Nedjeljom u 10 na FR - Mehić: Moramo najsposobnijima dati da vode društvo, a ne prosječnima

„STAJATI NA RAMENIMA DIVOVA“

U današnjem svijetu gdje se ekonomija rapidno mijenja, a tehnologija napreduje gotovo na dnevnom nivou, pokretanje vlastitog biznisa je ozbiljan poduhvat. Kako prebroditi strah od neuspjeha i kako greške pretvoriti u vrijedne lekcije koje će pomoći da i dalje rastete? Koji su to faktori toliko važni na putu ostvarenja kvalitetne karijere? Ovo su pitanja koja imaju i odgovor. Gost Intervjua Nedjeljom u 10 je Edin Mehić, koji je svoju kompaniju osnovao sa 19 godina kao student na Prirodno-matematičkom fakultetu. Karijeru je gradio na razvoju internacionalnih tehnologija i potrošačkog interneta.

Da bi Bosna i Hercegovina uhvatila korak s razvijenim tržištima, potrebne su promjene u razmišljanju i stvaranju drugačijih strategija. Da li je to sistemsko ulaganje u znanje i tehnologiju, pametna ekonomska edukacija ili formula koja se temelji na sinergiji?

„Mislim da je to prvo, prije svega, to je da rast i novi prihodi dolaze od inovacije i od znanja, od nauke. I mi tu jako, jako zaostajemo. Mada, naša privreda nije toliko loša koliko se čini,  jer ljudi koji su uspjeli preživjeti ovdje, zaista, posebni su ljudi. Ovdje sistem nije nešto što vam pomaže, nego vi radite uprkos svemu, s preprekama. Ali, ja vidim šansu. Bez obzira na sve, imamo ovdje istoriju pravljenja dobrih firmi. Ovdje su bile kompanije - giganti, koji su igrali svjetsku utakmicu. Možda smo mi generacije obilježene traumom rata, gubitka, ali ja vidim određenu novu snagu, novu energiju mladih ljudi, koji sebi postavljaju prava pitanja, a zašto mi ovo ne radimo, zašto se ne bavimo inteligentnim stvarima. Sticajem okolnosti, stvari uvijek evoluiraju, vi ne možete više graditi vašu konkurentnost, ne možete opstati ako radite površne, bazične stvari. Znači, vi morate napredovati. Da li je to neka napredna proizvodnja, da li je to software, da li su to neke nove industrije. Traka je nezaustavljiva. Vidite Aziju, Kinu, taj napredak... Mi moramo najsposobnijima dati da vode ovo društvo, a ne neki prosjek, neki ljudi koji promašenu priču godinama, decenijama, ovdje vrte.“

Jesmo li upravo sa prosjekom i ispod prosjeka beskorisni podjednako na lokalnom i globalnom tržištu?

„Da. Društvo koje nije zasnovano na vladavini prava u potpunosti i na tome da najbolji ljudi imaju najbolje pozicije. Možete pričati o tom zapadu, govoriti da je loš, ali tu zaista ljudi koji su vrhunski dobijaju uslove da budu još bolji. Tamo su pamet, inteligencija, ljudi, najvažnija stvar i oni znaju zašto to rade. Zato su te zemlje inkluzivne, iako imaju različite rizike emigracije, mislim da 'iskorištavaju', odnosno privlače najbolje ljude. Moj cilj je da imate ovdje platformu, da vraćate najbolje ljude u BiH. Snaga Bosne i Hercegovine je van nje same.“

Činjenica je da nije jednostavno shvatiti kako funkcionira poslovni model. Što je ključno da bi nešto bilo sistem, a ne samo strast koja veoma često tjera i na improvizaciju?

„Većina poduzetnika krene u posao zato što nešto jako voli i želi da se time u potpunosti bavi. I to je dobro i zamka u isto vrijeme, jer to vas tjera da i dalje imate mentalitet radnika, a ne nekog menadžera koji razvija sisteme. Vi u jednom trenutku imate drugog, trećeg zaposlenog ili trećeg klijenta, vi biste već tad trebali početi praviti taj sistem koji ste spomenuli. To je ključna riječ. Ja mislim da naši ljudi, u principu, nikad nisu manje sposobni. Oni su jednako sposobni, to pokazuju kad odu van zemlje.“

A zašto su pojedinci sposobni, a sistemi nesposobni?

