Christian Piccioloini: Od neonaciste do anti-naciste

Samo jedan razgovor bio je dovoljan da se Christian Picciolini unovači u neonacistički pokret, ali trebale su mu godine da izađe. Da bi se iskupio za svoje nedjelo, proveo je posljednjih četvrt stoljeća nagovarajući stotine drugih da prekinu s ekstremizmom. 

U ljeto 1987. godine Christian Picciolini stajao je u ulici pušeći džoint, kad mu je prišao čovjek obrijane glave i visokih crnih čizama.

"Izvukao je džoint iz mojih usta, pogledao me u oči i rekao: 'To komunisti i Židovi žele da ćinite, da biste bili poslušni'", prisjeća se Picciolini.

Sa 14 godina zapravo nije znao što je komunist ili Židov, i apsolutno nije imao pojma što znači "poslušan". Tada je stranac pitao kako ga zovu.

"Bojao sam se reći da je moje prezime Picciolini, predmet ismijevanja tijekom odrastanja. To je nešto zbog čega su me maltretirali."

Umjesto da se sprda sa njegovim italijanskim prezimenom, čovjek mu je rekao da je to nešto na što treba biti jako ponosan, ali da će mu neko, ako ne bude pažljiv, oduzeti taj osjećaj italijanskog i europskog ponosa. Dotaknuo je sirovi živac. Roditelji Picciolinija bili su imigranti koji su se doselili iz Italije tokom 1960-ih, a on se osjećao više Italijanom nego Amerikancem.

Čovjek koji se tog dana obratio Piccioliniju u uličici bio je Clark Martell, a grupa u koju je upravo regrutiran bila je prva američka neonacistička skinhead grupa: Chicago Area SkinHeads - poznata i kao Cash.

Picciolini vjeruje da je Martell, tada 28-godišnjak, bio u potrazi za nekim ranjivim.

"Vidio je da sam usamljen i da sigurno radim nešto što me već stavilo na rub - pušeći iz lule u uličici. Znao je da tragam za tri vrlo važne stvari: osjećajem identiteta, zajednicom i svrhom."

SkinHeadsi iz područja Chicaga ponudili su sve tri, a iz tog jednog razgovora u uličici Picciolini je bio spreman odmah uskočiti.

"Bilo je to prvi put u mom mladom životu da sam osjetio da je neko stvarno obratio pažnju na mene i na neki me način osnažio", naveo je.

Iako je sumnjao u ideologiju skupine, koristi od uključivanja i osnaživanja bile su veće od svega što je ranije doživio. Tinejdžera su maltretirali, a osjećao se i napušteno od strane porodice jer su radili sedam dana u sedmici, ponekad i do 14 sati dnevno, kao vlasnici malog kozmetičkog salona koji su često preuzimali i druge poslove.

Picciolini je počeo slušati uvezenu muziku iz bijelih supremacističkih pokreta u Europi i ubrzo se povezao s tekstovima.

"Govorili su mojoj tjeskobi da sam mlad i neviđen. Govorili su mojim frustracijama nastojeći da nešto učinim ili su pokušavali podstaći napredak u mom životu. Takvi tekstovi su sadržavali optužbe za  probleme drugih.“

Pjesme su mu također pružile osjećaj ponosa, slikajući bijele nadmoćnike kao ratnike protiv podljudskih rasa i religija - "parazita koji su pokušavali uništiti slavu i nasljeđe bijele rase".

Neonacistička odora, obrijana glava, čizme i tetovaža, dodatno su učvrstila taj osjećaj pripadnosti.

U početku je Picciolini skrivao svoje sudjelovanje od svoje porodice, pokrivajući odjeću i bacajući teške čizme kroz prozor spavaće sobe kad je izlazio, kako ne bi izazvao njihove sumnje.

Ali s vremenom je počeo antagonizirati i "kažnjavati" svoje roditelje zbog onoga što je smatrao njihovim napuštanjem. 

"Budući da su bili imigranti, to je možda bio dio razloga zašto sam postao toliko antiimigrantski."

Sad razumije da nije imao zrelosti pitati zašto su njegovi roditelji jedva bili u kući i zašto nije dobivao pažnju koju je smatrao da zaslužuje. Nasilje je ubrzo postalo srž Picciolinijeva života. Stariji skinhedsi, neki u 20-ima, izjedali bi ga da se bori i počini nasilje. Smatrao je to uzbudljivim i zbog toga se osjećao moćnim.

