Noćni portir: Da li je ovo najkontroverzniji film ikada snimljen?
Kako su se mijenjali pogledi na provokativan i uznemirujući film Liliane Cavani “Noćni portir”, 50 godina kasnije?
"Napisati pjesmu nakon Auschwitza je barbarstvo", kazao je njemački teoretičar Theodor Adorno u svom eseju Kulturna kritika i društvo iz 1949., sugerirajući da je umjetnički izraz neadkvatan kao alat za razumijevanje stvarnosti nakon holokausta. U svom filmu Noćni portir iz 1974., talijanska redateljica Liliana Cavani osporila je ovu teoriju, dovodeći je do logične krajnosti. Iskoristila je koncentracijski logor kao mjesto radnje da istraži ludu seksualnu vezu između adolescentne zatvorenice i zapovjednika SS-a i kako ih je godinama kasnije taj psihološki otrov ponovo spojio.
No, čini li se Noćni portir i dalje, pola stoljeća kasnije, provokacijom koja prodire u dubine neukusa? S nedavnom restauracijom i ponovnim izdanjima filma, kao i obnovljenim razgovorima o kinematografskim prikazima holokausta, mnogi su ponovno pogledali film i ostali nimalo impresionirani njegovim sadržajem. Drugi možda vide film više onako kako ga je Liliana Cavani izvorno zamislila: kao umjetnički odraz toga kako seksualna opsjednutost – u svom često pogrešnom zanosu – može biti fašistična u svojoj mračnoj žestini. Sama Cavani je to jednostavno objasnila: "ljubav uvijek dolazi s cijenom koju treba platiti".
Radnja filma Noćni portir smještena je u Beč 1957., gdje bivši nacistički zapovjednik Max (Dirk Bogarde) radi u luksuznom hotelu. Tamo se sukobljava s bivšim kolegama iz SS-a koji su odlučni očistiti se od bilo kakve sramote zbog svoje uloge u „Konačnom rješenju“ i eliminirati sve preživjele svjedoke. Max bi, međutim, radije zaboravio svoju prošlost i nastavio dalje, živeći svoj život mirno, kaže, "kao crkveni miš". Njegov svijet se preokrene kada Lucia (Charlotte Rampling), sada udana za američkog kompozitora, uđe u predvorje njegovog hotela – ista ona žena koju je seksualno zlostavljao dok je bila zatočenica u njegovom logoru i s kojom je ušao u sado-mazo vezu. Ponovo ujedinjeni, njihov uvrnuti folie à deux se nastavlja i počinje fanatično ponižavanje – sada, s obje strane.
Film je izazvao buru, koja je uključivala izrazito negativne kritike s obje strane Atlantika, pa čak i pokušaj zabrane od strane talijanskog odbora za gledanje (Izvor: Alamy)
Kao kći i unuka predanih antifašista, Cavani je provela prvi dio svoje karijere ranih 1960-ih stvarajući dokumentarne filmove o ratnom fašizmu kao što su Povijest Trećeg Reicha (1962-1963) i Žene otpora (1965). Tokom snimanja ovog drugog ostvarenja, jedna sugovornica koja je kao tinejdžerica bila zatočena u koncentracionom logoru Dachau, ekipi je povjerila da se tamo vraćala i nakon rata. Ta ideja o zatvorenici koja se vraća na poprište svojih muka fascinirala je Cavani i tako je rođeno sjeme za Noćnog čuvara.
Poput Prokletnika (1969.) Luchina Viscontija i Konformiste (1970.) Bernarda Bertoluccija, Noćni portir ima izražen vizualni stil koji prikazuje fašizam kao neprirodnu i sablasnu ideologiju u kojoj cvjeta seksualni nemoral. Kao što je Teresa De Santis napisala u svom eseju iz 1976., Cavanijin noćni portir: Ženski film, "visokopozicionirani kritičari [...] brzo su Cavanijev stil smjestili između Viscontija i Bertoluccija, implicirajući ništa drugo nego kompetentno oponašanje njenih (muških) majstora". No, Cavani je odvela Viscontijev i Bertoluccijev vizualni prikaz nacizma i abnormalne seksualnosti dalje, s jezivim slikama: surovi prizori golog tijela u logorima; blijedih, gotovo plavih lica koja su iscrpljena od gladi; naglo seksualno nasilje, u kojem se implicira da žrtva uživa.