„Zato što nema iskustva u razvijanju tih sistema. Imali smo prije možda centralizirani neki sistem u kojem ti je bilo naređeno što da radiš, kako da se ponašaš, ali nisi nikad bio kreator tog sistema. Nije to slučaj samo u Bosni i Hercegovini, bilo gdje na svijetu imate dva čovjeka koji su potpuno istog statusa, obrazovanja, IQ-a, inteligencije, ali imaju potpuno različite ishode zato što imaju različite sisteme. Ja uvijek koristim, zovem je najveća sila u svemiru, a posebno u biznisu, compound effect. Ja ga prevodim kao neki kompleksni efekat ili kompleksna kamata. Znate, kad ste svaki dan 1% bolji, vi niste 367% na kraju godine bolji, nego ste 367 puta bolji. Ljudi ne mogu da stvore sliku tog eksponencijalnog rasta i zato je nama teško to prihvatiti... Znači, ako svaki dan radim da budem malo bolji, ja ću za godinu dana, za tri mjeseca, imati ogromni povrat, ogromne rezultate nazad. Mislim da se kod nas očekuje da sve ide preko noći i tako dalje. Ljudi sistemski ne razmišljaju zato što misle da je improvizacija, da je neki talent, da je neki trik, bolji i isplativiji.“ 

Možda kratkoročno?

„Da, vrlo kratkoročno. Garantujem da su naši ljudi vrlo inteligentni, snalažljivi, ali mi trebamo ljude koji znaju graditi sistem. Nažalost, tog znanja nema toliko.“

U Bosni i Hercegovini mnogi poslodavci razmišljaju na način da ne mora adekvatno platiti radnika, a da će on biti spreman da ispuni sva njegova očekivanja. Neprimjenjivanje definicije zadovoljan radnik, produktivan radnik, odražava se na profit.
„Ljudi ne shvataju da kratkoročno možeš koristiti nečiju ugroženost, nemanje opcija. Međutim, mislim da je to davno prošlo vrijeme i da ljudi imaju jako puno opcija. Na kraju krajeva, ljudima je otvoreno praktično tržište Evrope. U principu, ako ne shvatiš da moraš dio svog profita dijeliti sa radnicima i nagrađivati, ako oni naravno rezultiraju radom, onda je to nedostatak sistema. Kad nemaš sistem, onda nemaš ni sistem nagrađivanja ljudi, ni vođenja ljudi. Zato je ta ključna riječ - sistem, sistem, sistem. Ovdje ima sjajnih firmi, sjajnih ljudi koji znaju praviti sistem, koji znaju svoje radnike nagrađivati. Imate čitavu IT industriju, mislim da neki radnici bolje žive nego vlasnici tih kompanija.“

A što je, prema Vašem mišljenju, najveća zamka u rješavanju neke karijerne dileme?

„Nedavno sam imao predavanje. Mladi ljudi su pitali, poduzetništvo ili karijera? Ja sam rekao da je to lažna dilema. Svi trebaju da budu poduzetnici, to nije tačno. Govorim iz vlastitog iskustva. Vi i ja smo različite osobe i imamo različit pogled, možda, samo na život, nebitno. Određenim ljudima to se čini lako, drugima teško, kao i karijera. I mislim da je lažna dilema. Ima jako puno ljudi koji su bogati, a nisu poduzetnici. Direktori su neke firme ili imaju specifična znanja. Zato sam i rekao da je lažna dilema, bez obzira da li si u poduzetništvu ili imaš karijeru, ti treba da budeš izuzetan, jer teško je izuzetnost ignorisati. Nađi nešto što voliš, postani tu izuzetan i onda je svejedno da li si u karijeri ili si u firmi.“

Što je najvažnije u kontekstu održive karijere ili je sve varijabilno važno?