„Radilo se o tome da budemo agresivni, sudjelujemo u uličnim tučnjavama da bismo terorizirali ljude i pokazali snagu ", kaže Picciolini. "Ali uglavnom se radilo o vijorstvu naše zastave."

Skupina je nosila majice na kojima su pisale stvari poput "White Power" (Bijela moć) ili "White Pride“ (Bijeli ponos) - razlika je bila suptilna, ali važna, pogotovo kad se radilo o zapošljavanju, gdje je ideja "ponosa" bila privlačnija. 

"Željeli smo progurati ideju da nema ništa loše u tome da se ponosimo time što ste zapravo i za šta biste se trebali boriti."
Tada se dogodilo nešto zbog čega je Picciolini od nogometaša postao vođa SkinHeads-a u Chicagu.

Godine 1989., Martell je osuđen na 11 godina zatvora zbog premlaćivanja 20-godišnjakinje. Postala je meta jer je napustila neonacističku skupinu i navodno imala crne prijatelje.

Martell i drugi također su uništili židovske izloge i slikali swastike po cijelom Chicagu na godišnjicu Kristallnachta ili Kristalne noći u nacističkoj Njemačkoj - orkestriranog napada na hiljade židovskih domova, tvrtki i bogomolja u kojima u kojima je 91 Židov izgubio život.

Mnogi su pripadnici Casha uhvaćeni i poslani u zatvor, dok su drugi bili u bjekstvu.

Picciolini, tada samo 16-godišnjak, bio je "u osnovi posljednji čovjek koji je stajao". Preuzeo je mjesto vođe svog područja i počeo obnavljati grupu. Operaciju je vodio iz stana kojeg je pretvorio u "spavaonicu nacističkih frat dječaka", ukrašenu nacističkim zastavama, transparentima Hitlerove omladine i bijelim supremacističkim plakatima.

"Stvarao sam propagandne plakate, letke, primao naljepnice od drugih grupa širom zemlje i svijeta. To je također postalo zapovjedno središte za mene da počnem pisati, izvoditi i prodavati rasističku muziku."

Procjenjuje da je izravno regrutirao oko 100 članova - ali neizravno nema pojma o stvarnom opsegu svog utjecaja. To je zbog toga što je osnovao bend, uvredljivo nazvan po Holokaustu, a njegova je muzika dosegla daleko dalje od SAD-a.

Bend je putovao u Njemačku kako bi nastupao, a dok je bio tamo, Picciolini je čak posjetio Dachau, koncentracijski logor u kojem su nacisti ubili desetke hiljada Židova.

"Ta muzika živi i danas. Još uvijek regrutira ljude i možda potiče na nasilna djela", kaže Picciolini, koji je protekle 24 godine proveo pokušavajući popraviti tu štetu.

"Zastrašujuće je pomisliti da sam tako slijepo vjerovao u nešto i nisam mogao vidjeti kako to vrijeđa druge ljude. Za to nema opravdanja. Zapravo ne postoji način da objasnim činjenicu da sam sudjelovao u stvarima koje su veličale smrt nevinih ljudi ".

Postoji jedan poseban nasilni napad kojeg se Picciolini prisjeća i danas.

Kada je imao 18 godina, nakon noći provedene u ispijanju alkohola, on i njegovi prijatelji otišli su u McDonald's, gdje su neki crni tinejdžeri čekali u redu za hranu. Pijan i ratoboran, Picciolini je glasno proglasio da je to "njegov" McDonald's i da trebaju otići.

Uplašeni, tinejdžeri su istrčali, a Picciolinijeva skupina ih je progonila. Dok su prelazili ulicu, jedan od njih izvukao je pištolj i uperio ga u Picciolinija i njegove prijatelje. Ispaljen je hitac, promašivši metu,  prije nego što se pištolj zaglavio. Picciolini je skočio na napadača.

"Sjećam se da sam ga tukao, šutirao, udarao nogama sve dok mu lice nije nateklo. I sjećam se da me je na tlu gledao kroz natečene oči dok sam ga udarao nogama. Njegove su oči molile moje da ostanu žive."

Po prvi se put nešto u Piccioliniju pomaknulo.

