Ne lažem, Tita mi – Ferida Duraković

**
Dobro je čitati ... čitati, jer knjige ne lažu ili jedine imaju pravo na potpuno legitimnu laž i sposobnost predstaviti nam i one svjetove unutar nas samih; pa, kad te svjetove osvijetlimo ili spoznamo, lako je reći – knjige ne lažu, Tita mi
**
Umjesto bilješke o autorici - U knjizi „Ne lažem, Tita, pod naslovom „Svila i janje“ razgovor je književnika Enesa Halilovića sa Feridom Duraković. Razgovor je objavljen na portalu Eckermann – web časopisu za književnost. Na pedesetak pitanja pjesnikinja odgovara jasno, precizno, mudro ... pa, tako saznajemo da je prvo sjećanje pjesnikinje vezano za upalu grla, kad doziva mamu, misleći da će joj ta riječ pomoći. I, pomogla je, naravno. Prve igračke je sama pravila od kartona i krpica; kao djevojčica željela je postati učiteljica, jer je „mjesto engleske kraljice bilo zauzeto“. Mnogo toga je malu Feridu i rastuživalo – crvene ruke moje majke, njeni podočnjaci, knjige s tužnim završetkom, kratkoća i konačnost ljudskog života; prvi bicikl koji je vozila bio je „muški“, bratov; a u školi su joj najteže bile nepravda i matematika – i obrnuto; od prve plate Mami je poklonila bluzu; na odmoru voli da sjedi na klupi uz more sa M i F. Kaže, ljudi se zaklinju da bi bili važniji u tuđim očima, a proklinju – da bi bili važniji u svojim očima; Ferida voli začine, jer uz njih život ne može biti bljutav; raduje se, uvijek, dobroti u teškim vremenima i želji da se uči; od kćeri je naučila biti strpljiva, ali i bezbrižna, jer „rat u nama probudi nepoznate talente“ ...
**
Uvodni tekst, naslova „Kratke proze o nama“ u knjizi „Ne lažem, Tita mi“ napisala je autorica Lejla Kalamujić – „...Svaka od priča ponaosob zasebna je cjelina, u sebe zaokružen svijet, ali isto tako njih petnaest čine i jasno definiranu cjelinu, malo sazviježđe u kojima se zrcale ona tri temeljna civilizacijska pitanja: ko smo, odakle dolazimo i kuda idemo. Priče su, kao što će autorica napomenuti u uvodnoj bilješci, nastajale dugo, taman koliko je potrebno da se obuhvati trusni društveni kontekst na našim prostorima ... Puteva u ovoj knjizi je mnogo, uzbrdica još više. Oni pršte od rasutosti, izgnanosti i gubljenja. Tu su i Čehov, Kiš, Tolstoj, Cohen .. Na jednom od puteva srest ćemo i od većine zaboravljenu pjesnikinju Tatjanu Lukić, rođenu u Osijeku, 1959.godine, umrlu u Canberri 2008.godine. Na jednoj od uzbrdica nalazi se i gradsko groblje – sukus naših već postavljenih pitanja: ko smo, odakle dolazimo i kuda idemo. Dok se penju ka grobu svoga dede, sada jedna djevojčica i njeni mama i tata odvode ovu knjigu u potragu za smislom života uopšte. Da li oni guraju sizifovski kamen vječnog i besmislenog ponavljanja? Zapravo ne. Odrasla djevojčica (majka), koja se u prvoj priči pitala o smrti, nakon što je mnogo propadanja, gubljenja i odlazaka progutala, zna da smrt ne fungira kao kraj i konačno dokidanje svih naših životnih napora. Ona je suštinski dio nas samih, koji daje smisao postojanju. Jer, ko bismo mi bili bez svoje smrtnosti? Kakav bi to svijet bio? Neki posve drugi, nama neznan. I to bi bila posve druga priča. A ova knjiga, sazviježđe od petnaest kratkih proza, to smo mi sa svim što smo izgubili, ali i čemu se nadamo. Jednostavno rečeno, ovo je knjiga o nama.“
**
„Ovo je samo cirkus“, naslov je teksta autora Faruka Šehića, o knjizi „Ne lažem, Tita mi“, Feride Duraković – „ ... Svi oni koji s nostalgijom gledaju na Jugoslaviju u ovoj knjizi će moći naći koordinate koje će im biti familijarne, bliske, pomoću kojih će moći nadopuniti svoj svijet neminovno zatočen u prošlosti – ali to nije nešto što ulazi u estetičku ocjenu ove knjige. To je više nešto iz registra ljudske duše. Jer sve knjige koje pišemo smanjuju veliku prazninu koja je u naša srca i naše umove donio rat. Tako i Feridina knjiga ima istu ulogu, bez obzira što ona ne govori direktno o ratu, osim nekolicine priča gdje vrlo pracizno govori o njemu ... 
U ovoj knjizi Ferida Duraković je sebe kao pjesnikinju izvela na jednu veću scenu, gdje su reflektori sjajniji i zasljepljujući i za onog ko je na stejdžu i za samu publiku. Sjajna kugla na kojoj stoje prozni pisci mnogo je opasnija i veća, teža za ekvilibraciju nego što je to ona na kojoj stoje i održavaju ravnotežu pjesnici ... 
Jezik Feride Duraković je čist i jasan, a rečenice bliske dječijim bajalicama pune su uspješnih zaumnih, oniričkih konstrukcija kakve samo djeca mogu imati, ili barem oni koji odbijaju odrasti na loš način. Druge rečenice su, pak, razigrane, muzički rečeno one su bliže džezu i džez varijacijama na iste ili slične teme. Ova knjiga može biti oslobađajuća za njene čitatelje i čitateljke. Ona jeste i gorki talog iskustva i realno-fantastični svijet jedne senzibilne mlade ženske osobe ili virtualni dnevnik bolesti bliske prijateljice. 
Gdje ima toliko smrti i stradanja, neminovno je i slavljenje života. I jedno i drugo su sastavni dio kosmičke igre, što autorica itekako zna, uspješno spajajući gorčinu sa radošću življenja života svojih junakinja i junaka.“
**
Odabrala i uredila – Selma Dizdar
Ton-majstor – Šerkan Cakić
Izvor / foto – Selma Dizdar