Od jablana koji su povijali do glasa Bosne: Sevdah Safeta Isovića

Iako su civilizacije starog Rima i stare Grčke davno nestale, njihov utjecaj na savremenu umjetnost i danas je snažno prisutan. Estetski principi koje su razvijali i dalje oblikuju način na koji razumijemo ljepotu i umjetnički izraz.

U antičkoj Grčkoj vjerovalo se da postoje glasovi koji nadilaze granice ljudskog i božanskog. Bio je to njihov način da govore o ljepoti višeg reda. A ako je kome zapao takav glas u Bosni i Hercegovini, onda je to Safet Isović.

On je sevdah iznio iz mahalske avlije i podigao ga na sami vrh nacionalnog blaga. Od pučkog do elitnog. Buknuo je kao požar i za vrlo kratko vrijeme zahvatio i upalio milione ljudskih srca širom Jugoslavije. Njegova pojava i njegov glas privlači i one koji nikada nisu obožavali narodni melos.

Bileća, Sarajevo, Pravo, audicija

Njegov životni put značajno je oblikovan ranim iskustvima. Tokom Drugog svjetskog rata, kao dijete, napušta rodnu Bileću i dolazi u Sarajevo, grad koji će kasnije postati njegovo trajno utočište.

U Sarajevu upisuje Pravni fakultet. U toj struci tačnost je imperativ. Triput mjeri, jednom sijeci. A Safet siječe, presijeca i odlazi na audiciju na Radio-Sarajevo.

Safet ne samo da nije baš toliko držao do predavanja nego, nakon prijedloga nekolicine članova Kulturno-umjetničkog društva Seljo, odlazi na audiciju u tadašnji Radio Sarajevo.

U emisiji Radio enciklopedija Safet Isović se prisjetio kako ih je bilo više od 90 taj dan na audiciji: “Audicija je bila rigorozna, komisija je vrlo, vrlo rijetko primala. Tražila je prave talente i tražila je ljude koji imaju jedan građanski manir i lijep odgoj”.

Uslijedili su sati i sati korepetiranja sa poznatim muzičkim pedagozima tog vremena Zvonimirom Nevžalom, Jozom Penavom i Gordanom Ninković. Korepetiranja su bila tri puta sedmično od osam do deset sati. Jozo Penava, nakon što je uvidio Safetove pjevačke mogućnosti, rekao mu je bez ustezanja: U tvojim grudima pušu silne bure i orkani, zato pjevaš nepredvidivo, zato te je teško pratiti.

Majstor 

Sama vokalna edukacija bila je svojstvena zanatu. Zbog toga je Safet Isović imao svako slovo na svom mjestu, a svaki akcent tačan. Jer - biti izvođač, to znači čuvati naš jezik. Usmena predanja su spasila brojne civilizacije od identitarne propasti. Stoga, pjevati nije isto što i cvijeće brati.

Nisi mogao baš s ulice doći i pjevati. Jednom kad ušetaš u Radio Sarajevo, nema više izvođenja po kafanama. Ilivamga - skrnavljenja umijeća. Tad se bolje pjevalo uživo, prisjećao se Safet.

Jablani na Ilidži

Početkom šezdesetih otisnuo se u slobodne umjetnike i završio na vanserijskoj poziciji vrhunskog interpretatora o kojoj su mnogi sanjali.

Kao 22-godišnji mladić pobraće sve aplauze. Po njemu će početi pisati sve novine, a postat će i miljenikom publike u skoro svim dijelovima tadašnje Jugoslavije.

I sa takvom estradnom dominacijom lako je s kolegama inicirao pokretanje Ilidžanskog festivala, koji će biti jedan od prvih muzičkih u Bosni i Hercegovini. Mnogi su ga upravo na Ilidži prvi put slušali uživo.

“Meni je dodijeljena prva nagrada publike za pjesmu Jablani se povijaju. Nepotrebno je nabrajati te silne ovacije prve i druge pa i treće, finalne večeri”, govorio je Isović u “Radio enciklopediji”.

Pjesma “Jablani se povijaju” stvorit će neraskidivu vezu između autora i interpretatora, koja će kasnije prerasti u iskreno prijateljstvo. Koliko je u to vrijeme bilo ispravno Safetovo razmišljanje da pjevač stvara kompozitora, u jednoj od kasnijih izjava Rade Jovanović mu je to otvoreno i potvrdio – nekoliko njegovih najboljih pjesama su jednako i njegove i Safetove: “Koliko su moje, toliko su i tvoje”.

Historijski pečat

Sedamdesetih počinje njegov autorski rad s naglašenom historijskom težinom. “Hej, kakva je ovo zemlja”, “Šehidski rastanak” i “Bosno moja poharana” tematikom sugerišu jedno - ljubav prema zavičaju je obaveza. Zbog toga i ostaje u Sarajevu tokom opsade.

Njegovati sevdalinku, a posebno uzdići je iznad zabave otvorilo je pitanje nasljedstva. Kulturna dobra su jedina garancija da su neki narod, neka nacija i neka država postojali mnogo prije. Safet je to dobro znao i govorio da je Bosna bosanska, da je Bosna stara zemlja, koja bi se upravo zbog svog naslijeđa trebala jasno, lako i nedvojbeno očuvati u svojim granicama. Krajem 2024. godine sevdalinka, bosanska pjesma nastala iz duše, naš najkarakterističnij izraz emocije, napokon je uvrštena na UNESCO-ovu listu nematerijalne baštine. 17 godina nakon Safetove smrti.

Bio je majstor zanata i majstorski građanin Bosni Hercegovine, jer ne pjeva se samo u pjesmi, nešto se i govori. Vodio se time.

Naš Pavarotti

Iako ovjekovječen kao glas sevdaha, a samim time i glas naroda, ne treba zaboraviti da dobar pjevač sve dobro pjeva. Da nije toliko volio svoje porijeklo, mogao je biti i tuđi ambasador, ali Safet Sajo ipak je bio Sarajlija.

Safet Isović pjevao je i mimo sevdaha – privatni snimci bilježe njegovu interpretaciju “Male Floramye” Ive Tijardovića.

Da nije u životu hodao isključivo uzdignute glave, Safet Isović možda nikada ne bi bio čuvar naše historije. A šta bi još bilo da se muzički obrazovao? Mogao je biti naš Pavarotti. To je jednom napisao jedan kritičar. A pjesnik Mile Stojić dodao: Šta bismo mi s Pavarottijem? Sudbina se voli poigrati. Desilo se tako da su Pavarotti i Safet preminuli u nekoliko dana razlike. Vratimo se antici - da li je ikad išta u životu slučajno?

federalna.ba