"Na trenutak sam pomislio da bi to mogao biti moj brat ili neko koga volim. Prepoznao sam kako to što mu radim ne samo da mu stvara bol, već će utjecati i na njegovu porodicu i ljude koje je volio."

Unatoč ovom trenutku empatije i povezanosti, Picciolini je i dalje bio član SkinHeads-a u Chicagu još narednih pet godina. Kaže da nije bio dovoljno hrabar da napusti bandu koja mu je dala identitet od 14. godine.

"Bojao sam se vratiti se u ništavilo koje sam imao prije. Bojao sam se biti bezvrijedan. I mislio sam da kad privlačim ovu pažnju i izazivam ovu razinu straha, dobivam poštovanje."

Sad shvaća da poštovanje nema nikakve veze s tim, ali bio je potreban niz značajnih susreta sa samim ljudima koje su ga učili mrziti, kako bi otvorio oči.

Picciolini se oženio kad je imao 19 godina, a do 21. godine imao je dvoje djece. Kaže da je njegova supruga bila ljubazna, te da je mrzio činjenicu da je bio uključen u pokret bijelih supremacista. Kod kuće s porodicom Picciolini ističe da je bio druga osoba.

"Nisam želio vrbovati svoju suprugu i svoju djecu. U sebi sam znao koliko je to loše, koliko je opasno i koliko je nasilno i nisam želio da oni budu u to uključeni ili povezani.“

Kako je trebao izdržavati porodicu, otvorio je malu trgovinu ploča koja je nudila prodaju vlastite muzike i ploča koje je uvozio iz Europe. Znao je da ne može tek tako ući u gradsku vijećnicu i zatražiti poslovnu dozvolu za prodaju nacističke muzike, pa im je rekao da će prodavati najrazličitiju muziku, od punk rocka do heavy metala i hip-hopa - i on je to učinio. Ali rasistička muzika činila je oko 75% njegovih prihoda.

"Ono što nisam očekivao bilo je da će u moju trgovinu ući i ljudi druge boje kože, ljudi koji su homoseksualci, ljudi koji su bili Židovi", kaže Picciolini.

Sad zna da nisu slučajno zalutali. Picciolini je bio vrlo primijećen kao bijeli nadmoćnik, a ljudi su znali šta radi i šta prodaje.

"Ti bi ljudi ušli i počeli da me izazivaju, ali oni su to odlučili raditi sa suosjećanjem umjesto agresijom. Jako sam zahvalan na tome jer mi je prvi put omogućilo smislenu interakciju s ljudima koje sam smatrao da mrzim."

Ovaj se osobni kontakt pokazao vitalnim za Picciolinija.

Posebno se sjeća razgovora s crnim tinejdžerskim kupcem koji bi uvijek postavljao puno pitanja o muzici koju je prodavao. 

"Glupirao se i bio je vrlo smiješan", kaže Picciolini.

"Jednog je dana ušao i bio je vidno uznemiren. Nije bio sretni tinejdžer kakav je inače bio. Pitao sam ga šta nije u redu, a on mi je rekao da je njegovoj majci tog jutra dijagnosticiran rak dojke.“

Picciolinijevoj majci nedugo prije dijagnosticiran je rak dojke. Odjednom se uspio povezati i na trenutak je zaboravio svoja rasistička uvjerenja. Duboko su razgovarali o životu, ljubavi i stvarima koje su im drage.

Vremenom su takva iskustva postajala sve češća, jer se Picciolini počeo povezivati sa samim ljudima za koje je ranije vjerovao da ih treba čuvati izvan svog života.

"Upravo su ljudi koji su se odlučili odnositi prema meni sa suosjećanjem, kad sam to najmanje zaslužio, imali najmoćniji preobražajni učinak na mene. Susret na temeljnoj ljudskoj razini i dalje je najmoćnija stvar koju sam vidio, a koja mrzi mržnju", istakao je.

Kad je imao 22 godine, Picciolinijev brak je propao.

"Nisam uspio dati prednost svojoj porodici nad pokretom. I na kraju me napustila."

To je bio katalizator koji je napokon naveo Picciolinija da zatvori prodavaonicu ploča i udalji se od nadmoći bijelaca.