Ove scene nisu pokušaji realizma, već namjerno izmišljene - Cavani ih međusobno isprepliće sa scenama u operi, obje s istom surovom rasvjetom, debelim slojem šminke i dojmom izvedbe. Kao naslovni noćni portir koji se skriva, Max mora obavljati dvostruke uloge: kao šarmantni portir i kao sudionik "lažnog suđenja" svojih prijatelja iz SS-a, koje je osmišljeno kako bi ga očistilo od nacističkog kajanja. Jedini način da pobjegne od sve većeg unutarnjeg nemira je da se potpuno preda psihološkom ponoru: povratkom u “igre” s Lucijom. Dok ponovno započinju svoju aferu, konačno se zaključavajući u vlažnom stanu u kojem polako umiru od gladi, jasno je da Lucijin povratak predstavlja njegovu nesavladivu razinu krivnje.
Marketinški odjel filma izmanipulirao je zaprepaštenje kritičara, uzevši isječke njihovih negativnih recenzija i koristeći ih za promociju tog ostvarenja
Nije iznenađujuće što je većina recenzija za film "Noćni portir" - posebno u SAD-u - bila oštra. Roger Ebert ga je odbacio kao "tako gadno kao što je i prožeto požudom, odvratan pokušaj da nas uzbuđuje iskorištavanjem sjećanja na progon i patnju". Ponavljajući ovu otrovnu kritiku, Nora Sayres iz The New York Timesa je pitala: "Vrijedi li ovaj komad smeća ozbiljnog razmatranja?" U međuvremenu, u The New Yorkeru, Pauline Kael je film shvatila kao dokaz "da žene mogu proizvoditi smeće jednako dobro kao i muškarci". Ovo kritičko nezadovoljstvo zatim je iskorišteno od strane marketinškog odjela filma, koji je uzeo isječke tih negativnih recenzija i koristio ih za promociju filma. "Kakva perverzna zabava!" stajalo je u jednom citatu s plakata koji je pripisan novinaru iz New York Timesa, Vincentu Canbyju. On je – koristeći ovu rečenicu sarkastično – u istoj recenziji nazvao film "komadom smeća".
Najdugotrajnija i najupečatljivija scena filma također mu nije učinila nikakvu uslugu: pogled na Charlotte Rampling s ošišanom kosom, u šilt kapici, kožnim rukavicama preko lakta i naramenicama koje joj jedva pokrivaju grudi, kako izvodi erotiziranu kabaretsku tačku za grupu SS oficira u logoru. Ovaj izgled postao je definitivna slika fenomena "Nazi Chic", prisvojenog u kultur ii modi među punk izvođačima i dalje kao lak način da se izazove uzbuđenje. Reagirajući na postupno seksualiziranje fašizma u medijima 1975. godine, Susan Sontag napisala je: "Zašto SS? Zato što je SS bio idealna inkarnacija fašističke otvorenje tvrdnje a o pravednosti nasilja [...] Oni su to dramatizirali povezujući se s određenim estetskim standardima. SS je bio osmišljen kao elitna vojna zajednica koja bi bila ne samo izuzetno nasilna već i izuzetno lijepa."
Optužbe za 'nacističku eksploataciju'
Nakon optužbi da seksualizira nacizam i manipulativne marketinške kampanje, mnogi su film "Noćni portir" nazvali "Nacističkom eksploatacijom". Nacistička eksploatacija bila je podžanr eksploatacijskih filmova - taj žanr obuhvaća širok spektar filmova koji su namjerno uznemirujući, šokantni i često niskobudžetni, s drugim podžanrovima uključujući Blaxploitation ili Ozsploitation. U filmovima nacističke eksploatacije često su prikazivani nacisti kako ćine seksualne zločine; poznati primjeri uključuju "Ilsu, vukodlaka SS-a" (1975.), "Salon Kitty" (1976.) i "Posljednju orgiju Gestapa" (1977.). "Noćni portir" često se grupira s njima, iako ima malo sličnosti s tim namjerno šokantnim i kvazi-pornografskim radovima. Za mnoge, prikaz erotike i nacizma jedno uz drugo bio je dovoljan razlog da se ukloni svaka umjetnička vrijednost. Izgleda da se s time slaže i Linda Mizejewski, koja je tvrdila u svojoj knjizi iz 1992. godine "Fascizam, ženski spektakl i stvaranje Sally Bowles", da "antifašističke produkcije na kraju dupliciraju fašističku politiku koju nastoje osuditi, reproducirajući homofobiju, mizoginiju, fascinaciju spektaklom".
