Nadbiskup Vukšić: Učimo lekciju kako živjeti jedni za druge

Kršćanin je svjedok nade, a država BiH je onakva kakvi smo mi. Sve je bolje od sukoba. Dijalog u našoj zemlji je moralna obaveza, lakše je pobijediti sve sile ovoga svijeta, nego vlastitu savjest. Zajedničke su okolnosti svih nas, a religiozni populizam je sve češći, pogotovo uz blagdane, kaže u intervjuu za Mrežu mons. Tomo Vukšić, nadbiskup vrhbosanski. Nadbiskup govori i o Božiću, slabim tačkama naroda i vjernika, biću bosanskog čovjeka i poručuje: Učimo lekciju kako živjeti jedni za druge.

Govoreći o tome u kakvom ozračju kršćani dočekuju ovogodišnji Božić, Vukšić ističe da je 'očito da ga dočekuju u okolnostima koje su nam zajedničke'.

„Kršćani, ili muslimani, ili Židovi, ili nevjernici - živimo u okruženju u kojemu jesmo, i u društvenom smislu - zajedničke su nam okolnosti. Što se tiče nas katolika, ovaj Božić očekujemo malo drugačije negoli prethodnih godina. Zašto? Prije svega zato što je naredna godina 2025. - jubilarna godina. Naime, papa će u božićno vrijeme tu jubilarnu godinu službeno otvoriti na razini cijele Crkve. Mi ovdje u Sarajevskoj nadbiskupiji ćemo to učiniti u posljednju nedjelju 12. mjeseca i ta onda jubilarna godina traje cijelu kalendarsku godinu do otprilike sljedećeg Božića naredne godine. I u tom smislu, zapravo, ovaj blagdan Božića ćemo proslaviti na neki način kao početak te jubilarne godine. Naime, Božić je uvijek blagdan sjećanja na Isusovo rođenje, ali s obzirom na to da je naredna godina jubilarna i da započinje, ustvari, ovogodišnjim blagdanom Božića i trajat će do sljedećeg blagdana Božića, cijelo slavlje samog blagdana, kao i sva događanja kroz cijelu narednu godinu, bit će vrlo prepoznatljivo obilježena činjenicom da je to jubilarna godina“, pojasnio je on.

Dalje navodi da će se jubilarna godina na nivou cijele Katoličke crkve u svijetu odvijati pod geslom nade.

 „Objektivno postoji nada i postoje znakovi nade, no, ovdje sad da govorim kao vjernik, mi smo, pogotovo kao kršćani, poslani biti svjedoci nade. Mi smo kao vjernici i kao ljudi poslani biti svjedoci nade, ne samo navještati nadu nego učinkovito djelovati da se i u društvu stvara ono što zovemo utemeljena nada, da ljudi s radošću žive vlastiti život, ali - s radošću jer su stvorene barem osnovne pretpostavke za dostojan ljudski život, počevši od radnog mjesta, dostojne plaće, pristojnog prostora za stanovanje, društvene sigurnosti, pravne sigurnosti i svake druge. I sve to negdje jest u temeljima onoga što zovemo - nada“.

Od svih oskudica koje mogu pogoditi čovjeka i ljudsko društvo općenito, navodi on, možda najteža je oskudica nade.

„Ako se čovjek nađe u situaciji, ili društvo se nađe u situaciji koja je, neću kazati beznadna, ali naglašeno oskudna nadom, onda je to u svakom smislu, i u psihološkom i u onom činjeničnom - vrlo teško stanje. I bez obzira na to jesu li stanja teška, jesu li oskudna nadom ili su razvijenija u tom smislu nade, mi kršćani smo poslani biti svjedoci nade. Jednostavno, to je naše osnovno poslanje“, objasnio je.

Vukšić navodi da je 'prepoznatljivo da postoji nešto što se može zvati religiozni populizam koji je sve češći, pogotovo povezano uz blagdane, ne samo katoličke nego i druge'.

„Mi vjernici ne bismo trebali biti populisti, ali s druge strane, moramo biti inkluzivni, pogotovo mi vjerski poglavari. Ljudi su samo ljudi, svi mi imamo i svoje slabosti. Nekomu je populizam slabost. Ne možemo tu slabost odobravati, ali moramo imati strpljenja i sa populistima, u smislu da ih susrećemo, razgovaramo, navješćujemo jednu vrstu obraćenja itd. S druge strane, istina je da, pogotovo pod utjecajem sa zapada, postoje fenomeni - sociolozi i filozofi to nazivaju kolektivnom apostazijom, otpadništvom, egzistencijalnim životnim otpadanjem od onoga što se zovu vjerska načela i življenje vjerskih načela, kao što postoje ovdje ili ondje neki radikalizmi. No, ni populizmi nisu prvi put u povijesti, ni radikalizmi nisu prvi put u povijesti, ni svetost nije prvi put u povijesti, ni pokušaj neke vrste otpadništa nije prvi put u povijesti. Prema tome, nama ostaje ono osnovno poslanje. Navještati sadržaje koje je naše uvjerenje, koje je dragi Bog objavio i biti, ponovit ću to, možda ću biti i dosadan - svjedoci nade“, kazao je.

