parlament ostati zatvoren godinu dana, a da će se izbori održati 17. decembra 2022. godine. Saied je također naveo da će se pripremiti novi Ustav i Izborni zakon, koji će biti stavljeni na referendum 25. jula 2022. godine.

- Egipat: 25. januar 2011. godine

Narodno nezadovoljstvo koje je započelo 15. januara 2011. godine u Egiptu, drugoj stanici Arapskog proljeća, za samo tri sedmice dovelo je do kraja 30-godišnje vladavine Hosnija Mubaraka, čije je ime bilo uključeno u mnoge koruptivne afere. Mubarak je morao napustiti dužnost 11. februara 2011. godine.

Međutim, ovaj proces, koji je započeo s velikim nadama, rezultirao je vojnim udarom protiv prvog izabranog predsjednika Egipta Mohammeda Morsija, 3. jula 2013. godine, nakon svega godinu dana civilne vlasti.

Uz stotine Egipćana koji su ubijeni tokom puča, izvršena su mnoga hapšenja i smrtne presude. Vojska je vodila represivnu kampanju protiv opozicije, povećavajući svoj utjecaj na politiku. Egipat, koji je ekonomski postajao sve siromašniji, također je bio poprište terorističkih akata nakon procesa Arapskog proljeća.

- Jemen: 27. januar 2011. godine

Narodna pobuna koja je započela 27. januara 2011. protiv Alija Abdullaha Saleha, koji je vladao Jemenom od 1978. godine, rezultirala je njegovom ostavkom i dolaskom na vlast Abdrabbuha Mansura Hadija, koji je potom kao jedini kandidat na izborima 21. februara 2012. izabran za predsjednika države.

Međutim, zbog sigurnosne praznine, terorističke organizacije poput Al-Qaide pronašle su prostor za svoje djelovanje u Jemenu. Iskoristivši administrativni vakuum, Huti su napredovali do glavnog grada Sane i izveli državni udar protiv vlasti. Odluka vojne koalicije na čelu sa Saudijskom Arabijom da interveniše u Jemenu 26. marta 2015. godine bila je prelomna točka za građanski rat u zemlji.

Kolera, uzrokovana nedostatkom osnovnih potreba kao što su čista voda, hrana i javno zdravlje, koštala je života mnoge Jemence. Epidemije i dalje ugrožavaju živote miliona raseljenih osoba u zemlji.

Ujedinjeni narodi danas opisuju tragediju gladi i bolesti u Jemenu kao "najveću svjetsku humanitarnu katastrofu".

- Bahrein: 14. februar 2011. godine

Među državama Perzijskog zaljeva, antivladini nemiri koji su 14. februara 2011. godine stigli do Bahreina, koji je većinom šiitski, ali kojim vlada sunitska monarhija, suočili su se s oštrom intervencijom vlasti.

Kao rezultat nasilnih intervencija nad demonstrantima, povećao se broj mrtvih, povrijeđenih i uhapšenih, ali se isto tako povećao i broj učesnika na demonstracijama. Kada vlast nije mogla suzbiti proteste, Vijeće za saradnju u Zaljevu (GCC) odlučilo je intervenisati na demonstracijama u Bahreinu zajedničkim vojnim snagama 14. marta 2011. godine

Kako su demonstracije ugušene kao posljedica vojne intervencije Saudijske Arabije, ova situacija je izazvala reakciju Irana, koji je pomno pratio razvoj događaja.

Kralj Bahreina Hamed bin Isa Al Khalifa pokušao je ispuniti zahtjeve mijenjajući Ustav odlukama donesenim u maju 2012. godine. Međutim, nastavljen je pritisak administracije Bahreina na opozicione grupe u državi.

- Libija: 17. februar 2011. godine

Odgovor vlasti na demonstracije pokrenute protiv Muamera Gadafija, koji je u Libiji vladao čak 42 godine, bio je oštar. Nakon što su se demonstracije 17. februara 2011. godine pretvorile u oružani sukob, a potom i u građanski rat, skupom održanim u Parizu, glavnom gradu Francuske, 19. marta 2011. otvoren je put "međunarodnoj intervenciji".

Jedna od najvažnijih scena procesa zvanog Arapsko proljeće, koja je ostavila traga u sjećanjima, bila je snimka koja prikazuje Gadafijevo ubistvo 20. oktobra 2011. godine u gradu Sirtu.

Iako je turbulentna situacija u Libiji nakratko prevladana izborima održanim 7. jula 2012. godine, Khalifa Haftar, vođa nelegitimnih oružanih snaga na istoku zemlje, pokušao je proširiti područje koje je kontrolirao koristeći prednosti administrativnog vakuuma.

Potkopavajući mnoge međunarodne političke inicijative i napore dijaloga pokrenute za rješavanje nestabilnosti u Libiji, Haftar je ponovno gurnuo svoju naftom bogatu zemlju u spiralu nasilja kada je naredio milicijama koje je okupio uz vojnu, političku i financijsku podršku iz inostranstva, da zauzmu glavni grad Tripoli u aprilu 2019. godine.

Legitimna vlada Libije pod UN-om potpisala je memorandume o razumijevanju o razgraničenju područja pomorske jurisdikcije, vojnoj i sigurnosnoj suradnji s Turskom u novembru 2019. godine.

Uz podršku Turske, libijska vlada uspjela je otjerati Haftara i njegove međunarodne pristaše sa zapada Libije u prvoj polovici 2020. godine, uvodeći ravnotežu u sukob. Napori dijaloga za rješavanje krize u zemlji kroz politiku rezultirali su uspostavom vlade pod vodstvom premijera Abdulhamida Dibeybea.

Pod pritiskom međunarodnih aktera, Libija održavanjem predsjedničkih izbora u bliskoj budućnosti pokušava ponovno pokrenuti proces u kojem će se u zemlji aktivirati politika, a ne oružje.

- Sirija: 15. mart 2011. godine

Mirni protesti koji su započeli u Deri, u Siriji, 15. marta 2011. godine prerasli su u višegodišnji građanski rat s krvavom intervencijom snaga odanih režimu Bashara al-Assada.

Dok su stotine hiljada civila ubijene u građanskom ratu, većina njih u napadima koje je izveo režim i snage koje ga podržavaju, milioni Sirijaca su raseljeni i postali su izbjeglice.

Sukobi u Siriji nastavljaju se i danas, a ova država postala je područje vojnog obračuna međunarodnih sila. Rat koji se nije mogao zaključiti u Siriji i danas predstavlja element nestabilnosti regije i susjednih zemalja.

federalna.ba/AA