Snaga Noćnog portira proizlazi iz ispitivanja aspekta nacističkog načina razmišljanja koji bi se malo redatelja usudilo istražiti – Lilian Crawford
Međutim, postoji veliki broj žena koje su nedavno podržale studiozni pogled Noćnog portira na seksualno ludilo. Dok je ranije bilo teško doći do primjerka za gledanje, nova generacija kritičara i filmofila uspjela je ovo ostvarenje lakše vidjeti zahvaljujući 2K remasteru i ponovnom izdanju Criterion Collectiona 2014. godine te izdanju u 4K Ultra- HD-u 2020. Godine od strane Cult Films. 2014. Gaetana Marrone pohvalila je Noćnog portira kao "zaokupljenog tematiziranjem kompulzivne, ponavljajuće želje i užitka koji nadilaze logiku povijesti". Za Marronea, film nije osmišljen da zagolica gledatelja; umjesto toga, "igre erotskog porotčinjavanja i dominacije odražavaju paradoksalnu povijesnu situaciju u kojoj [Max i Lucia] rekonstruiraju svoju ljubav”.
Kakvo je viđenje Noćnog portira danas?
I dok se Noćni portir fokusira na neizbježno kontroverznu temu, "glavna provokacija filma je razmatranje prirode trauma i načina na koji se one manifestiraju, posebno unutar neke sado-mazo seksualne dinamike", kaže za BBC književnica o filmu i kulturi Lillian Crawford. "To je mučno mjesto gdje se miješaju schadenfreudea, Stockholmski sindrom, opsesije poput Lolite i nacističkog fetišizma koji prijeti rastaviti Maxa i Luciju." Prema Crawford, činjenica da se Cavani usuđuje ispitivati te ideje bez brige za dobar ukus suština je ove filmske kontroverze. "Noćni portir dokazuje da su nacistička eksploatacija i seksualni tabu ključni za razumijevanje manifestacije fašističke ideologije, a to što je film održao tu složenost u sadašnjosti samo po sebi je oblik uspjeha", kaže ona.
Kontroverze pokazuju kako se može raspravljati o filmu, a to me podstiče da o njemu razmišljam kao o uspjehu – Anna Maria Pasetti
Anna Maria Pasetti, talijanska selektorica filmskih festivala i članica Međunarodne federacije filmskih kritičara, govori za BBC da iako "nema zadovoljstva u gledanju filma", ipak je to priča koja "zahtijeva puno hrabrosti da se napiše, režira i naposljetku odglumi, pogotovo u zemlji - Italiji - gdje je sjena fašizma još uvijek tako duboko prisutna. A posebno ako se uzme u obzir da je redateljica žena." No, osim same hrabrosti, Pasetti se slaže s Crawfordovom da "kontroverze potiču način na koji se može raspravljati o filmu, što me potiče da ga smatram uspjehom".
Izgled Charlotte Rampling postao je definitivna slika fenomena "nacističkog šika", koji su prisvojili punk izvođači i šire kao jednostavan način izazivanja uzbuđenja (Izvor: Getty Images)
Čini se da se njene kolege kritičari slažu; u anketi koju je BBC Culture proveo 2019. godine kako bi pronašao 100 najvećih filmova koje su režirale žene, Noćni portir zauzeo je respektabilno 32. mjesto. Jane Campion, sama poznata po složenim i kompleksnim istraživanjima križanja opasnosti i želje, čiji je film "Klavir" zauzeo vrh liste, opisala je Noćnog portira 2008. kao film "izvanredne psihološke perverzije i istine [...] koji me uvjerava da naši životi nisu logični, već poetski i alegorični".
