'Ne podnosim njegovu krv u sebi', ispovijest kćerke seksualnog zlostavljača

„Ne mogu podnijeti da je njegova krv u meni", kaže Jenny Pearson o svom ocu Hamish Dawsonu.

"Da mogu da dobijem neki oblik transfuzije, uradila bih to."

Jenny je znala da je njen otac emocionalni i fizički zlostavljač kada je bila dijete 1970-ih. Ali tek je prošlog ljeta čula detalje o seksualnom zlostavljanju koje je vršio nad učenicima dok je bio nastavnik u vrhunskoj privatnoj školi.

Veći dio svog djetinjstva Jenny je živjela sa roditeljima u školskim pansionima koji su pripadali Akademiji u Edinburgu, gdje je radio njen otac. Tada je znala da je njegovo ponašanje čudno, ali je tek nedavno saznala pravi užas njegovih postupaka.

Među njegovim žrtvama bio je i voditelj radija BBC Nicky Campbell, koji je otkrio seksualno zlostavljanje u svom podcastu Different prošle godine.

Upozorenje: Ovaj članak sadrži uznemirujući sadržaj

Bio je to prvi put da je 61-godišnji Campbell progovorio o zlostavljanju koje je pretrpio dok je bio učenik u školi prije skoro 50 godina. On je imenovao Hamisha Dawsona kao učitelja sa "lutajućim rukama" koji je zlostavljao njega i kolege studente.

Sjećanja na njeno traumatično djetinjstvo su se vratila dok je Jenny slušala Campbella kako se prisjeća kako je bio zlostavljan. Odmah je poslala e-mail tražeći priliku da razgovara s njim i drugim žrtvama.

Nicky Campbell bio je učenik Akademije u Edinburghu 1970-ih

Hamish Dawson je umro 2009. godine, a njegova kćerka Jenny bila je otuđena od njega mnogo godina prije toga. U posljednjem izdanju podcasta, ona kaže Campbell da je njena trenutna reakcija bila ljutnja što je njen otac mrtav i što nije mogao čuti svjedočenja brojnih njegovih žrtava.

Ona kaže Campbellu da nije bila ljuta zbog onoga što je rekao i da kada je čula da istina izlazi na vidjelo bilo je veliko olakšanje i za užasno zlostavljanje koje je i sama pretrpjela. U njihovom razgovoru, Campbell govori Jenny da je, kad je imao 12 ili 13 godina, njen otac bi prozivao dječake pred razred, stavljao ih preko koljena i gladio im dirao ih po genitalijama.

Otkako je Campbell prvi put progovorio o zlostavljanju kojem je svjedočio i sam doživio u privatnoj školi, javilo se gotovo 100 drugih žrtava Akademije u Edinburghu – te je postalo jasno da je Dawsonovo zlostavljanje nadilazilo "lutajuće ruke".

Jedan od preživjelih rekao je Campbellu da bi Dawson zlostavljao dječake u spavaonicama, skidajući odabranu žrtvu pred očima svojih vršnjaka, vezujući ih za krevet školskim vezicama, prije nego što bi ih napao.

Nekoliko sati nakon što je čula izvornu emisiju, Jenny, koja radi kao terapeut, stupila je u kontakt s Campbellom. Kaže da se željela javiti „jer vjeruje u istinu i ne može podnijeti tajne i dogovaranja."

Jenny je provela sate na telefonu s muškarcima koje je njen otac zlostavljao. Osjećala sam se moralno prisiljenom nešto učiniti", kaže ona. Dodaje da su razgovori koje je vodila bili izvanredni. "Vjerovatno zvuči bizarno - ali bili su divni", kaže ona.

Jenny na svom balu šestog razreda 1975

"Govorili smo istim jezikom iz različitih perspektiva." Jenny, koja sada ima 64 godine, kaže da su joj razgovori sa žrtvama zlostavljanja probudili sjećanja iz vlastitog djetinjstva, od kojih su neka bila vrlo slikovita.