„Strast prema onom što volite da radite i sposobnost da to što radite je konačno dobro. I još jedna, treća stvar, da je to nešto što je market spreman platiti. To nam nedostaje. Ja kažem da moraš u glavi razbiti taj mit. Recimo, moji prijatelji, neki umjetnici, radio sam s njima, oni kažu, ja nisam uspješan zato što tržište nije uspješno. Ja sam umjetnik, a tržište traži neki kič. Mislim da to nije tačno. Ja znam umjetnike koji su uspjeli - ne prodajući svoj integritet, naći tržišni uspjeh. Znam da naši ljudi možda ne vole to, ali moje znanje, moje vještine i ja sām sam neka vrsta proizvoda koji moram prodati. Ja mislim da naša djeca trebaju da imaju te poduzetničke vještine, nebitno da li rade u nekoj kompaniji. Da generiraju novac, da svoje ideje i talenat znaju unovčiti. Izabrali smo kapitalizam, a ponašamo se potpuno drugačije.“

Kao, novac nije bitan?

„Da, novac je prebitan. Naravno, utiče direktno na kvalitetu života. Shvatio sam da je u ovom svijetu novac sve. Ako pogledamo na globalne politike, sve se vrti oko novca. Razumijete, ko kome duguje, ko kome ima šta platiti, da ne ulazim sada u te detalje, ali sve se vrti oko novca. Male zemlje imaju samo ekonomsku politiku i ekonomski interes, nemaju oni nikakvih političkih uticaja. To je sve gubljenje vremena. Umjesto da imamo ekonomske politike, mi imamo neke etničke razlike i glupostima se bavimo. Političari su, naravno, vrlo dobro fokusirani na svoj vlastiti interes.“

Zašto ljudi kasno shvate da su izgubili utrku s vremenom? A izgubljena je ako tapkate na jednom mjestu. Možda je stagnacija i najbolnija?

„Da, tačno. Ako si u firmi u kojoj stagniraš, ti su u velikoj opasnosti. I uvijek svima govorim, idi gdje je stvarno najteže. Nemoj da ti motivacija bude da je tu najlakše, da se tu najbrže zarađuje novac. Mladom čovjeku je potrebna ta vrsta izazova, ta vrsta pritiska, da sutra imamo onog dijamanta. Vrlo je bitan taj pritisak, podražaj, da se iz tebe izvuče najbolje, da naučiš najviše u što kraćem vremenu. To preporučujem mladom čovjeku, da nađe nešto što je izazovno, a ne nešto što je lako. To je, ja mislim, velika zamka.„

A zašto uvijek slušamo priče uspješnih kao inspirativne? Zar nije jednako važna i ona o gubitku kad preživiš, recimo, bankrot u nekom širem značenju pojma?

„Pričam upravo o tome i o toj šansi, više sam puta to preživio, više puta ostajao bez novca. Warren Buffett, najbogatiji čovjek na svijetu, i Charlie Munger, njegova desna ruka, protiv su poduzetništva. Oni smatraju da 99% ljudi treba da radi u firmama. Ali opet, ja njih izazivam, nisu oni ja, šta oni znaju ko sam ja. Možda sam ja u taj jedan posto. Često ljudi potcjenjuju koliko je bio sretan onaj što je uspio. Sreća je vrlo važan element u uspjehu, u poslu, u tome da vam se 'poredaju' zvijezde, da imate taj IQ, da znate prave ljude. Ljudi koji su uspješni zanemaruju da su imali sreće. Ne vole to priznati. Ego, znate, govori, to sam ja napravio, možeš i ti i tako dalje. To nije tačno. Ali moram nešto reći o propasti. Propast je teška riječ. Nema propasti. Pa život ne staje, život se transformiše. Šta znači propast? Ako nije fatalno, ako nije smrt, sve se to može preživjeti. To je u tvojoj glavi neka priča, narativ da si propao. Svaki put kad ustaneš, ideš dalje, to je mene spasilo. Ja znam da ću uvijek ustati. Ja kažem, ovo je snaga, vidiš, sad sam jači, preživio sam čak i ovo.“

Čini se da je Vaš poslovni put bio sve samo ne dosadan i monoton. A kad biste sebi neku našli grešku koju želite ispraviti, koja je to najveća Vaša greška?

„Pa to je to kad sam ponavljao greške. Kad sam morao više šamara dobiti od života ili opet neku bol bespotrebno proći. Nekad sam insistirao, bio sam tvrdoglav. A biznis, karijera je kao i fizički zakon. Znate, ne možete protiv gravitacije, ne možete je zanemariti. Postoje određeni zakoni, postoje određena pravila, koja sam mislio da mogu prekršiti. I to bih rekao. Ne bih bio toliko tvrdoglav. Ako sam osjetio bol, zašto da je ponovo učim.“