"Volio bih da vam mogu reći da je to bila velika optužba, ali nije. Nestao sam. Vodstvo sam predao nekom drugom. Koristio sam se izgovorom da moram raditi na jačanju odnosa s porodicom i pronaći posao, a zapravo se nikad nisam namjeravao vratiti, jednostavno u tom trenutku nisam bio dovoljno hrabar da im to kažem.“

Tek se sada napokon mogao osvrnuti i vidjeti kako je povrijedio i strance i ljude koji su mu najbliži.

"U središtu kaosa bilo je nemoguće vidjeti bijeg. Bilo je nemoguće vidjeti išta osim onoga u što sam bio umiješan. Ali čim sam uspio dobiti malo prostora, čim sam mogao razmisliti, srušila se na mene, težina onoga što sam učinio", kaže Picciolini.

Gotovo pet godina pokušavao se sakriti od svoje prošlosti. Pokušao je steći nove prijatelje i zaposliti se, ne otkrivajući ko je prije bio. No, 1999. godine doživio je tešku depresiju - nesiguran ko je, gdje pripada ili koja mu je svrha. Znao je samo da želi biti bolja osoba.

"Budio sam se svako jutro sa željom da bi bilo bolje da nisam oči uopšte otvorio", kaže Picciolini.

Tada je u posjet došla jedna od njegovih nekoliko prijateljica.

"Slušaj, ne želim te vidjeti kako umireš", rekla mu je i ohrabrila ga da se prijavi za posao u IBM-u, gdje je nedavno počela raditi.

"Mislio sam da je luda. Ipak je to tvrtka za plave čipove. Željela je da se prijavim kao neko ko je bio bivši nacist, koji je izbačen iz šest srednjih škola, koji nije ni posjedovao računalo i nije išao na sveučilište. Ali šalio sam se s njom. Bila mi je prijateljica i nisam ih imao mnogo u to vrijeme i obećao sam joj da ću ići na ovaj razgovor za posao.“

Picciolini se prijavio i ponuđena mu je početna pozicija za instaliranje računala na sveučilištima i tvrtkama.

Bilo je to prvo što mu je nakon jako dugo vremena dalo nadu i bio je oduševljen, sve dok nije saznao da će njegov prvi radni dan biti u jednoj od škola iz koje je izbačen zbog borbe, prosvjeda i pokušajima pokretanja bijelog studentskog saveza.

"Bio sam prestravljen. Mislio sam da je ta nova nada koju sam osjećao gotova. Srušit će se čim me neko prepozna."

Prvog dana, dok se šuljao hodnicima, pokušavajući izbjeći da ga prepoznaju, John Holmes, šef osiguranja, prošao je ravno kraj njega. Nije prepoznao bivšeg učenika, ali Picciolini nikada nije zaboravio Holmesa. Kao tinejdžer imao je posebno zadovoljstvo antagonizirati crnog zaštitara. Tad je osjećaj da bi se trebao pokušati iskupiti trijumfirao nad njegovim strahom da će ga neko primijetiti.

Picciolini je slijedio Holmesa do njegovog automobila na školskom parkiralištu i lupnuo ga po ramenu.

"Okrenuo se i skočio nazad kad me prepoznao. Bojao se", kaže Picciolini.

Nesiguran u tome što učiniti, Piccioloni je pružio ruku i rekao: "Žao mi je." 

Holmes ga je protresao i zahvalio mu na isprici, ali rekao je da će, ako to stvarno misli, morati učiniti više.

Sjedili su i dugo razgovarali. Picciolini je podijelio svoja iskustva i rekao mu da je napustio pokret. Holmes ga je zagrlio i natjerao ga da mu obeća da će nastaviti pričati svoju priču.

Ovo je bio još jedan izuzetno važan trenutak za Picciolinija. Pomoglo mu je da shvati da bježanje od svoje prošlosti nije opcija - trebao je pronaći način da popravi dio štete koju je prouzročio i tražiti oprost od onih koje je povrijedio.

"Iskreno rečeno, Holmes mi je spasio život tog dana, jer nisam siguran da bih bez njegovih smjernica, ohrabrenja i oproštaja pronašao dovoljno hrabrosti da to učinim sam", kaže Picciolini.

Isprva nije bio baš siguran što učiniti. Nedugo zatim, Picciolini je prolazio tržnim centrom kad ga je muškarac zaustavio i rekao: "Hej, brate, lijepa tetovaža, White Power!" 

