Neurotična iz revolucionarnih razloga - poezija Bjanke Alajbegović
„Neurotična iz revolucionarnih razloga“ nova je zbirka Bjanke Alajbegović. Ironična, prkosna, provokativna. U književnom osvrtu Lejle Alimanović zavirujemo u stihove pjesnikinje koja propituje svijet oko sebe.
U svijetu takozvane nezajamčenosti u kojem su paradoksalno sva mjesta postala opća, preostaje tijelo kao rijetko i delikatno pribježište. Iz tog mjesta polazi i nova poetska zbirka Bjanke Alajbegović, neurotična iz revolucionarnih razloga.
Bjanka Alajbegović ispisuje kako se žena smješta u pjesmu i kako pjesma alhemijskim procesom nastaje iz tijela pjesnikinje. Riječ je o poeziji koja se ne zadovoljava reprezentacijom iskustva nego insistira na njegovoj fiziologiji. Kroz mračne i uske hodnike autorica dolazi do elementarnih čestica, bitka, glasova i kristala iz kojih se rađaju personifikacije. Tako pjesmu boli glava jer je pjesma ovdje postavljena kao živo biće koje mora znati zašto postaje. Već u uvodnoj pjesmi Alajbegović piše da je riječ sačinila od sebe, čime se uspostavlja osnovna poetička pozicija knjige. Jezik i tijelo nisu odvojeni, već međusobno zavisni prostor iskušenja.
Zbirka je strukturirana u tri cjeline koje jasno prate taj proces. Prvi dio, iz Kirkine retorte, predstavlja svojevrsni epitel. Izrazito korporalan, zasnovan je na motivima transformacije. Tijelo se polaže u staklenu posudu na papir i izlaže procesu promjene. Ovdje se pojavljuju i duhovne saborkinje i saputnice, od Hadžere do Adise, žene koje se pitaju zašto je nastao svemir nalazeći odgovor velikog praska u vlastitoj utrobi. Cogito ergo Satanas funkcioniše kao tkivo zbirke. Ovdje se pjesnikinja u dijalogu sa filozofijom poigrava sa dekartovskim racionalističkim pogledom na svijet. Krećući se između egzistencijalizma i nihilizma, od Kierkegaarda i Ciorana do Merleau-Pontyja balansira hod po žici ispitujući granice i nužnost ranjive prisnosti sa svijetom. Ovaj dio završava znakovitim stihovima: Uvijek se na svemu zahvali i ne misli. Posljednja cjelina, Neizbavljivosti, do kosti ogoljava teme gubitka, femicida, tjelesne dezintegracije, institucionalne hladnoće, resentimana i posljedične iscrpljenosti. Stih ‘Samo je Sizif istinski revolucionar’ svjedoči o tome da su ponavljanje i bremenitost egzistencijalni usud.
Formalno, poezija Bjanke Alajbegović koristi lomljene stihove opkoračenja, fragmentiranu sintaksu, a sve u službi rascijepljenog iskustva. Kroz zbirku se ponavlja apstraktna imenica ženskog roda ‘nezajamčenost’, koja promišljeno artikulira stanje lirskog subjekta. Život bez garancija, ali i slobodan od iluzija. Tu leži revolucionarnost za koju pjesnikinja intuitivno i dosljedno polaže vlastito tijelo u zalog.
Neurotičina iz revolucionarnih razloga, Bjanka Alajbegović nije zbirka koja nudi utjehu. Njena poezija je hermetična, gradi dosljedan metaforički sistem, alhemijski registar koji pretpostavlja idealnog čitatelja. U životu oslobođenom od iluzije, tijelo ostaje posljednje mjesto otpora, a širom otvorene oči pjesnikinje uprte u crno sunce omogućavaju da se ova zbirka čita kao prapolitički čin savremene domaće poezije.
federalna.ba