Njena se porodica preselila u pansion Akademije u Edinburghu kad je imala sedam godina. Provela je sedam godina u privatnoj školi Dundas House i još pet u obližnjoj Mackenzie House prije nego što je s 18 godina otišla od kuće i više se nije vratila.

Porodične stambene prostorije bile su pod istim krovom kao i spavaonice u kojima su boravili učenici internata. Jenny kaže da bi njen otac svake večeri prolazio kroz vatrogasna vrata i da ga ne bi vidjela do sljedećeg dana. Kaže da ga tokom tinejdžerskih godina gotovo uopće nije viđala. Uvijek su joj govorili "on je s dečkima".

"Mogu reći ruku na srce, nije mi nedostajao", kaže ona. Međutim, Jenny kaže da joj je smetalo što bi ostala sama sa svojom majkom koja je bolovala od mentalnih bolesti i često se ponašala kao "vrišteći banshee (ženski duh u galskom folkloru, op.a.) ".

"Moji roditelji su bili grozota", kaže ona. Dok je živjela u pansionu, Jenny je mrzila školarce koji bi se podsmjehivali i smijali kad bi otišla u toalet. "Uvijek sam se osjećala tako izloženo i ranjivo", kaže ona. "Osjećala sam se napadnuto, osjećala sam se zlostavljano, osjećala sam se omalovaženo. Ali Jenny sada osjeća da su je dječaci morali mrziti. I nju i sve što ima veze s Dawsonovima zbog ponašanja njenog oca.

“U to vrijeme to nisam znala”, kaže ona. "Bila sam samo mala djevojčica." Tokom razgovora, Campbell pita Jenny je li bilo šokantno što je njen otac seksualno i fizički zlostavljao djecu. "Nisam znala u kojoj mjeri", kaže ona. “Nije to bio potpuni šok. Uvijek sam znala da je mlatio dječake jer je hodao uokolo s papučom koju je koristio. Sada znam da je koristio druge stvari."

Campbell pita kako je reći: "Moj otac je bio pedofil".

"To je užasno", kaže ona. “To je odvratno. To je sramotno. To je odvratno. Cijeli svoj profesionalni vijek provela sam boreći se za prava djece i mladih. Osjećam da smo antiteza jedno drugome i drago mi je zbog toga."

Hamish Dawson na Jennynom vjenčanju 1980

Hamish Dawson iznenada je napustio Akademiju u Edinburghu i otišao u prijevremenu penziju u dobi od 56 godina. Jenny kaže da joj to nikad nije imalo smisla. "Mislila sam da će tamo umrijeti", kaže ona. – Činilo se kao da je oženjen akademijom.

Prema Nickyju Campbellu, tada se pričalo da je u njegovoj aktovci pronađena pornografija i da je bio prisiljen otići. Nakon što je završila školu, Jenny je otišla studirati u inostranstvo, a svoje roditelje je viđala što je manje bilo moguće.

Kao odgovor otac joj je napisao pismo u kojem ju je službeno zamolio da ih više nikad ne kontaktira. U saopćenju, Edinburška akademija je rekla: "Kao svaka zdrava osoba, zgroženi smo izvještajima o zlostavljanju. Škole bi trebale biti sigurna mjesta za djecu i potičemo sve koji su bili žrtve zlostavljanja da se jave policiji. Nastavljamo blisko sarađivati s vlastima poput Škotske policije i Škotske istrage o zlostavljanju djece. Oni s pravom vode utvrđivanje činjenica i radnje koje bi mogle uslijediti. Mi ćemo poštovati taj proces tako što nećemo komentirati njihov rad koji je u toku. Dobrobit djece danas je u srcu našeg školskog etosa i imamo snažne mjere za zaštitu svakog učenika koji nam je povjeren.“

federalna.ba/BBC