Prepoznao je nordijske rune tetovirane na Picciolinijevoj podlaktici. Većini ljudi to očito nisu simboli mržnje, ali su ih kooptirali bijeli supremacisti i bijeli nacionalisti. To je postala prva Picciolinijeva neslužbena intervencija. Bilo je to prvi put od odlaska da je razgovarao s nekim ko je još uvijek bio u pokretu.
Nakon kratkog razgovora, činilo se da je čovjek shvatio zašto je otišao, i što je najvažnije, da postoji put kojim će moći otići ako želi.

"Ne znam da li je to učinio, ali doista sam razmišljao kako bi možda šire dijeljenje mojih iskustava moglo pomoći drugim ljudima da shvate da postoji izlaz."

Tako je Picciolini počeo dijeliti svoje priče s ljudima koji su još uvijek bili uključeni u ekstremističke pokrete, pokušavajući ih uvjeriti da odu.

Tokom nekoliko godina razgovarao je s preko 1.000 ljudi i vjeruje da je uspješno pomogao gotovo 400 ljudi da se odvoje od ekstremističkih skupina u čitavom ideološkom spektru, od bijelih nacionalista do stranih boraca koji su putovali u Siriju kako bi se pridružili Islamskoj državi.

"Ono što ljude navodi na te pokrete nije ideologija", tvrdi on. "Ideologija je jednostavno završna komponenta koja im daje dopuštenje da se ljute."

Umjesto toga, vjeruje da su životne "rupe" - slučajevi traume ili zanemarivanja koje spotiču ljude - te koje ih navode da se pridruže ekstremističkim rubovima dok traže identitet, zajednicu i svrhu.

"Dakle, kad stupim u kontakt s ljudima kako bih im pomogao da napuste te pokrete, nikad o njima ne raspravljam ideološki. Ne kažem im da su njihove ideje pogrešne, iako naravno, znam da jesu. Ali ono što radim je da slušaju, a ja slušam te rupe kako bih mogao pronaći načine kako ih ispuniti. "

Komičarka Sarah Silverman nedavno je u viralnom tvitu govorila o Christianu Piccioliniju, tvrdeći da iskupljenje mora biti moguće. Ali previše je svjestan da njegovi prošli postupci još uvijek nanose štetu.

Razgovarajući s novinarom prije dvije godine, Picciolini je saznao da je bijeli nadmoćnik Dylann Roof, koji je pucao i ubio devet osoba u rasističkom napadu na crkvu u Charlestonu 2015. godine, bio ljubitelj muzike koju je stvarao mnogo godina ranije.

Četiri mjeseca prije pucnjave, Roof je na bijeloj web stranici o supremaciji objavio da je upravo vidio dokumentarac o skinheadima i da ga zanima nastup benda. Otkucao je tekst pjesme i tražio je više informacija o njima.

Kad mu je novinar pokazao te tekstove, Picciolini je s užasom shvatio da ih je napisao.

"Bio sam shrvan kad sam saznao da sam mogao imati neki utjecaj, ili možda čak i veliki utjecaj, na ono što je on učinio. Ušao je u bogomolju i ubio devet ljudi za koje je osjećao da su neljudi, a za koje sam u mojim tekstovima govorio otprilike kao da uništavaju našu zemlju."

Kao i Picciolinijeva muzika, na Roofa su utjecale i krajnje web stranice koje su promovirale potpuno izmišljene statistike o crno-bijelom kriminalu.

"Poput te statistike, moje pjesme također promoviraju ideju da su crnci odgovorni za sav zločin u Americi i za sva silovanja. To su bile ideje koje je on preuzeo u toj crkvi i ubio devet nedužnih ljudi, a ja se osjećam vrlo odgovornom za isto."

Picciolini zna da ne postoji način da vrati natrag tekstove koji su nadahnuli ljude da mrze, povrijede, pa čak i ubiju. No, predan je razotkrivanju rasističkih laži u koje je nekoć vjerovao, pokušavajući spriječiti druge da krenu istim putem.

"Ništa što bih mogao reći ili učiniti ne može ukloniti bol koju sam prouzročio. Moj je cilj u budućnosti, osim ulaska u zajednice koje sam povrijedio kako bih pokušao popraviti štetu koju sam napravio, jeste eliminirati bilo kakvu štetu koja se događa sa budućim generacijama."

federalna.ba/BBC