Nedovoljna briga o djeci sa posebnim potrebama
Djeca svih dobi se međusobno razlikuju i po tjelesnim i po intelektualnim sposobnostima, vještinama, znanju, ponašanju i ličnosti, te po tome šta vole ili ne vole. Međutim, različito je vrijeme kada se uoče posebne potrebe djeteta. Obično je roditelj prvi koji primijeti da „nešto nije uredu“.
Roditeljima koji uoče da imaju dijete s posebnim potrebama savjetuje se prvo da potraže pomoć stručnjaka – kao što je učitelj, psiholog, pedagog ili edukaciono-rehabilitacioni stručnjak, odnosno defektolog u školi. Jer, uključivanje djece i mladih s posebnim potrebama i teškoćama u razvoju u životne tokove, te njihova edukacija, najvažnija je u njihovom ranom periodu razvoja. Ozrenka Fišić, profesorica bosansko-hrvatsko-srpskog jezika i psihoterapeut:
„Ja kao nastavnica koja radi u osnovnoj školi susrećem se sa djecom koja imaju drugačije potrebe i mi, kao nastavnici, pokušavamo uključiti ih, socijalizirati, pomoći im, ali nam nedostaje stručna pomoć. Svaka bi škola trebala imati pedagoge, psihologe, socijalne pedagoge i defektologe.“
Svako ljudsko biće ima urođenu potrebu za moći. To, svakako, ne znači moć vladanja nad drugim ljudima, nego da smo sposobni i kompetentni da nešto uradimo i vodimo svoj život na najbolji mogući način. Da bi ta urođena potreba bila zadovoljena potrebno je svoje potencijale ostvariti do maksimuma, te aktivno učestvovati u podizanju kvaliteta svog života. A, tu je bitna naša okolina, prije svega, porodična i školska, koja treba da podržava i doprinosi pozitivnoj slici o sebi, navodi Naira Jusufović, psihoterapeut:
„Kad su u pitanju škole i imamo tu inkluzivnu politiku da se uključuju djeca sa posebnim potrebama ili djeca sa poteškoćama u rastu i razvoju, kako god to nazivali, jako je bitno da se usmjeri pažnja na tu odgojnu komponentu, na osamostaljivanje i razvoj životnih vještina. Ne samo djece sa posebnim potrebama, nego i djece uopće.“
Jedna od najvažnijih stvari jeste raditi na izgradnji samopoštovanja i životno bitnih vještina djece s posebnim potrebama, jer su im te vještine neophodne za kvalitetan život. A, za razvoj tih vještina je presudno kvalitetno porodično i školsko okruženje, te pomoć stručnjaka. Naira Jusufović:
„Ono što je jako bitno je da u tom porodičnom i školskom okruženju mi trebamo zapravo da radimo u skladu sa svojim mogućnostima, jer na taj način mi postajemo odgovorni i aktivni članovi našeg društva.“
Sa ovim kapacitetima nije moguće pružiti djeci s posebnim potrebama ono što im je potrebno. A to je individualizovani pristup, uključenost asistenata u nastavi i širi tim stručnih ljudi koji će pomagati u obrazovanju. Ozrenka Fišić:
„Obzirom da defektolog dolazi u nekoliko škola, imamo samo jednog pedagoga – psihologa. Socijalnog pedagoga nemamo. Sve ostaje na nastavnicima koji zaista imaju problema da, pored redovite nastave, rade i sa učenicima po posebnim individualnim programima.“
Nažalost, dosadašnja školska praksa govori da, bez obzira na reformske tokove u našoj državi, uglavnom je u fokusu razvoj akademskih vještina, što podrazumijeva pamćenje i reproduciranje. A sa takvom školskom politikom, nije moguće raditi na osposobljavanju i osamostaljivanju životnih vještina djece. Posebno djece s posebnim potrebama koji trebaju postati aktivni članovi našeg društva i preuzeti odgovornost za vlastiti život. Upravo na tome, kažu stručnjaci, neophodno je što više raditi, jer kvalitet usluga u Bosni i Hercegovini generalno nije adekvatan za potrebe djece sa smetnjama u razvoju, posebno u oblasti zdravstva i obrazovanja.