Objasnio je i jesmo li se kao narodi i kao vjernici izgubili:

„Mislim da se nismo pogubili, ali postoje ovi fenomeni koji danas prate i pojedinačno življenje vjere i grupe, narode, religijske zajednice i svi ti utjecaji koje smo spominjali, i još toliki drugi, reflektiraju se i na pojedinačne živote i na živote zajednica, i naravno da u svemu tome treba razboritije sve više i više utjecati, upozoravati na te fenomene koji ponekad nisu ni spojivi sa religioznim uvjerenjima i životom. Nijedan populizam ili komercijalizacija blagdana nisu to, ne samo nisu izvorno vjerske vrednote, nego vrlo teško su i spojive sa onim što se zove vjersko. Vjersko uvjerenje je prije svega osobno, subjektivno uvjerenje sa željom da se svoju obraćenost ili, ako Bog da, svoju svetost prenosi i isijava prema drugima. To je, zapravo, religiozno“.

Nadbiskup Vukšić je ustvrdio da je dijalog, gledano iz mnogo različitih uglova, zapravo, jedini civilizirani način za traženje rješenja.

„Katolička crkva, ja kao biskup, ja kao teolog, ja kao svećenik - nema šanse da odustanemo od dijaloga. Dijalog je jedino prihvatljiva moralna metoda i način za traženje odgovora za pitanja koja nisu riješena i da se, također, održavaju u životu ona pitanja koja su riješena“, poručio je.

Nažalost, postoji i negativni dijalog, dodao je.

„Jedno je živjeti jedni pored drugih, drugo je živjeti jedni s drugima. U teoriji ono prvo se zove koegzistencija. Ovo - živjeti jedni s drugima se zove suživot. I u odnosu na one ružne vrste dijaloga kao što su svađe i sukobi, i jedan i drugi aspekt je pozitivan. Međutim, za nas kršćane nije dovoljan ni dijalog na razini koegzistencije, tj. živjeti jedni pored drugih, niti je dovoljan dijalog suživota. Kršćanski oblik dijaloga je ljubav. To je još jednu stepenicu više, još zahtjevnije. Ovo živjeti jedni pored drugih možda je najmanje zahtjevno. Ali, živjeti jedni s drugima je zahtjevno, no, mnogo je zahtjevnije živjeti jedni za druge. Kršćanski oblik dijaloga kojeg ja kao biskup i kao kršćanin želim promovirati je ova treća dimenzija. Sve tri, ja ću ih nazvati korisnim i pozitivnim. Bolje je koegzistirati nego se svađati, nego se sukobljavati. I još je bolje živjeti s drugima, ali neusporedivo je korisnije, bolje i ljepše živjeti jedni za druge. I to živjeti jedni za druge nije u pitanju samo da katolici u odnosu na pravoslavce, pravoslavci u odnosu na katolike, na muslimane, mi katolici u odnosu na Židove, nego kao ljudi, kao pojedinci, ja za vas, vi za mene, vi za njih, oni za članove svojih obitelji“, naglasio je on.

Ima nešto u čovjeku, i to nije samo u pitanju čovjek ovih naših krajeva, da u njemu proradi ono njegovo najbolje kad je neko drugi ugrožen, kaže Vukšić.

„Mi smo to mogli vidjeti u posljednje vrijeme kad su ove prirodne nepogode pogodile neke dijelove naše domovine, ali to se može vidjeti i na drugim stranama po svijetu. Ja sam imao priliku živjeti i malo izvan Bosne i Hercegovine. Da, tamo se ljudi rjeđe svađaju, pogotovo na zapadu, negoli u našim krajevima, ali i tamo postoje nesporazumi. I tamo postoji, kao i kod nas, solidarnost, i ona obično mnogo intenzivnije proradi onoga časa kad je neko negdje ugrožen. Prema tome, tu smo dio ovoga svijeta. I to treba zapaziti, treba pohvaliti tu plemenitost naših ljudi, koja je dio čovjekove naravi, odnosno solidarnost s ljudima u potrebi negdje je jedna od najprirodnijih oznaka čovjekova bića. S druge strane, nažalost, postoji ponekad u nama i neka unutrašnja kočnica da reagiramo, počevši kad susretnemo nekog prosjaka na ulici“, rekao je.