Holokaust u kinu
Pedeset godina kasnije, s odmakom od ludila nacističke eksploatacije koje se brzo stišalo nakon 1970-ih, postoji veći kanon filmova o holokaustu s kojim se može usporediti Noćni portir. Iako su novije recenzije filma i dalje pomiješane, općenito se čini da su manje iznenađuju sadržajem u odnosu na druge aspekte, kao što su nevjerovatan razvoj radnje ili problemi s njenim tempom. U jednoj blagoj recenziji iz 2020., Guardianov filmski kritičar Peter Bradshaw nazvao ga je "izmišljenim i neuvjerljivim", iako je priznao da nas "u najmanju ruku potresa prema priznanju čistog zla". Slično tome, Kim Newman, u Empireu, opisala je ovaj "nekada kontroverzni" film kao "priču koja je istovremeno razvučena i nelogična poput ponašanja njegovih čudnih likova", priču koja je u konačnici "previše duga i pretenciozna".
Gledajući i kanon kao cjelinu, moglo bi biti teško pronaći film o holokaustu koji ne pati od kontroverzi. Pišući za The Guardian, Jonathan Freedland tvrdi da ova tema privlači filmske autore jer "izgleda da nudi skraćeni put do moralne ozbiljnosti, emocionalne dubine i najvećih mogućih uloga", ali da su filmovi o holokaustu u konačnici neiskreni, jer "šta god se može prikazati na ekranu uvijek će biti manje pakleno od stvarnosti". Često se raspravlja o tome kako najbolje prikazati holokaust u kinu, ili je li to uopće potrebno; pristupi variraju, od in-your-face pokušaja poput "Siva zona" (2001.) do potresnih priča poput "Dječak u prugastoj pidžami" (2008.) te više suptilnih, umjetničkih uspješnica poput "Zona interesa" (2023.). Ovisno o tome koga pitate, ti su filmovi uvijek ili previše slikoviti, previše sentimentalni, preslatki, previše mračni ili možda nedovoljno mračni. Prema Bradshawu, "koliko god bio bizaran, mislim da je film Noćni portir daleko bolji od slatkih, sentimentalnih i nepismenih filmova kao što su Život je lijep ili Jojo Zec”.
Filmovi o holokaustu variraju, od afera koje izazivaju suze kao što je Dječak u prugastoj pidžami do više običnih, umjetničkih uspješnica kao što je Zona interesa (Izvor: A24)
Za Crawford, "neprihvatljivo je stvarati filmsku zabavu od holokaustičnih slika, pogotovo za filmove poput 'Schindlerove liste' ili 'Jojo Zeca'. No, Noćni portir ne pokušava 'rekonstruirati' holokaust; on, poput 'Zone interesa', pokušava prodrijeti u psihološku, seksualnu komponentu nacizma i genocidne misli koja zahtijeva apstraktniju obradu holokausta. Zaista, film o holokaustu pun poštovanja je film poput 'Šoaha' Claudea Lanzmanna, koji uopće ne pokušava prikazati ili rekonstruirati ono što se dogodilo. Noćni portir nije ni 'poštovan' niti zapravo 'cijenjen' film, ali njegova snaga proizlazi iz istraživanja aspekta nacističkog razmišljanja koje se rijetki filmaši usude istražiti. Nije udoban ili lagan, a to je sigurno bitna kvaliteta ove vrste filmskog jezika"
U ovoj savremenoj raspravi , Noćni portir se nekima može činiti manje kontroverznim djelom od drugih. Pored onih koji njegovu mješavinu požude i fašističkog zla smatraju odvratnom, postoje i oni drugi koji ga vide kao oštroumno posmatranje psihološkog nasilja koje se događa u okruženju, poput koncentracijskog logora, gdje nema nikakavog razuma. Za Pasetti, "ništa više od potrage za 'stvarnom istinom' ne bi trebalo biti temelj za ocjenjivanje dobrog ili poštovanja vrijednog dugometražnog filma o holokaustu". Ako čudna vizija ovog filma sadrži Cavaniinu istinu, tada se možda može očekivati kontinuirana nelagoda gledatelja.
federalna.ba/BBC