Na pitanje ima li dobrote u onim koji nisu u vjerskim institucijama i da li oni zaista brinu o narodu kojeg predstavljaju, Vukšić je odgovorio:  

„Dobrota je uopće ljudska oznaka. Uopće nije potrebno da se bude vjernik da bi se bilo dobar čovjek. Zapravo, biti dobar čovjek je pretpostavka onoga biti vjernik. Ne može se biti dobar vjernik, ako se nije dobar čovjek. Međutim, moguće je biti dobar čovjek i ne biti vjernik. Mnogo postoji dobrote u svijetu koja nije motivirana religiozno, koja nije vjernička, nego je općeljudska. Dakle, mi kršćani nemamo obavezu priskakati ljudima u pomoć samo zato što oni trebaju našu pomoć. Nego, naravno, jer im je potrebna pomoć, tu smo kao ljudi, kao kršćani, kao vjernici to činimo jer je Krist tako to činio. Jer dragi Bog od nas to traži. Dakle, naš zadnji motiv nije tuđa ugroženost, tuđa glad, golotinja, siromaštvo itd. To su za nas silno važni argumenti kao i za sve druge ljude. Ali, imamo još ovaj vjerski razlog koji se zove Božja volja, Božja zapovijed da budemo kopija Božje dobrote na ovoj zemlji“.

Lakše je pobijediti sve sile ovoga svijeta nego vlastitu savjest, konstatirao je Vukšić. Moguće je prevariti možda i najsavršenije ljudske zakone i sustave, ističe, ali vlastitu savjest je nemoguće prevariti.

„Dragi Bog se pobrinuo da na takav način preventivno djeluje u životu svakog čovjeka. I u životu cijelih naroda i vjerskih zajednica i ljudskog društva općenito. I pobjeda nad strahom počinje tamo. Onoga časa kad čovjek živi u miru sa vlastitom savješću, toga časa je pobijedio sebe. I uz broj pobjeda nad vlastitim savjestima je stvoren čvrst temelj i za društveni mir. Ljudi skloni kršenju i Božjih pravila i zemaljskih pravednih zakona, su ljudi nemirnih savjesti i iz toga nemira proizlaze svi drugi oblici nemira - ideološki, kulturološki, politički i ratni“, poručio je Vukšić.  

Dalje navodi da je svako društvo zbroj pojedinaca - društvo je onakvo kakvi su pojedinci.

„Crkva je onakva kakvi su pojedinci. Katolička crkva, Islamska zajednica, Židovska zajednica, Pravoslavna crkva, da suzimo sada priču u BiH, tačno onakva kakav je Tomo, plus Ante, plus Ivan, plus Mara, itd. I obratno, Islamska zajednica, govorimo o dobroti, je onakva kakav je Muhamed, kakav je Ibro, kakav je - plus, plus, plus, do onoga posljednjega tamo. Prema tome, tako je o narodima, tako je o državi. Ova je država onakva kakvi smo mi“, kazao je Vukšić za Federalnu televiziju.

Osvrćući se na to kuda ide naša država, kazao je kako vjeruje da će prevladati dobri ljudi, da će se s dobrotom ljudi nastaviti tražiti rješenja. Sve je bolje od sukoba, kategoričan je.

„Znam da u složenim društvima, pa i onim mnogo jednostavnijima, nije lako naći brzo rješenja, ali dok se god događa traženje rješenja... Istina, raste nestrpljenje okoline i moje, ali bolje je živjeti u rastu nestrpljenja i vidjeti da, ipak, ljudi razgovaraju i traže rješenje, negoli vidjeti iskustva koja ja pamtim od prije 30 godina“, naveo je on.

Na kraju je poručio da 'smo mi kršćani poslani, i da hoćemo biti svjedoci nade'.

„I nedvojbeno je da u svijetu, danas općenito, pa i u našim krajevima, postoje trenuci kad je prepoznatljiva oskudica nade i iz toga je naše poslanje tim potrebnije u ovom vremenu i u ovim krajevima. Krist je naša nada, nada u smislu njegove dobrote, ljubavi života za druge, darivanja za druge. U tom smislu želimo biti znakovi nade. I s tim mislima ja bih zaželio i sretan Božić i sretnu Novu godinu, ponajprije katolicima, ali i svim ljudima sa željom da učimo ovu lekciju - kako živjeti jedni za druge“, zaključio je.

federalna.ba